Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog
nedjelja, ožujak 30, 2008
Nema onoga koji nije čuo za staru izreku: "Prođeš pored nekoga kao pored turskog groblja". Kao, nit 'ga vidiš, nit' ga želiš pogledati, a kamoli mu posvetiti svoju dragocjenu pažnju.
U mome slučaju to nije bilo tako. Turska groblja su posebna, spokojna, tajanstvena, mistična i prelijepa mjesta, svakako vrijedna pažnje. Za mojih putešestvija po Turskoj ljeta gospodnjih 2000. i 2001. posjetila sam ih nekoliko, i fotografirala tada još analognim starim ruskim Zenithom.

Najreprezentativnije je groblje blizu džamije Suleymaniye, najveće džamije na monumentalnome mjestu s kojega puca pogled na Bospor i na Zlatni rog, arhitektonskog remek djela Mimara Sinana, najvećeg majstora arhitekture i kreativnog genija iz razdoblja vrhunca slave Osmanskoga carstva. Sama džamija dobila je naziv po Suleymanu Veličanstvenom, koji je drmao Evropom i proširio Carstvo do svojih najzapadnijih granica- stigli su čak do Beča. Po njegovom nalogu i njemu u čast je sagrađena, kako bi se u njoj očitovalo veličanstvo i sjaj imperija.
Suleyman je pokopan u klasičnoj grobnici na tome groblju, a tadašnji velikodostojnici i uglednici bili su pokapani u njegovoj blizini, što je također bio i znak društvenog statusa.


Groblje Suleymaniye





Osmanlije su ustvari vrlo jednostavno obilježavali mjesto pokapanja, samo jednim nadgrobnim spomenikom- nišanom, duguljastom kamenom pločom koja je obično bila ukrašena stihovima iz Kurana ili cvjetnim intarzijama. Na vrhu ploče nalazili su se ili cvjetni buketi kod žena, ili razne vrste fezova kod muškaraca, što je govorilo nešto i o njihovom društvenom statusu.

Broj cvjetova u buketu na vrhu nišana govori nam o tome koliko je ta žena imala djece. 

Natpisi su pisani arapskim pismom, na arapskom i osmanskom jeziku, pa mi je čitanje bilo otežano i zbog korištenja posebne dekorativne vrste arapskog pisma, tako da sam uglavnom šetala, upijala mir i razmišljala o životima tih ljudi koji su nekad stoljećima prije tamo šetali, živjeli, voljeli i bili voljeni. Jer, to je jedino bitno, što ostaje...







Zrake sunca se igraju u miru


Grob žene


Rose is life


A od svih, najtajanstvenije mi je bilo staro derviško groblje blizu najstarije tekije u gradu, u četvrti Galata. Tamo su nišani vrlo jednostavni, bez ukrasa i cvjetnih intarzija, samo sa raznim oblicima derviških kapa pri vrhu. To groblje je prilično sjenovito, pod prastarim krošnjama platane, nišani su se već nakrivili i svaki strši u svome smjeru. A najfascinantnija stvar je ta što na tim grobovima mirno drijemaju- mačke.

I to kakve mačke...jedna me bila skenirala pogledom, kao da me je čitala od glave do pete. Osjetila sam da je to jedno takvo moćno prastaro stvorenje da sam se naježila. I bila bih totalni idiot da sam joj rekla nekakvu  glupost u stilu "mic mic", vjerujem da bi mi se u tom slučaju prijezir cijelog svemira spustio na glavu. Zato sam se samo dostojanstveno i polako povukla s tog posvećenog mjesta i ostavila reinkarniranog derviša da spokojno čuva svoju baštinu.

I zato, budite oprezni i s respektom šećite po starim grobljima. Nikad ne znate tko vas može promatrati.
 
Na grobu derviša drijema mačka
net_addict @ 03:22 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
subota, studeni 24, 2007
   Jedan je čovjek noću dozivao Boga sve dok mu usne ne postadoše slatke od Božjeg imena.
   "A što sada, ti kukalo i jaukalo," javi se Vrag, "gdje je odgovor 'tu sam' na sve tvoje povike 'Bože, Bože?' Ni glasak da siđe s prijestolja- pa dokle ćeš ga utaman dozivati?"
   Slomljena srca čovjek liježe da spava. U snu je čuo božanski Glas:
   "Tvoj zov 'O Bože!' Moj je odziv 'ovdje sam'. Tvoja žarka molba Moja je poruka, i cijela tvoja stremnja da Me dostigneš nije ništa drugo nego Moje ruke pred tvojim stopalima, što ti skidaju okove i privlače te k Meni. Tvoja ljubav i strah je omča za Moju milost! A na svaki tvoj krik 'O, Bože moj!' Ja odgovaram po stotinu puta 'ovdje sam'. "
Jalaluddin Rumi, Masnavi III : 189-97
net_addict @ 11:48 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 8, 2007
Jedna sufijska priča veli ovo:
   Neki je mrtvac iznenada oživio i počeo udarati o pokrov lijesa.
Podigli su pokrov; čovjek se uspravio i sjeo. "Što to činite?", rekao je skupljenima. "Ja nisam mrtav."
   Njegove su riječi naišle na šuteću nevjericu. Napokon, jedan od onih koji su tugovali za njim, reče: "Prijatelju, liječnici i svećenici potvrdili su da si mrtav. Ti si, dakle, mrtav."
   Bio je pokopan prema obredu.

