Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog
utorak, siječanj 13, 2009
Pitali roditelji malecku jučer čekajući autobus- "Mila, a jel voliš ti ići u vrtić? Jel ti lijepo tamo?" Dovoljan mi je bio djelić sekunde da vidim djetetov prazan izraz lica i pogled "pustite me na miru, kog vraga me tupite s tim vrtićem...", pa sam se sjetila sebe u njenoj dobi od tri i pol godine...o bože, koje li noćne more uklapanja u čopor prosječnih. Bez mira i podrške bake koje me voli, okružena tetama koje su nam daljnji slijed ručka trpale u juhu ukoliko ne bismo pojeli dovoljno brzo- toliko o ljubavi i pažljivosti...pa onaj naporan Marko koji me je cijelo vrijeme vukao za kosu i štipao, bez bliskih prijatelja, jedva čekajući da se pojavi mama i da me odvede doma. Nisam voljela vrtić. Bilo je to nužno zlo.

Nisam voljela ni osnovnu školu. Osam godina provesti sa istim čoporom od kojih su mi okej bili njih četvero, nije lako. U osmom razredu sam popizdila i išla razredniku na razgovor, jer nisam više mogla izdržati taj pritisak, nekolegijalnost, nesolidarnost, glupe kokoši sklone stvaranju klanova i ogovaranju, maltretiranje od strane jednog godinu dana starijeg podivljalog lika izvan kontrole, koji je pod odmorom pišao kroz prozor...htjela sam promijeniti razred. Muka mi je bilo. Čuba, dragi razrednik, profač matematičar, je samo slegnuo ramenima, promijenio par boja i rekao mi- "Izdrži još malo, uskoro će i to biti gotovo. I meni je muka i nelagoda u želucu svaki put kad ulazim u taj razred."
Neopisiv osjećaj sreće i slobode doživjela sam na zadnji dan osnovne. Nema više tog pritiska i grča u želucu, ne moram više gledati face čije sam pizdarije morala podnositi, gotovo je.

Ali klinac je bilo gotovo! Došla je gimnazija i uklapanje (nikad uspjelo i nikad provedeno) u novi kolektiv (iluzorna je ta riječ, jer taj razred je bio sve samo ne jedinstvena cjelina istomišljenika). I još četiri godine prcanja u mozak sa čistim šlapama i vojničkom disciplinom koja je bila nametnuta prvoj generaciji novootvorene gimnazije da bi se nabio rejting i hoch imidž novoj školi. Toliko brutalnoj da je srušen čitav jedan razred, jedna sjajna ekipa iz matematičkog odjela. Mi jezičari smo bili pošteđeni takvog desetkovanja, ali ne i mijenjaja razrednika. Konkretno, naš čopor ih je promijenio 6 u tih 4 godine. Nikome se nije dalo zajebavati s nama i našim problemima. Pedagogica je rašpala nokte. Od tridesetak ljudi većina su bile cure- čitaj kokoši- koje su se grupirale u male grupice i klanove kako bi ismijavale i izrugivale one drugačije ili slabije. Hvala Bogu da ih nisam morala gledati i slušati jer sam sjedila daleko naprijed u prvoj klupi, s jednom dragom maleckom s kojom sam našla zajednički jezik, kao i sa još troje četvero osobenjaka, također neuklopivih.
Trpila sam sve to šuteći i bivajući neprimjetna do trećeg razreda kad više nisam mogla izdržati, pa sam se počela kačiti sa profesorima.
Postala sam prava mala bezobrazna i drska, svojeglava, bez dlake na jeziku...što se zadržalo i do danas. Kokoši su samo zgranuto gledale i odobravale pobunu iz prve klupe, pošto one naravno nisu imale muda graknuti na autoritete. Uglavnom, omiljeno društvo su mi bile knjige i muzika. Ljudi kako koji, neki više a neki manje, ali uglavnom manje. Smetale su me isprazne priče o tiskanju prištića i tko je s kime zabrijao, tko je koga pogledao i tko je kome kaj rekao. Ali teško se bilo maknuti od svega toga kad si to prisiljen gledati i slušati svaki dan. Sreća u nesreći je bila ta što sam imala divnu doktoricu opće prakse koja bi mi svaki put napisala ispričnicu kad bih ostala doma dva tri dana štrajkati školu, da dođem k sebi. Rekla bih joj- "Janjo, jednostavno nisam mogla više. Melju me kao da sam u flajšmašini." Ona bi rekla: "Kaj da pišemo? Viroza ili uganuće zgloba?". Žena je legenda, ne znam je li uopće svjesna što mi je to tada značilo.
No svakom zlu dođe kraj, pa i toj lakrdiji od kvazizajedništva.

Mogu reći da sam se oslobodila i pomalo došla k sebi tek kad sam upisala faks, otvorila sam se prema ljudima malo više, prepoznala masu sebi sličnih koji su prolazili iste takve pizdarije, konačno sam učila ono što sam htjela i što me je zanimalo, i družila sam se sa sebi sličnima kojih je bilo više- ipak je riječ o Filozofskome faksu, gdje je bila ipak dosta stroga selekcija. Nije se baš svaka šuša uspjela upisati, samo oni najuporniji sa iskrenom ljubavlju za materijom o kojoj je riječ.

Anyway, i dalje sam nailazila na poneke klike i njihovo funkcioniranje "zgazi slabijega, ismij drukčijega" tijekom raznih poslova koje sam radila, ali to me više nije toliko diralo. Jer, neki ljudi unatoč zrelijim godinama još uvijek ostaju u trećem srednje po modelu ponašanja. Iliti, još se uvijek nisu vratili s maturalca. Ne čudi me to u ovom moru prosječnosti i otužnosti.

Ipak, drago mi je da sam takva kakva jesam, unatoč svim torturama koje mi je priuštio ovaj obrazovni sustav lijepe naše, bez milosti i razumijevanja za pojedinca i njegove potrebe i potencijale. Uspjela sam naći sebi slične, opičene i pomalo lude, koji odskaču od prosjeka, ili se ističu meni nekim bitnim kvalitetama kao ljudi. Ne treba mi gomilica da bih se osjećala moćno. I by the way, ne idem na godišnjice mature i slična okupljanja, jer tko mi je bio drag i zanimljiv, s njim se čujem i vidim povremeno. Za druge me, iskreno, nije briga. Ne zanimaju me tijekovi njihovih života, tko je koliko pelena promijenio, tko se oženio, rastao i tko koliko zarađuje. Ne želim trošiti svoje vrijeme na ljude koji mi nikad nisu bili bliski, niti će to biti. Zajebite formalnosti, iskrenost mi je na prvom mjestu.
Neću glumiti, nikad i nisam.

Pa, kome drago, kome ne. Svakome po izboru.
ludabluna @ 00:07 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.