Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog
nedjelja, lipanj 1, 2008

Za ovo se vrijedilo cjenkati.
net_addict @ 21:55 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 25, 2008
Ništa od kukanja.
Čeznem za sjevernom Afrikom, suncem koje prži, suhim zrakom, pijeskom u sandalama, mekom njuškom bebe device, raspamećenim tunižanima, masažom eteričnim uljima, mirisom jasmina, pečenim patlidžanom i kus-kusom...jebo zapad i truli kapitalizam, euro i čiste pločnike.
Živjeli suqovi, ćilimi i čaj!

A sad svi trk kod kambuje. Putopis je u tijeku!













net_addict @ 20:52 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 23, 2007

                                                           Lonely 3

                
                                                            Mobitel

                
                                                        Kind Of Blue   


                                                          Prolaznost                    
net_addict @ 12:08 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 22, 2007
  Sunce je pržilo i bilo u zenitu. Umotala sam se u tek kupljenu dželabu i turban, potpuno opremljena samo bocom vode, i hrabro kročila na fini zlatni saharski pijesak, prema devama koje su strpljivo čekale znatiželjnike. Srce mi je lupalo kao ludo kad sam sjela na velikog lijenog devača, i preživjela njegovo ustajanje. Tik iza mene bila je neodoljiva i beskrajno cool bijela deva koja nas je pratila tih sat vremena šetnje po dinama. Povremeno bi mi dodirnula nogu svojom mekom njuškicom. U pustinji smo imali desetak minuta pauze. Beduini su se lijeno razvalili po pijesku, a ja se nisam mogla nadiviti beskrajnom moru vrelog zlata koje me okruživalo. Bijela me cijelo vrijeme znatiželjno promatrala i besramno žicala vodu. Nakon što je dobila malo, samo je zafrknula njuškom i odmaknula glavu. I nije baš nešto, pomislila je.

   Taman kad sam malo došla k sebi, te počela tapkati po pijesku i skupljati ga u bocu, odjednom se preda mnom odnikuda stvori tip u crnoj pernatoj jakni dugih rukava (na +35!) i nudi krivotvorenu Coca- Colu. Samo što nisam završila u pijesku od smijeha i iznenađenja. Ipak smo još uvijek bili u turističkom dijelu pustinje.

  Sat vremena je jako malo. Premalo da se bolje osjeti neko mjesto, uoče nježne promjene svjetlosti tijekom dana, koje mijenjaju i teksture, i umekšavaju oblike. I prepremalo da se upoznaju putevi i staze, ili brzina kojom vjetar mijenja lice krajolika.

  Osjetila sam strahopoštovanje prema tome mjestu, njegovoj beskrajnosti i veličini. Jer da su me beduini ostavili na onome mjestu gdje smo napravili pauzu, mislim da se ne bih znala sama pješice vratiti na mjesto s kojega smo krenuli. Sigurno bih se izgubila u tome sipkome moru, i nije mi baš bilo svejedno. Kao ni kad sam se popela na devača- a gore je visoko, lelujavo i nestabilno, treba se čovjek opustiti i prebroditi strah, i istovremeno paziti da ne tresne dolje pod noge toj krakatoj životinji.

  Deve su me osvojile svojom mirnoćom, dobrotom i poslušnošću. Toliko su drage i mile, inteligentne i druželjubive da im jednostavno nisam mogla odoljeti. Na putu sam čak imala prilike i jednu bebu devu hraniti mlijekom na flašicu. Koje je to bilo preslatko paperjasto stvorenje dugih trepavica i vlažnih očiju, i samo se namještala da ju se češka...nezaboravno i neponovljivo iskustvo. Maza mala!

   Moja priča s pustinjom nipošto nije dovršena niti zaokružena. Želim tamo promatrati svjetlost i mijene tijekom cijelog dana, od jutra do zlatnog zalaska, voziti se džipom po dinama i zabilježiti sve te trenutke. Vratit ću se ja opet u Saharu.
I pisati o tome.




Strpljivo iščekivanje

                    
                     Smile


Moj devač


See you, Sahara...
                                                                                                                                     

net_addict @ 00:44 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
petak, svibanj 18, 2007
   Unutrašnjost južnog dijela Tunisa nastanjuju Berberi, autohtono stanovništvo sjeverne Afrike, koje živi na širem području koje se prostire od Maroka do Egipta. Berberski jezik razlikuje se od arapskog i spada u porodicu sjevernoafričkih jezika, a i Berberi izgledaju drugačije od Arapa, puno je češća plava i crvena kosa, te izrazito plave i zelene oči.
Arapska najezda u 7. stoljeću promijenila je dotadašnji način života, tada se proširio i islam koji je donio i svoj službeni arapski jezik, a većina berberskih plemena se povlači u planine Atlas i unutrašnjost zemlje gdje osnivaju manja naselja i zajednice.
 
