Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog
srijeda, rujan 10, 2008
Što je ono bez čega bi se osjećali izgubljeni u svijetu i svemiru? Ono karakteristično naše, što nam čini srž bića, što gradi našu ličnost? Po čemu smo posebni, drugačiji od drugih, sebi svojstveni?

Razmišljam baš o tome ovih dana promatrajući bližnje.
Recimo, moj tata je kapetan duge plovidbe. To mu nije samo zanimanje kojime zarađuje za život, već je postalo dio njegovog identiteta. I on jako dobro funkcionira u svojemu malome gradu gdje ga svako pozna i pozdravlja sa "Dobar dan, kapetane! Poštovanje, kako ste?". Kad dođe u Zagreb, gdje ga nitko na cesti tako ne pozdravlja, i gdje nikoga nije briga što je po zanimanju, on postaje nervozan i izgubljen čovjek. Anonimnost je za njega jednaka maloj smrti. Zato se uglavnom viđamo u njegovom malome gradu gdje mene znaju kao kapetanovu kćer.

Što sam i tko sam ja? Više nisam studentica, u traženju sam posla u struci, no je li to sve? Ofcourse not. Pogana spodoba britka jezika, not to mess with. Tako mi piše u rubrici "opišite sebe ukratko" na jednom net servisu za pronalaženje partnera. No niti to nije sve. Sad bih se mogla trpati u bilo koju kategoriju koja mi padne na pamet, mogla bi se nazvati duhovnom ali neću- jer smatram da nema čovjeka koji nije duhovan na neki način, pa mi je glupo klasificirati ljude na duhovne i neduhovne. Naročito ne na one jako duhovne (blaženosmiješeće sa puno potisnutih frustracija) i one malo manje duhovne (jednako frustrirane ali bez trpanja smeća pod tepih u svrhu instant prosvjetljenja iliti blaženstva).

Imam kratku kosu. Bunim se protiv nametnutog klišeja ženstvenosti, da, ali i jednostavnije mi je tako živjeti jer je lakša za održavanje. To je ono izvanjsko, banalno. Nosim vedre boje i ne volim crninu. E tu već proviruje i moje stanje duha, bitno različito od onoga prije desetak godina kad sam bila darkerica.
Ne volim površnost, olako shvaćanje i prihvaćanje mene zdravo za gotovo. Alergična sam na ljude koji se koriste ili služe drugim ljudima u vlastite svrhe, bilo da se radi o probitku na poslu, ili o građenju bolje i savršenije slike o samome sebi. Znate ono, u stilu- promijenit ću društvo pa ću se i ja promijeniti. Dragi moji, od sebe nećete nikada pobjeći.

Ne smatram da me baš pretjerano definira ovo podneblje u kome sam se rodila, iako ne mogu izbjeći bitnije kulturološke faktore koji su me oblikovali u ključnim godinama odrastanja. Jednako dobro funkcioniram u tatinom malome gradu kao i u Istanbulu od 16 milijuna stanovnika. Isto tako, vjerujem da bih našla meni posebna mjesta i drage ljude bilo gdje da me život baci. Nisam ograničena na samo jednu sredinu bez koje bih bila izgubljena, kao moj otac.

Sjedim tako ovo ljeto na kavi u bircu, i dolazi jedan stariji gospodin. Stao je zbunjeno iza mene kod šanka i jednu minutu nije znao što bi sam sa sobom, da li da uzme novine, da li da se obrati konobaru, gdje da sjedne- izgubljen, zbunjen...gledam ja što je, a Zox, moj frend konobar kaže- stol za kojim on inače sjedi je zauzet. Eto što ti je identitet, čak i stol u bircu. Čovjek se pogubio i bio izvan sebe jer nije znao što sad.

-Iden di iden, to je identitet- veli Zox nakon toga.

A ja sad iden u horizontalu. Laku noć!
ludabluna @ 23:19 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.