Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog
subota, siječanj 13, 2007

Eto. Budem i to ispljunula. Za sve one koji misle da sam draga mlada dama kojoj nikad nisu nikakve zvizdarije padale na pamet, jojjoj...kako krivo. Very very wrong. Od dječje dobi pa nadalje, ima tu štofa. Prljavog.
Okej, let's get to work.

1. Kao klinka živjela sam samo s mamom, pošto su moji starci bili rastavljeni. Mama je uvijek radila, po tri smjene u bolnici kao medicinska sestra i nikad je nije bilo doma. Nisamo baš imali novaca tako da u našoj kući nikad nije bilo danas ovih svakodnevnih malih luksuza poput keksa ili milke. Uglavnom sam bila prepuštena sama sebi i uvijek sam si znala zgodno ispuniti vrijeme, pogotovo ako je u blizini bio neki cirkus ili lunapark. A pošto lukavo dijete nije imalo novaca za takav luksuz, prokužilo je mamino skrovište za plaću i odlučilo se počastiti vožnjom na ringišpilu koji se, igrom slučaja stvorio ispred zgrade, i naravno svi vršnjaci iz kvarta. Koji su se vozikali po pola dana.
I tak sam maznula mami iz ormara jednu sivu stohiljadarku s rudarom, i hojla! vozila se cijelo popodne.
No, da ne bi sve bilo idealno, dragi Bog me igrom slučajnosti odlučio naučiti pameti. Nakon neznamkoje vožnje na samom rubu tog vrtuljka s konjima i inim čudovištima na kojima se sjedilo (haha, možeš misliti kako se sjedilo, vozilo se na samom rubu vrtuljka, gdje je najbrže ), noga mi je zapela između metalnog fiksnog dijela, i onog vrtećeg. Imala sam nekakve kožne sandalice, vrtuljak se zaustavio, frajeru gazdi niš nije bilo jasno dok me nije vidio poluzelenu u faci, pa isključio stroj.
Da sam imala bilo koje druge sandale, ostala bih bez nožnog palca. Uglavnom, sused me onako krvavu strpao u auto, pa na hitnu, pa me hitna vozila na Sv.Duh u bolnicu, mamu zvali na posao da si hitno dođe po dijete koje je ostalo bez nokta na lijevom nožnom palcu. Sirota žena se izbezumljeno pojavila za petnest minuta- pa što je bilo, kako to, a otkud ti novci za ringišpil...uglavnom, osim srama imala sam još mjesece previjanja, kupovanja po dva para cipela različitih brojeva da me ne žulja na osjetljivom dijelu, opravdanih izostanaka na tjelesnom, pedikiranja...sve u svemu, super sam prošla.
                                                              

2. Kao što sam već napisala, živjeli smo u priličnoj oskudici, i nikad nije bilo novaca za sitne đakonije koje danas djeci pod normalno uveseljavaju život. Počelo je sa desetak godina u kvartovskom dućanu kad sam maznula prvi put Cedevita bombone, one sitne okrugle u maloj plosnatoj kutijici. Komada dva. Naravno da se nisam mogla izvući s tim jer me je skužila teta čistačica koja nije imala srca pozvati policiju jer sam se rasplakala kao kiša kad su me ulovili. Do tinejdžerskih godina sam postala puno drskija i luđa, pa sam nakon srednje škole jedan dan sa ekipicom navratila u dućančić blizu škole, i u silnoj gužvi i gunguli uspjela u torbu potrpati sladoleda iz škrinje koliko god je stalo u nju.
Dok su ostali kupovali žvake i sokiće, ja sam elegantno kupila jedan sladoled. Kasnije smo se, na putu do autobusa, svi prežderavali Snjeguljica, Silk milka i inih koji su, na opće čuđenje izvirili iz moje torbe.
Napravila sam to još dvaput, i onda je stvarno bilo dosta. Jadna teta prodavačica. Naravno da je žena sve kužila, ali je puštala nas blesavce da izživimo svoj prkos i bunt. Kao što možete pretpostaviti, gazdi dućana se to nije baš dopalo, pa je dučančić bio vrlo skoro i zatvoren. Ti bokca, mogla sam imati dosje.