 Neka berberska plemena, poput Tuarega (pustinjskih ljudi) još uvijek žive nomadskim načinom života seleći se sa svojim devama i šatorima po pustinjskim predjelima Sahare, i područjima uz nju. Meni su Tuarezi posebno zanimljivi i tajanstveni, baš zbog svojeg slobodnog i nesputanog duha, izuzetne plave odjeće, pa i matrijarhalnog društvenog uređenja. Muškarci su obično zamotani, jer se tako pokrivenog lica lakše štite od pijeska i pustinjskih oluja. U gradu Douzu, na vratima Sahare, upoznali smo i prezgodnog Mohammada koji nas je upoznao s ratničkom prošlošću toga naroda, te nam objašnjavao simboliku ornamenata na tradicionalnom tuareškom srebrnom nakitu. Eh, da sam mogla, ponijela bih ga sa sobom kući, ali mislim da bi on umro od tuge za svojom pustinjom u roku od tri dana.

  
Većina današnjih berbera živi tradicionalnim načinom života, baveći se poljoprivredom i stočarstvom, i još se često mogu vidjeti kako rade na svojim poljima u karakterističnoj tradicionalnoj odjeći jarkih boja. Na starijim ženama se mogu vidjeti i tetovaže, najčešće na čelu i bradi.

   Na putu po berberskom kraju obavezno se posjećuje gradić Matmata, koji se nalazi na početku kamene pustinje. U Matmati smo bili ugošćeni u jednoj berberskoj obitelji, gdje nam je lijepa mlada domaćica ispekla pogače na ognjištu, koje smo potom umakali u maslinovo ulje i med, te zalili domaćim gustim i slatkim čajem od mente. Uz nju je trčkarala i malecka djevojčica, slatko musavo stvorenjce koje se toliko razveselilo vrećici bombona da smo se svi kolektivno raspekmezili.
  U Matmati ljudi žive u kućama trogloditskog tipa, prostorija ukopanih dobrano ispod razine zemlje, tako da je u njima zimi toplo, a ljeti ugodno svježe. Jedini ukrasi su oslikane površine iznad vrata prostorija s obaveznim motivom Fatimine ruke, Božjeg oka, stihova iz Kurana, i tipičnog berberskog simbola- ribe. Po dvije ribice su oslikane i iznad ulaza u spavaću sobu, kao simbol plodnosti.

   Gradić Chenini me fascinirao zbog toga što je vanvremenski. Izgrađen je na padini brda, sav u pješčano smeđim nijansama, sa jednom bijelom džamijom. Nevjerojatno kako ljudi mogu živjeti u toj pustoši, u mjesečevom pejzažu, usred ničega. Stavrno im treba skinuti kapu. Posjetili smo dom stare istetovirane Berberke koja se svima smješkala i samo pružala svoju plastičnu zdjelicu da udijelimo koji dinar za fotografiranje, nehajno se igrajući s malim mačićem. I njen dom se sastojao od tri prostorije izdubljene u padini brda, vrlo skromno.

  Još jedan primjer karakteristične arhitekture krajeva gdje su živjeli nomadski Berberi jesu ksarovi. Ksarovi su bili skladišta ili spremišta za žito, te ostale prehrambene namirnice i stvari koje bi pleme odlagalo u za tu namjenu izgrađene prostore bačvastih svodova, prije nego što bi krenuli u dalju selidbu. Takve prostorije obično bi zatvarale omanji trg četvrtastog tlocrta, a ponegdje bi bio izgrađen i čitav kompleks, poput minijaturnog grada. Svaki ksar je nosio i ime klana ili plemena koje bi tu odlagalo svoje stvari. Najpoznatiji je zasigurno i Ksar Hadada, gdje je Geroge Lucas snimao i neke kadrove za drugi dio novih epizoda "Star Warsa". On je i jedini obnovljen za tu potrebu. Bilo je baš zanimljivo lunjati njegovim prostorima i hodnicima, pa sam na momente imala i čudan osjećaj kao da sam upala u neku Escherovu grafiku.

