Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog
utorak, svibanj 22, 2007
  Sunce je pržilo i bilo u zenitu. Umotala sam se u tek kupljenu dželabu i turban, potpuno opremljena samo bocom vode, i hrabro kročila na fini zlatni saharski pijesak, prema devama koje su strpljivo čekale znatiželjnike. Srce mi je lupalo kao ludo kad sam sjela na velikog lijenog devača, i preživjela njegovo ustajanje. Tik iza mene bila je neodoljiva i beskrajno cool bijela deva koja nas je pratila tih sat vremena šetnje po dinama. Povremeno bi mi dodirnula nogu svojom mekom njuškicom. U pustinji smo imali desetak minuta pauze. Beduini su se lijeno razvalili po pijesku, a ja se nisam mogla nadiviti beskrajnom moru vrelog zlata koje me okruživalo. Bijela me cijelo vrijeme znatiželjno promatrala i besramno žicala vodu. Nakon što je dobila malo, samo je zafrknula njuškom i odmaknula glavu. I nije baš nešto, pomislila je.

   Taman kad sam malo došla k sebi, te počela tapkati po pijesku i skupljati ga u bocu, odjednom se preda mnom odnikuda stvori tip u crnoj pernatoj jakni dugih rukava (na +35!) i nudi krivotvorenu Coca- Colu. Samo što nisam završila u pijesku od smijeha i iznenađenja. Ipak smo još uvijek bili u turističkom dijelu pustinje.

  Sat vremena je jako malo. Premalo da se bolje osjeti neko mjesto, uoče nježne promjene svjetlosti tijekom dana, koje mijenjaju i teksture, i umekšavaju oblike. I prepremalo da se upoznaju putevi i staze, ili brzina kojom vjetar mijenja lice krajolika.

  Osjetila sam strahopoštovanje prema tome mjestu, njegovoj beskrajnosti i veličini. Jer da su me beduini ostavili na onome mjestu gdje smo napravili pauzu, mislim da se ne bih znala sama pješice vratiti na mjesto s kojega smo krenuli. Sigurno bih se izgubila u tome sipkome moru, i nije mi baš bilo svejedno. Kao ni kad sam se popela na devača- a gore je visoko, lelujavo i nestabilno, treba se čovjek opustiti i prebroditi strah, i istovremeno paziti da ne tresne dolje pod noge toj krakatoj životinji.

  Deve su me osvojile svojom mirnoćom, dobrotom i poslušnošću. Toliko su drage i mile, inteligentne i druželjubive da im jednostavno nisam mogla odoljeti. Na putu sam čak imala prilike i jednu bebu devu hraniti mlijekom na flašicu. Koje je to bilo preslatko paperjasto stvorenje dugih trepavica i vlažnih očiju, i samo se namještala da ju se češka...nezaboravno i neponovljivo iskustvo. Maza mala!

   Moja priča s pustinjom nipošto nije dovršena niti zaokružena. Želim tamo promatrati svjetlost i mijene tijekom cijelog dana, od jutra do zlatnog zalaska, voziti se džipom po dinama i zabilježiti sve te trenutke. Vratit ću se ja opet u Saharu.
I pisati o tome.




Strpljivo iščekivanje

                    
                     Smile


Moj devač


See you, Sahara...
                                                                                                                                     

ludabluna @ 00:44 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.