Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog
subota, prosinac 1, 2007
  Draga svjetlotama, obećala sam da ću napisati nešto o svome duhovnome putu, i nikako pa nikako mi ne ide ova priča. I to zato što moj duhovni put obuhvaća puno šira iskustva i doživljaje nego samo one vezane uz određenu institucionaliziranu religiju. Dotaknut ću se i nje jer se ta dva područja isprepliću.

O životu sam kao dijete učila od onih koji su me odgajali i čuvali, ali uglavnom sam bila prepuštena sama sebi jer sam bila jedino dijete. Ostala sam bez bake i djeda dok sam imala 4 godine, tako da su me uglavnom čuvale mamine frendice i njihove mame. Moji roditelji su se razveli i tata nije nikad živio s nama,  viđala sam ga samo preko ljetnih praznika kad bih otišla k njemu na more, a tada sam uglavnom vrijeme provodila sa didom, strinom i sestričnama jer je tata bio prezauzet svojim društvenim životom, tulumarenjem i ganjanjem ženskadi. Mama je radila u bolnici u smjenama, pa često i noćne smjene, tako da sam se od malih nogu učila biti sama kod kuće.
U jednu ruku to i nije bilo loše jer sam imala dosta slobode, svoje knjige koje sam obožavala čitati, a mogla sam ostati i malo dulje budna bez da me itko tjera na spavanje poslije crtića. Rano sam naučila kućanske poslove i pripremanje nekih jednostavnih obroka, tako da sam bila dosta samostalna. Ne sjećam se da me ikad itko tetošio i mazio, ili da sam se osjećala privilegirano zato što sam jedino dijete. Često puta mi je falila toliko zamišljana sestra. Imala sam par dragih prijateljica u kvartu i u školi i to mi je olakšavalo samoću koja mi je ipak teško padala. S kućnim ljubimcima nisam baš imala sreće jer mi je papagaj krepao već nakon godinu dana, i poslije njega nisam imala drugih životinjica.
Za crkvu nisam znala niti sam u nju išla pošto se je mama zakačila sa svećenikom koji me je trebao krstiti kao bebu, tražio je lovu pa ga je lijepo poslala u finu materinu- njega i čitavu tu organizaciju.

I tako, mogu reći da sam sve bitnije životne vrijednosti pokupila u hodu, usput- od bake Ane, majke mamine prijateljice koja me čuvala kao malu, od koje sam dobila puno topline, plemenitosti i ljubavi, od dide iz Dalmacije koji se puno bavio sa svojim unucima i uvijek nas nečim darivao i iznenađivao iako nije imao blage veze s Bogom i crkvom pošto je bio komunista. Jedan učitelj u osnovnoj školi mi je također bio uzor kao muška figura, jer je mi je bio razrednik i baš je brinuo za sve nas, jedna jako topla i draga osoba u koju sam imala povjerenje. Mama je uvijek bila tutnjeća, u nekoj strci i letu, razapeta između posla i društvenog života, ali imale smo i nas dvije lijepih momenata, iako smo vrlo često bile u nekim sukobima i svađama.

Jedna mamina kolegica s posla i njen muž, naši obiteljski prijatelji bili su prilično religiozni i redovito išli u crkvu. Naravno da su bili zgroženi kad su saznali da sam nekršteno dvanaestogodišnje dijete bez ikakvog duhovnog autoriteta, pa su uspjeli nagovoriti mamu da me da u crkvu na vjeronauk. I tako sam odlazila svake nedjelje kod njih u crkvu, i nakon par mjeseci sam obavila krštenje i prvu pričest, sve odjednom. Oni su mi bili kumovi, i naravno da smo nakon toga napravili feštu u jednom od restorana u zagrebačkoj okolici. Mene to sve uopće nije nešto previše diralo, nisam baš razumjela što točno znače ti sakramenti, a sve naučeno o Isusu sam doživjela kao jednu zanimljivu priču koja se dogodila jednom u povijesti, i koja nema baš puno veze sa mojim tadašnjim životom. Skoro poput priča iz grčke mitologije koju sam jednostavno znala napamet iz svojih povijesnih knjiga.

Sjećam se da sam na obredu krštenja gledala kroz prozor stana koji je služio kao crkveni prostor, u jednu lijepu zelenu razlistalu brezu pred zgradom, i razmišljala sam si: "Pa gdje je sada taj Bog, je li negdje tamo vani? Ovdje mora da mu je jako dosadno." Meni je barem bilo. I osjećala sam se užasno glupo na prvoj ispovijedi u životu, sjedeći pred župnikom i priznavajući kako sam ukrala kutiju bombona u dućanu, dok je on živio sa svojom domaćicom koja mu je praktički bila poput žene.
Neke stvari mu baš nisam priznala, iz inata a i srama. Kasnije me je baš zanimalo što Bog misli o svemu tome jer on ionako sve vidi, ali to nisam mogla nikoga pitati.
ludabluna @ 22:21 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.