Fascinantno je bilo upoznati i ljude koji žive toliko jednostavno i skromno, a ipak su zadovoljni i divnih osmijeha. Šteta što nisam imala malo više vremena za druženje i učenje novih riječi berberskog. No, za sve postoji drugi put. Ako ništa, vraćam se po Mohammada.


Berberska zemlja


Matmata- kuća trogloditskog tipa, ukopana u zemlju


Oslikani nadvratnik


Dobila sam bombone!


Chenini




Teta s tetovažama


Ksar Hadada- skladišta za žito iliti dobra scenografija za Star Wars




Escher ga se ne bi posramio...


Šećer na kraju- Mohammad


net_addict @ 20:26 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 16, 2007
 

net_addict @ 21:00 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
 Eto me!
Vratila se ja sa svojih putešestvija po Africi, bilo je divno, ležerno i uzbudljivo. Još sam puna dojmova i u kroničnom manjku sna, što znači i da je bilo tulumarenja.
Osvojila me gostoljubivost i silne bračne ponude koje su samo pljuštale sa svih strana. Naime, Tunežani su jednostavno ludi kad vide plavušu. Bože mili, osjećala sam se kao kakva kraljica. To su bile takve ozarene face da čovjeku jednostavno dođe milo oko srca.

   Inače, južni Tunis je prilično siromašniji i zapušteniji od sjevernog, razvijenijeg i evropskijeg dijela. I šokiralo me je to što je sve niknulo u jednoj velikoj pjeskovitoj pustoši. Sama Djerba je inače najveći otok sjeverne Afrike, površine oko 512 km². Glavni grad na otoku zove se Houmt Souk, zanimljiv pitoreskni mali gradić u kojem sam pila fantastičnu kavu. Na samom otoku, koji je s afričkim kopnom povezan 6 km dugim nasipom još iz rimskog doba, nalazi se još nekoliko naselja. Na jugu je Ghellala, mjesto poznato po keramici i lončarstvu, a iznad samog mjesta, na najvišem vrhu otoka nalazi se i krasan etnografski muzej s vidikovcem.
   Djerba je poznata i po svojoj brojnoj židovskoj zajednici, u centru otoka nalazi se i najstarija afrička sinagoga El Ghriba, dostojanstveno i prekrasno zdanje koje me fasciniralo svojim mirom.
Inače većina stanovništva se bavi turizmom i trgovinom, razvijeno je i ribarstvo. A trgovci su kakvih nema, govore sve jezike i nevjerojatni su glumci. Pogotovo kad je riječ o cjenkanju. Tu stvarno treba biti nepopustljiv i tvrdoglav, i ne pristajati ni u ludilu na prvu ponuđenu cijenu jer je ona uglavnom troduplo ili četveroduplo veća (ako ne i više) od stvarne vrijednosti željenog predmeta.

  Na sjeverozapadu otoka je turistička zona, gdje se nalazi većina od dvjestotinjak otočkih hotela. Najbrojniji gosti su Francuzi, Nijemci, Česi i Talijani. Naravno da domaćini govore ponešto od svih tih jezika, makar je pomalo bizarno kad ti se Arap počne obraćati na češkom- Dobri den, kak se maš? Za riknut.

  Hotelski okoliš i vrtovi oko bazena su fantastični. Sve u zelenilu, palmama, opojnom jasminu, hibiskusu i uz pregršt prekrasnih boja i oblika raznoraznog cvijeća, brižno njegovano i zalijevano, na onom pjeskovitom tlu. Divota!
Uglavnom sam ljenčarila uz hotelski bazen i na kilometarski dugoj pješčanoj plaži pod suncobranom. Afričko sunce je varljivo i bogme dobro prži, ali čuvala sam se tak da mi ipak nije izgorila rit kao nekima.

  A plaža je posebna priča. Svaki hotel ima svoj ograđeni dio beskrajne kilometarske pješčane plaže, sa ležaljkama i suncobranima, pa kad se uvališ u hlad i počneš meditirati nad svim mogućim plavim, azurnim i tirkiznim nijansama mediterana, vrijeme proleti jako jako brzo. I vrlo je zanimljivo, jer osim brojnih šetača kroz kadar prošeću i prodavači voća, šešira, palmi, tunika i parea, vodiči deva, poludivlji konjanici za kojima se vijori berberski turban...stvarno šaroliko i veselo za promatrati dok ti kroz prste sipi topli meki pijesak.
Baš sam uživala u toj gunguli.

O mojim izletima u unutrašnjost Tunisa, o druženju s Berberima i Tuarezima, i o pustinji- nastavak slijedi...
Za sada- Mediteraneo!









net_addict @ 00:37 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.