3. Neobični izljevi kreativnosti i destrukcije- počelo je zbilja rano, već negdje u petoj, šestoj godini, kad sam odrezala rukave na svojoj elegantnoj bijeloj košuljici koju je tata pomorac donio negdje iz inostranstva. Bio mi je to najbolji komad garderobe koji sam tada imala, i tata je pilio mamu (friško rastavljeni, možete misliti kakvi su to bili razgovori) da gdje je ona bila bluza koju sam kupio maloj. Tada sam prvi put vidjela mamu kako plače, sjedeći u wc-u.
Do desete godine igrala sam se modne kreatorice sa svim neobičnim i zgodnim materijalima koji su mi došli pod ruku. Jedan dan sa dohvatila sam cijeli paket velikih crnih vreća za smeće i počela se igrati škarama i selotejpom. Napravila sam prilično zanimljivih malih crnih haljina asimetričnih izreza i svidio mi se jako taj crni sjajni materijal pripijen uz kožu, u kombinaciji sa maminom crnom olovkom za oči. Mrak!
Bogme je i mami pao mrak na oči kad me je vidjela u tom imageu, a naročito kad je vidjela da nemamo više nijednu vreću za smeće u kući.
Što se destrukcije tiče, imala sam napadaje bijesa, naravno uvijek sam to gutala u sebi i iskalila ga na najdražim stvarima. Prvi je nastradao Barbie album sa sličicama, spalila sam ga nad lavaboom u kupaoni, jer naravno po običaju nije bilo love za tu ekstravaganciju- tko će još i sličice kupovati?!?
A u petnaestoj sam se obračunala s plakatima mog dotad najdražeg idola Jasona Donovana koji je prekrivao čitav zid moje sobe. Prvo sam mu nacrtala brkove, a kasnije ogolila zid drapajući ih, tek tako. Dosta je bilo fantaziranja. Bah!

4. Neumjerenost- mislili ste da desetogodišnje dijete ne može pojesti pet kugletina sladoleda odjednom? Krivo. Kad sam preko ljeta bila kod tate na moru, bilo je love i svega, u kući kapetana i dide šefa lučke kapetanije- od Camel cigareta i igraćih karata, jastoga, viskija i Marlbora. Kad bi od dide dobila za sladoled, bila bi to obično stotka, ona crvena s konjima za koju se moglo kupiti ne jedan, već deset sladoleda. Osjećala sam se kao u raju. Odlazila bih potom u jedinu slastičarnicu u mjestu koju je držala jedna albanska obitelj, i naručivala bih po pet kugli odjednom. I tako skoro svaki dan, i normalno da sam kilavila s obiteljskim ručkovima, zbog čega sam dobivala poprijeke poglede.
Ta navika povezivanja ugode sa hranom, naročito slatkim ostala mi je cijelog života, do dan danas, pa se ponekad još uvijek znam skršiti neumjereno gutajući nepotrebne kalorije, čokoladice, turske kekse, medena srčeka i ine delicije.

5. Zadnje- ajoj, a taman sam se ufurala, mogla bi još toga pljunuti van...no, nema veze.
Eto sad jedne glupe mračne idiotske stvari koju sam napravila u dvadesetdrugoj. Bila sam jezivo zaljubljena, gotovo opsesivno vezana za jednog momka, s kojim nikako da zapocnem bliskiji odnos. Sve je bilo platonski, ali napeto do besvjesti. Držalo me je to i dalje sljedećih pet-šest godina. I koza blesava, umjesto da se izborim za njega, ja sam krenula s njegovim poznanikom u čisto seksualnu vezu, običnu avanturu. U malom gradu 800 km od doma, gdje se sve zna. Tip je tada imao 56 godina. I motiv mu je bila osveta, jer je momak u kog sam bila zaljubljena godinu dana prije ostavio njegovu kćer, koja je bila mojih godina. Bilo je to nešto osobno između njih dvojice, a ja budala tek nakon svega shvatila da sam bila iskorištena da bi se stari zavodnik malo šepurio i zadao nekome niski udarac. Kažu da vrijeme liječi sve, ali mislim da nikad neću zaboraviti tu glupost koju sam svjesno odabrala. Ni prežaliti. Ali jebiga, nema natrag.

Eto vam ispovijesti opasnog uma, pa tko ima volje i živaca čitati, neka mu. Yemaya, pozdrav! Ja stvarno ne znam koga bih izazvala, ako se sjetim, javim dotičnima. Izazov prihvaćen. Pusa!
ludabluna @ 11:03 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.