Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog
utorak, prosinac 4, 2007
   
    I tako sam nakon dugo vremena ponovo zakoračila u rimokatoličku crkvu. Seminar je bio dobro medijski popraćen pa je bila tolika gužva da smo jedva uspjeli ući unutra, gore nego u tramvaju za vrijeme jutarnje špice. Dakle, to je bio pravi party, ništa slično klasičnoj misi. Svako malo rock bend nešto zasvira, ekipa plesucka, bakice s maramama isto tako baš kao i bucmasti pater Smiljan koji me neodoljivo posjećao na veselog Bacchusa. Ja sam samo u čudu gledala i bilo mi je sve to skupa simpatično do određenog momenta kad je počela molitva za oslobođenje i iscjeljenje. Dva metra od mene jedna žena se srušila na pod, počela se koprcati i ispuštati neljudske glasove, urlikala je i režala, izgovarala riječi na nekom nepoznatome jeziku te siktala kao zmija. Bilo je to nešto prejezivo. Svi smo se ukočili i sledili. Pater je nastavio moliti i primirio okupljene da i oni nastave isto, te da se ne boje. Od te silne gužve nisam mogla mrdnuti ni naprijed ni nazad, i tako sam ostala do kraja obreda. Ova jadnica se digla nakon pola sata takvog mrcvarenja, urlikanja i siktanja i bila je blijedo zelena. Nije uspjela ostati do samog završetka već se zadnjim snagama s frendicom probila van i otišla. Tu večer mi je bilo prilično teško zaspati. Dalo mi je to razmišljati- što ako su sve te priče stvarne?
Što sam ja to bila vidjela? Nevidljivu božju silu na djelu? Nije bilo šanse onako nešto odglumiti, ono je bila stvarnost. Spooky do kosti. Sve to skupa me malo prodrmalo pa sam odlučila malo pobliže istražiti kršćanstvo koje mi je cijelo vrijeme bilo pred nosom, ali me nije baš nešto previše diralo ni zanimalo.

Tu i tamo bi znala otići na misu, i otkrila sam da me taj obred ustvari smiruje, te da se poslije osjećam stabilnija i snažnija. Voljela sam u crkvu doći i kad nije bilo nikoga pa biti sama sa sobom i Bogom. Jedan na jedan.
Tako sam otkrila i obred klanjanja, koji mi se jako svidio i stvarao jednu intimniju, neslužbeniju i opušteniju atmosferu, te nakon kojega bi se polublažena vraćala kući. Na jedan način svidjela mi se ta forma koju sam ja ispunila i vlastitim sadržajem.
 
Tu i tamo bi otišla na seminare duhovne obnove, te sam tako saznala i za franjevca patera Zvjezdana Linića koji ih je vodio u Samoboru, u kući susreta "Tabor", u sklopu franjevačkog samostana. Bila sam tamo dvaput, i oduševio me taj mir, spokoj i sasvim jednostavno i skromno obraćanje Bogu, bez neke velike scenografije i kiča. Zvjezdan je sve to vodio staloženo, mirno i s puno srca, baš predano u radu s ljudima, i nad svakim ponaosob bi molio polažući ruke na glavu.
Dovoljno samozatajno, bez neke velike pompe, a s puno ljubavi i predanosti. I to mi se jako svidjelo.

No međutim, put me odveo i dalje, u jednu malu zajednicu reformirane crkve u koju me pozvao prijatelj iz kvarta. I tako sam krenula na njihova okupljanja i molitve koji su u biti vrlo slična onome što se zbiva u karizmatskom pokretu. U zajednici je bila mlada ekipa i brzo sam se skompala s većinom njih. Nalazili bi se u jednom iznajmljenom stanu gdje bi bilo slavljenje uz gitare, molitva i razmatranje Biblije. Podsjetilo me to na ono vrijeme kad sam s Jehovinim svjedocima proučavala Bibliju, pa sam čak iskopala taj svoj stari primjerak s najgornje police ormara i počela ju istraživati i čitati. Različitost od rimokatolika je ta što u reformiranoj crkvi ne postoji svećenstvo u klasičnom smislu riječi, postoje starješine koji vode zajednicu, a živi se i moli isključivo po Bibliji. Također su bili vrlo oštri po pitanju slika i kipova koje su oštro odbacivali, čak s prezirom, a i moljenje Mariji i pridavanje božanskih atributa njenom liku im je također blasfemično. Za mene su također dobrovoljno organizirali i kućnu grupu, s djevojkama bi se nalazila jednom tjedno kod mene doma, pa bi zajedno proučavali Bibliju.
Sve mi je to bilo novo i zanimljivo, naročito propovijedi apostola zajednice koja su uvijek bila nabijena dramatikom i vrlo osobna, živa i dinamična. Baš se vidjelo da ti ljudi svim srcem žive ono što govore, da su hrabri i beskompromisni.

