Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog
nedjelja, siječanj 28, 2007
        Bilo je to 2000. godine, kad sam ih prvi puta upoznala, na mojem prvom stipendiranom studijskom ljetu u Istanbulu- magičnom gradu. Šetala sam tada s Luce široko otvorenih očiju i upijala nove zvukove, mirise, okuse...uživala u školi, učenju, koncertima, pažnji domaćina...
Nabasasmo tako i na jedan dućan suvenirima, gdje je radio simpatični brbljavi Makedonac. U povjerenju nam je prišapnuo kako nas može odvesti da vidimo prave sufije, vrteće derviše u jednu tekiju gdje neki od njih i žive, gdje se okupljaju i mole. Znači- the real thing, ne samo predstava za turiste Amerikance. Samo smo trebale skupiti lovu za taksi.
To smo i učinile nas par djevojaka, i za tri dana našle smo se u jednome tradicionalnom kvartu, u čijoj pokrajnjoj uličici se nalazila derviška tekija.
       Dočekani smo s osmijehom, na ulazu skinule cipele i dobile marame za pokriti kosu. Ušle smo i smjestile se u jedan ograđeni krajičak osmerokutne dvorane gdje se trebala održati sema, obred slavljenja Boga kroz ples i pjesmu. Do nje bila je još jedna prostorija u kojoj su se polako počeli skupljati svirači i pjevači. Jedan stari simpatični čiča duge sijede brade obilazio nas je sa kutijom punom njihovih cd-a, od kojih sam odabrala dva komada. Brada mu se zaljuljala od sretnog smješka na to.
       Za desetak minuta počelo je slavljenje, prvo pjesmom i ritmom. Uskoro su se pojavili i derviši, njih desetak, hodajući u svojim dugim bijelim haljinama, ogrnuti crnim plaštom koji simbolizira mrtvački pokrov i prolaznost života. I vrtnja je usloro počela. Kao i naše oduševljenje. glazba je izuzetno ugodna i ritmična, uz nju se i diše na određeni način, što također doprinosi lakšem ulasku u stanje transa i pjevača koji sudjeluju. Žene su sa galerije, iza rešetkaste pregrade promatrale svoje muževe i sinove kako se vrte, te također pjevale, uzvikivale i meškoljile se.
Sam fascinantan obred trajao je oko sat vremena. Na njihovim licima bilo je očito da su odsutni duhom, fizički prisutni u vrtnji oko svoje osi, ali duhom daleko. Sat vremena prošao je brzinom zvuka.
Toliko sam bila uzbuđena, sretna i oduševljena da sam na izlasku skoro zaboravila vratiti maramu, a sandale sam skoro navukla još u prostoriji.
        Ali to nije bilo sve. Onaj čiča duge sijede brade, s početka priče, zaustavio nas je zabrinuto, i pitao- djevojke, znate li da je uvečer i noću opasno u ovom dijelu grada, ne možete same sada odšetati odavde, pričekajte malo...i dovede svog unuka koji je pjevao, mladog dečka anđeoskog lica od svojih dvadesetak godina, koji nas je s osmijehom otpratio do svog auta i u roku od 10 minuta već smo bile pred studentskim domom.

Toliko topline, radosti, jednostavnosti, ljepote i iskrenosti nisam više nigdje u Istanbulu doživjela, a moram priznati, niti igdje drugdje gdjegod sam putovala.
Bez ikakvog isfuravanja.
Od tog dana sufiji imaju posebno mjesto u mome srcu.
                                                                                          
ludabluna @ 17:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.