Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog
ponedjeljak, listopad 1, 2007
Bake.
One čvrste i nježne drage žene, sa teškim životima o kojima bi se romani mogli napisati.
Sa znanjima, životnom mudrošću i vještinama u kuhinji pred kojima bi se mogli posramiti i najvještiji kuhari profesionalci.

Život mi nije dao priliku da bolje upoznam svoju baku jer je umrla kad sam imala samo četiri godine, ali su me kroz djetinjstvo čuvale neke druge brižne bake, koje volim i pamtim kao vlastite. I sad, kao odrasla, uvijek sam fascinirana susretom sa takvim riznicama životnog iskustva.

Baka Ana je bila majka mamine prijateljice, kod koje sam u Virovitici provodila djetinja ljeta. Zajedno smo okopavale krumpir i luk, hranile koke i gice, puštala me da vozim njen stari crni bicikl koji mi je tada bio ogroman i nije bilo šanse da sjedim i okrećem pedale istovremeno. Pomagala sam čerupati koku za juhu i za nedjeljnji ručak mi je uvijek prepustila kokin batak, iako ga je i ona voljela gricnuti. Bila je moja prva učiteljica koja mi je objašnjavala muško-ženske odnose, i naučila me kako shvatiti koliko je sati na vekerici s kazaljkama koja mi je dugo vremena bila nejasna i problematična za skužiti. Svaki dan je mijesila i pekla kruh, palačinke su znale biti zamućene u roku od deset minuta, i to samo kuhačom jer nije bilo miksera. Učila me kako nahraniti kravu i pomusti je, te mi je uvijek kuhala svježe pomuzeno kravlje mlijeko, i s velikom pažnjom bi micala skorup pošto mi je to bilo bljak bljak.
Sve sam se s njom mogla dogovoriti, pa čak i kojeg kokota da poštedi za nedeljni ručak, onoga zaljubljenoga koji se gledao i šetao s jednom riđom kokicom za koju nisam htjela da ostane bez svojeg dragoga.
Ta divna, blaga, smirena i vrijedna žena sa svojih 4 razreda osnovne imala je toliko topline i mudrosti da bi se raznorazni gurui, učitelji i duhovnjaci mogli slobodno pokriti ušima po glavi i sakriti se u mišju rupu.
Nažalost više nikad neću imati prilike uživati u njenoj štrudli od višanja uz druženje, nje nema već četiri godine.

Baka Barica je bila svekrva mamine frendice. Svaki vikend bi im napravila pravi mali show u kuhinji, brašno bi letjelo na sve strane dok su se radili domaći rezanci, pite, štrudle, knedli...napravila bi prava mala kuharska čuda u roku od dva-tri sata. Ta žena je bila toliko direktna i iskrena da sam često znala ostati zabezeknuta i razjapljene vilice u čudu. Spontana, vesela, vrijedna, mudra i britka. Jedna od onih domaćica koja je prokužila sistem i odlazila po povrće na Dolac oko pola dva popodne, kad su cijene padale i kumekima se išlo doma. Kao mlada ostala je udovica, i podigla dvoje djece na penziji od pokojnog muža, vojnog lica. Neću zaboraviti naše zadnje druženje i razgovor kad sam ju posjetila, a već je bila slabije pokretna, što ju ipak nije spriječilo da mi uvali teglicu domaćeg pekmeza kojeg je sama napravila. Pitam ja nju- baka, a imate li kakvu frendicu s kojom bi mogli popiti kavu i malo se podružiti, da niste stalno sami? A ona meni kaže- dete drago, pa kak bi imala kad više nema nikoga mojih godina, najstarija suseda u zgradi je petnaest godina mlađa od mene, a to je jako velika razlika...grdo je kad svi tvoji odu na onaj svijet. Gospođa Barica doživjela je 89 godina.

I baka Josipa, koju smo svi zvali Pepica nas je napustila prije tri mjeseca, u 84. godini. Žena koju je muž ostavio s troje male djece i otišao s muzikantima i boemima tražiti sebe, preživljavala je i hranila svoju obitelj kao tekstilna radnica u tri smjene. Odgojila je dvije cure i sina u samostalne i snažne ljude. Zadnjih pedeset godina snagu za život crpila je iz vjere, čitanja i proučavanja Biblije, i iz odlazaka na sastanke s Jehovinim svjedocima čak i kad je to bilo zabranjeno  za vrijeme Jugoslavije. Baka je zadnje godine života provela na krasnom sinovom imanju blizu Klanjeca u Zagorju, povremeno smo je posjećivali ja i mama. Nije bilo šanse doći kod nje, a da na stolu ne bude domaća štrudla od jabuka iz vrta. A ne zna se tko je bio sretniji, kokice s kojima si je baka malo i popričala svakodnevno ih hraneći, ili brižno njegovani vrt u kojemu je uvijek nešto prčkala, sadila i uzgajala. U njenoj kući je uvijek sve bilo na svome mjestu, čisto, uredno, izglačano, od prašine niti p. A iz kuhinje su se uvijek širili neki miomirisi.
Njena unuka, moja sestrična iz Australije, mi je jučer uz oproštaj ostavila i malo blago iz bakine smočnice, tako da sam jutros imala kraljevski doručak.

Domaći pekmezi od marelica, višnje i predivnog aromatičnog slatkog i gustog šipka, kojeg su radile vrijedne ruke stajali su na mome stolu, kao podsjetnik na baku Pepicu, i sve one drage mudre žene kojih više nema, a dotakle su i moj život.

Zato zaslužuju jedno veliko HVALA!
ludabluna @ 22:16 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.