I sve to skupa ne bi bilo loše da se ja nakon određenog vremena nisam počela osjećati čudno u svemu tome. Prošlo je otprilike šest mjeseci, slično kao i kod prakticiranja TM-a. Osjećala bih neopisivu grižnju savjesti za i najmanji prijestup koji bih napravila, jer je naravno živjeti apsolutnu svetost u ovom današnjem svijetu- nemoguće. Uvijek negdje skiksaš, makar i nehotice. Postajala sam sve zbunjenija, nisam se više znala niti mogla opustiti u druženju sa svojim starim prijateljima, osjećala sam se izgubljeno i smušeno. Najgore mi je bilo nositi se sa osjećajem vlastite krivice, znajući čak i da nisam ništa zgriješila. Zato sam odlučila pozvati starješinu na jedan razgovor u kojemu sam mu objasnila svoje stanje i pitala ga što se to događa sa mnom, pa zar ne bih nakon takve predanosti u Božjim rukama trebala imati neki mir i pouzdanje, a ne biti rastrojena tako da na kraju više ne znam niti koju muziku da slušam i s kim da se družim. Nato sam čula prodiku o tome kako je cijeli ljudski rod iskvaren i kako su svi ljudi ustvari zli, a ja tek sad ustvari spoznajem kakva u biti jesam.
I to je bio turning point, za mene. Umjesto da mi čovjek pomogne jer vidi da se rasipam i da nisam dobro, on me još gurne dublje i maltene ne popljuje. Zbog čega? Zbog moje teške prilagodljivosti strogom društvenom okviru? Ili zbog doslovnog tumačenja i vađenja iz konteksta određenih izjava starozavjetnih proroka?

Otprilike tada sam shvatila da mi među njima nije mjesto, i da dolazim već više iz inercije i navike, a uklopiti se ne mogu, niti prihvatiti kao vlastito mišljenje baš sve ono što sam tamo slušala, što su oni nazivali Riječju Božjom i tako tumačili na određeni način. Prestala sam dolaziti, znajući da ti moji novostečeni prijatelji neće posegnuti za mnom i pokušati saznati što mi se zaista zbivalo. Naravno, bila sam okarakterizirana kao nezahvalni buntovnik kojem je više stalo do ovoga grešnoga svijeta, kao ona koja se ne želi obratiti. I kao sa takvom, prestale su i njihove želje za daljnjim druženjima sa mnom, uglavnom. Kasnije me tu i tamo znalo nazvati dvoje- troje njih s kojim sam bila najbliža, u nadi da ću se ipak valjda obratiti i vratiti se natrag u njihovu zajednicu.

I tako sam opet bila prepuštena sama sebi, poluizgubljena, zbunjena, sa spoznajom da me se ipak ne može oblikovati po kalupu kakav si su neki drugi ljudi smislili i u sklopu kojega su me doživljavali. Vrlo isključivo i površno očekivanje, ustvari.

I nakon tog bijega odlučila sam da ipak moram nešto napraviti za Boga, kad sam već tako duboko ušla u življenje kršćanstva, pa sam odlučila otići na krizmu- za one koji ne znaju, to je sakrament kojim odrastao čovjek, pri punoj svijeti i pameti obnavlja svoj krsni zavjet, i govori svoje "Da" Bogu. To sam napravila u istoj onoj novozagrebačkoj crkvi gdje sam se i krstila kao klinka od dvanaest. Poslije sam s najbližom ekipom napravila dernek u jednom restoranu, pjevalo se i družilo nekoliko sati. A moji krsni kumovi su bili jako ponosni, nemajući pojma ustvari koje sam ja sve lomove i pretumbacije prošla da bi u meni sazrila odluka za taj korak. Bilo je to na moj trideseti rođendan.
                                                                                              ...to be continued
ludabluna @ 23:16 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.