Anthony De Mello: "Pjev ptice"
net_addict @ 20:27 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

net_addict @ 19:56 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 12, 2007

Znaj da riječ naglo s jezika odapeta
nalikuje strijelici, otposlanoj s luka.
Sine, ta se strijela neće s puta vratiti;
ti moraš sagraditi branu bujici već na izvoru.
O jeziku, ti si neprolazno blago.
O jeziku, također si i neprolazna bolest.

                                                 Masnavi I

Žalost te za radost sprema. Bjesomučno izmete sve iz tvoje kuće, kako bi nova radost unišla i našla sebi mjesto. Žalost stresa žuto lišće s grane tvojega srca, da bi umjesto žutog izlistalo svježe, zeleno lišće. Ona čupa truo korijen, kako bi novo korijenje, u zemlji skriveno, imalo mjesta za rast. Ma što žalost iz tvojega srca izagnala, nešto daleko bolje doći će na to mjesto.
                                                                                                 
                                                                                                    Masnavi V


net_addict @ 23:41 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, lipanj 8, 2007
Ako svetac nosi veo ludila,
hoće li ga slijepac prepoznati?
No, ako je nutarnje oko otvoreno,
vidjet će duhovnog diva ispod svakog kamena.
Oku koje je otvoreno,
plašt svakog derviša
krije Mojsija u svojim naborima.

                     Rumi



 
net_addict @ 23:31 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 30, 2007
Evo kakvo je stanje čovjeka: donešeno bje anđelovo krilo i svezano za magarčev rep, kako bi magarac mogao prihvatiti štogod od vrlina anđela, čijim je sjajem obasjan.
net_addict @ 20:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 28, 2007
        Bilo je to 2000. godine, kad sam ih prvi puta upoznala, na mojem prvom stipendiranom studijskom ljetu u Istanbulu- magičnom gradu. Šetala sam tada s Luce široko otvorenih očiju i upijala nove zvukove, mirise, okuse...uživala u školi, učenju, koncertima, pažnji domaćina...
Nabasasmo tako i na jedan dućan suvenirima, gdje je radio simpatični brbljavi Makedonac. U povjerenju nam je prišapnuo kako nas može odvesti da vidimo prave sufije, vrteće derviše u jednu tekiju gdje neki od njih i žive, gdje se okupljaju i mole. Znači- the real thing, ne samo predstava za turiste Amerikance. Samo smo trebale skupiti lovu za taksi.
To smo i učinile nas par djevojaka, i za tri dana našle smo se u jednome tradicionalnom kvartu, u čijoj pokrajnjoj uličici se nalazila derviška tekija.
       Dočekani smo s osmijehom, na ulazu skinule cipele i dobile marame za pokriti kosu. Ušle smo i smjestile se u jedan ograđeni krajičak osmerokutne dvorane gdje se trebala održati sema, obred slavljenja Boga kroz ples i pjesmu. Do nje bila je još jedna prostorija u kojoj su se polako počeli skupljati svirači i pjevači. Jedan stari simpatični čiča duge sijede brade obilazio nas je sa kutijom punom njihovih cd-a, od kojih sam odabrala dva komada. Brada mu se zaljuljala od sretnog smješka na to.
       Za desetak minuta počelo je slavljenje, prvo pjesmom i ritmom. Uskoro su se pojavili i derviši, njih desetak, hodajući u svojim dugim bijelim haljinama, ogrnuti crnim plaštom koji simbolizira mrtvački pokrov i prolaznost života. I vrtnja je usloro počela. Kao i naše oduševljenje. glazba je izuzetno ugodna i ritmična, uz nju se i diše na određeni način, što također doprinosi lakšem ulasku u stanje transa i pjevača koji sudjeluju. Žene su sa galerije, iza rešetkaste pregrade promatrale svoje muževe i sinove kako se vrte, te također pjevale, uzvikivale i meškoljile se.
Sam fascinantan obred trajao je oko sat vremena. Na njihovim licima bilo je očito da su odsutni duhom, fizički prisutni u vrtnji oko svoje osi, ali duhom daleko. Sat vremena prošao je brzinom zvuka.
Toliko sam bila uzbuđena, sretna i oduševljena da sam na izlasku skoro zaboravila vratiti maramu, a sandale sam skoro navukla još u prostoriji.
        Ali to nije bilo sve. Onaj čiča duge sijede brade, s početka priče, zaustavio nas je zabrinuto, i pitao- djevojke, znate li da je uvečer i noću opasno u ovom dijelu grada, ne možete same sada odšetati odavde, pričekajte malo...i dovede svog unuka koji je pjevao, mladog dečka anđeoskog lica od svojih dvadesetak godina, koji nas je s osmijehom otpratio do svog auta i u roku od 10 minuta već smo bile pred studentskim domom.

Toliko topline, radosti, jednostavnosti, ljepote i iskrenosti nisam više nigdje u Istanbulu doživjela, a moram priznati, niti igdje drugdje gdjegod sam putovala.
Bez ikakvog isfuravanja.
Od tog dana sufiji imaju posebno mjesto u mome srcu.
                                                                                          
net_addict @ 17:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Malo pomalo Bog čovjeku oduzima ljepotu;
malo pomalo i izdanak vene.
Pođi i kazuj na sva usta: "Komu god udijelismo
duljinu dana,
tomu dodijelismo i njihov otklon."
Tragaj za duhom;
ne poklanjaj srce kostima.

                    



net_addict @ 12:10 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.