Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog
nedjelja, prosinac 2, 2007

Nakon krštenja i prve pričesti nisam nastavila redovito ići u crkvu, osim kad bi se ponekim nedjeljama družili s kumovima, pa bi im pravili društvo na misama. Uskoro me šupio i pubertet, pa sam postala prilično svadljiva i ljuta na cijeli svijet. Uglavnom mi je većina vršnjaka išla na živce jer su bili plitki i glupavi, i s jako malo ljudi sam uspjela sklopiti prijateljstvo. Ni u osnovnoj, a ni kasnije u srednjoj školi nisam se osjećala kao dio kolektiva, i družila bih se sa njih četvero- petero samotnjaka čudaka. Nikako se nisam uklapala u neki tipičan tinejdžerski čopor i uvijek sam se držala po strani svih klapica i društava koja su se formirala. Zbog toga sam im većini bila čudna, a kasnije mi je jedan poznanik metalac okićen pentagramima priznao da me se njegovo cijelo društvo zbog toga dosta bojalo, jer su mislili da sam vještica i da doma jedem mačke.

Dosta sam čitala i odličan ventil mi je bila dramska grupa u srednjoj školi. Tu sam si mogla dati oduška i izraziti se ne samo kroz glumu, već i kroz pisanje scenarija za predstave. Naša mala družina je čak išla i na državno natjecanje Lidrano, ali nismo uspjeli osvojiti nijednu nagradu.

Na samom početku srednje škole krenula sam s par prijateljica odlaziti u hram Hare Krišna na predavanja i plesanje, a ustvari smo se najviše veselili onoj njihovoj hrani koju su dijelili na kraju, pa smo uvijek dobijali i repete. Bilo nam je vrlo zabavno na tim predavanjima sjedeći promatrati druge ljude i brojati one koji su obukli probušene čarape pa im je virio palac. Gledala sam te mlade ljude koji su mi svi izgledali nekako slično, svi su bili gotovo prozirni i eterični, te nekako čudno blaženi. Kad sam shvatila da je za dublje napredovanje i predanje potrebno odseliti i živjeti u jednom od hramova, polako sam odustala od Hare Krišni, jer se nisam vidjela u tome filmu. A i nekako su mi bile djetinjaste te priče o Bogu koji se troši sa svojim pastiricama, malome i plavome poput Štrumpfa. I one figurice Krišne i Radhe, lutkice koje su uvijek bile posebno odijevane na oltaru ispred kojega se plesalo su mi također pobuđivale asocijaciju na dječji vrtić. I sve me to nekako mimoišlo, osim eksperimentiranja u kuhinji sa raznim vegetarijanskim jelima i kolačima. Prijateljica čija je cijela obitelj bila u Hare Krišnama odselila je u Rijeku, pa se raspalo i naše malo društvo za odlaske u hram. Sama pak nisam osjećala potrebu odlaziti nikamo.


I tako sam se ja bavila glumom i učenjem, čitanjem kao i svaka prosječna gimnazijalka, povremeno zbivala nepodopštine u školi kao što je markiranje, muljanje na satovima lektire (jer mi se baš nije dalo ono što moram), preko ljeta radeći na Ledovoj škrinji sa sladoledom. Tako sam i upoznala jedan dragi bračni par iz Gajnica s kojima sam počela razgovor o Bogu. Oni su bili Jehovini svjedoci i tada sam prvi puta čula za njihovu zajednicu. Nekako sam krenula na njihove sastanke i počela proučavati Bibliju s jednom dragom ženom iz moje bliže okolice. Ona bi dolazila kod mene dvaput tjedno i ubrzo smo postali kućni prijatelji. Branka nas je oduševljavala svojom jednostavnošću i time što je na baš svako postavljeno pitanje imala spreman odgovor. U smišljanju pitanja posebno je bila talentirana moja mama koja je samo planirala gdje ćemo je zeznuti i na kojoj temi zaskočiti, ali nam nije uspijevalo. To proučavanje trajalo je dvije i pol godine, do otprilike moje osamnaeste, pa smo došli i do momenta kad sam ja trebala odlučiti što ću dalje, pošto sam već bila upoznata s biblijskim naukom, pravilima za život i načinom funkcioniranja same zajednice Jehovinih svjedoka. Tražili su me da se ispišem iz Rimokatoličke crkve, da raskrstim sa 'babilonskom bludnicom' kako su je običavali nazivati, te da se priključim njihovoj organizaciji i krstim kod njih. Bilo me je frka jer sam znala da ako to napravim, da je to onda odluka za cijeli život, te da ću i ja onda morati obilaziti kuće naokolo nudeći časopise, u čemu se nikako nisam vidjela. I tako sam odbila, prvenstveno iz razloga što sam htjela prvo malo živjeti svoj život, a ne odmah se ukalupiti u već zadanu normu koju propisuje njihova prilično stroga organizacija. Ni u tome se nisam vidjela. Ostala sam i dalje svoja, te kao takva ušla u punoljetnost.

ludabluna @ 22:36 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.