Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog
četvrtak, lipanj 26, 2008
Naiđoh tako nedavno na blog jednog dragog stvorenja Anande i spoznaja me odalamila čim sam pročitala naslov- moj duh, moja sloboda. To je bio onaj komadić puzzle koji mi je falio da zaokružim cjelinu priče o svom duhovnom putu i traganju.

Jer, to je ono bitno- u koju god crkvu sam došla i imala prilike poviriti u "sistem", vrlo brzo mi se rađala želja za bijegom. Sad znam i zašto, senzibilna kakva jesam brzo sam nanjušila ukalupljivanje, i naravno da mi se to nije svidjelo. Svi su od mene očekivali prilagođavanje određenoj formi ponašanja, odijevanja, komunikacije (npr u kršćanskim zajednicama, ako imaš neki problem očekuje se da ćeš se obratiti sestri, a ne bratu bez obzira što vidiš jasno kao dan da se određeni brat namučio i prošao taj problem koji baš tebe muči; smatra se da obraćanjem muškom rodu automatski imaš neke namjere prema njima, pa se to izbjegava).
I u svakoj takvoj zajednici prvo se očekivalo prilagođavanje u određeni nepisani kalup, u kojemu si tek onda mogao tražiti slobodu unutar nametnutih okvira. A ja ne volim kad me se trpa u kutiju, meni pretijesnu. I normalno da sam bježala jer mi to nije bilo to.

Bijegovi su za sobom vukli njihova okrivljavanja (gle buntovnica!), ponekad i moja samookrivljavanja (a što ako su oni u pravu i nešto stvarno nije u redu sa mnom?). I tako od grupice do grupice- Jehovini svjedoci, Hare Krišne, transcedentalna meditacija, pentekostalni kršćani, a na kraju i rimokatolička crkva.

I pitam se ja, uostalom tko to ima pravo mene trpati u neke okvire? Tko si uzima za pravo druge krojiti po vlastitoj mjeri? Tko si je uopće od njih dao truda, strpljenja i znatiželje da me upozna u potpunosti, sa svim mojim veseljima i ponorima, sa mojim načinom izražavanja emocija i mojom šutnjom, i prihvati me takvu kakva jesam? Znate tko? Nitko. Jer, da bi me mogli prihvatiti takvu kakva jesam, trebali bi prvo krenuti od spoznaje da u meni već postoji nešto vrijedno uvažavanja, trag božji, mogućnost spoznaje kroz intuiciju, osjećanje drugih...a to gotovo nitko od njih nije mogao jer su svi smatrali da su upravo oni božji opunomoćenici koji trebaju mene neuku tome nečemu naučiti. I tako se dešavao sudar svjetova.

Na kraju krajeva, zašto bih se dala ograničavati bilo čijim kalupima, koliko god se oni božjim htjeli nazivati? Tko mi može zabraniti da zagrlim drago stvorenje koje je suprotnog spola, iz čiste radosti, bez optužbi da imam određene primisli?
Moj duh je moja sloboda. I pogazila bih božansku iskru jedinstvenu u svojoj originalnosti i kreativnosti da sam dala da me netko teše po vlastitim kriterijima. Neki će reći da sam buntovnik, da sam preponosna, tvrdoglava, a ja samo hoću biti ja, onakva kakva jesam. Slobodna.

Hvala Bogu na tome. i Anandi na podsjetniku.
ludabluna @ 07:55 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.