Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog
petak, listopad 23, 2009
Ništa novoga pod suncem.
Odlazim na intervjue za posao prodavačice po buticima koji se otvaraju u Westgateu, i moram priznati da je sve to pičkin dim. Ukoliko je firma internacionalna, slijedi pranje mozga nekakvim floskulama i nabrijavanjem, ukoliko je firma nova, traže entuzijaste koji će im krv ispišati za novootvoreni dućan radeći 7 dana u tjednu, i tako godinama...a najžešći dosad je bio "razgovor" u butiku Mustang, u Importanne centru- šef žmuklerske face talijanskog švercera iz Trsta nas je pozvao ustvari samo da vidi kako izgledamo, pa nam na temelju toga nekima udijelio pluseve. Da nije ponižavajuće, bilo bi smiješno. Sa mnom su za "razgovor" tj odmjeravanje od glave do pete bile i dipl. novinarka, dipl. ekonomistica i dpl. inžinjerka prehrambene tehnologije.
I tak...nisam baš oduševljena, jer ne znam da li mi je bolje ovako bez posla i para, sa zgodnom količinom slobodnog vremena, ili da radim petkom, svetkom i na sveto nigdarjevo...pitam se samo kako će mi veza izgledati ako se zaposlim u Westgateu pošto se s dragim viđam uglavnom vikendima jer i on preko tjedna crnči po 12 h dnevno.
Nisam pametna. Još čekam da se ovi u MIOC-u odluče kojega će turkologa uzeti za pola radnog vremena.

Jedino kaj me spašava u svemu tome jesu vikendi u Samoboru kod dragoga, on je jedno prekrasno biće, toliko topline i ljubavi ima u njemu da me svaki put preplavljuje, i jednostavno se sva pretvorim u hrpicu paperja u njegovom zagrljaju, pa sretno treperim tako zagrljena i ušuškana. U životu nisam doživjela takvu ljubav, sigurnost i mir koje imam s njim, i sretna sam do neba kaj smo našli jedno drugo. A sve ostalo onda postaje manje bitno i lakše podnošljivo.

Toliko zasad od mene, za neko vrijeme, budite mi dobro i veselo.
net_addict @ 10:05 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 24, 2009
Nešto je divlje u zraku.
Nemam pojma što, ali ne miriši na dobro. Hvala klincu što se bliži petak i tjedan ide kraju, jer sam ga jedva progurala boreći se sa svojim sablastima i strahovima koji su nenadano isplivale van u obliku najjezivijih noćnih mora- snova o meni samoj koja razbijam sve oko sebe palicom, staklo se lomi i pršti naokolo, ja udaram još jače i žešće, pa na kraju bez ustezanja opalim i po svojoj mami. To je bio toliko stvaran san da sam se cijeli drugi dan gadila samoj sebi. Da pizdarija bude potpunija, drugu noć sanjam kako se posvađam s dragim, pa bjesnim na njega, osjećam se povrijeđeno, pa se durim i ponašam poput hladne kučke. Opet, buđenje u suzama, grižnja savjesti, strah, osjećaj težine cijeli dan nakon toga.
A da ne pričam o promjenama raspoloženja, o plakanju, o strahu i nelagodi zbog toga što sam već dvadeset dana sama kod kuće- situacija koju bih sasvim normalno i uživajući izgurala u uobičajenom stanju, ali ovaj tjedan mi je jednostavno bilo jako teško biti sama sa sobom. A koliko vidim, ni drugi nisu imuni na taj sjebani položaj planeta, ili štogod već da je u pitanju, već troje frendova mi se požalilo na slične pizdarije.

Pa zato, ako i vas pere- drž'te se i izgurajte, to je ipak samo faza a ne trajno stanje, isplačite se, izgrlite se ako imate s kim...
Jebiga, nismo od kamena.
net_addict @ 20:33 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 30, 2009


Neka te čuvaju anđeli, i neka ti put prema izvoru bude lak, radostan i rasvijetljen!
Hvala ti na svemu, mili moj anđele, na svakom osmijehu, zagrljaju, i neuvjetovanoj ljubavi koja me pratila cijeli život. Bila si više od prijateljice, moja čuvarice i zaštitnice. Voli te "napušteno dijete" u čijem srcu ćeš živjeti zauvijek. Do ponovnog susreta na poljima radosti...grlim te!

Tvoja Marijančić
net_addict @ 18:19 |Isključeno | Komentari: 0
subota, lipanj 6, 2009
Muvam se tako blogerom, čitam meni drage, pa slijedim tragove, pa vidim zanimljivih stvari, ljudi mijenjaju izraze kako se ogledaju u različitim ogledalima, skoro padoh sa stolca. Ono, misliš da si nekoga skužio, a ustvari pojma nemaš. Pa me ponukalo da promislim o tome kakvo sam ja ogledalo ustvari. I to uglavnom ovo virtualno, jer vrlo je mali broj ljudi odavde sa mnom kavu pilo.
Dakle, u kakav celofan ja sebe ovdje umatam? Pa u nikakav, mili moji, smeta to dok mašem krilima, ne bih mogla lepetati naokolo i biti ja da se sad tu konzerviram u neku femme fattale savršenih dugih nogu u štiklama (božeoslobodi i onoga tko ih je izmislio). Evo me na, blejite mi u zatiljak svaki put kad banete ovdje. Ovo gore sam ja, slikah se sama uz pomoć timera (bogblagoslovi i onoga tko ga je izmislio). Fotić je bio položen na toplu ljetnu stijenu, a da sam imala fisheye objektiv, vidjeli biste i kakav krasan zalak sunca upravo gledam. Al' koliko para, toliko muzike, barem što se fotoopreme tiče. Suton prepuštam vašoj mašti, baš kao i odgovor na pitanje nosim li gaćice.

Sve je ovdje transparentno, što proživim, to zabilježim slikom i tekstom. Barem one bitne trenutke. Ne postavljam previše pitanja, ne nudim nikakve aluzije, ne gradim si virtualni image jer me boli uvo, deset ljudi će me vidjeti na deset različitih načina, neka im ta sloboda, uostalom tko sam ja da tu namećem neku unaprijed produciranu sliku o sebi. Bespotrebno i apsurdno.

I siroti oni i sirote one koje to uporno i glupo rade iz dana u dan svakim novim postom, bude mi smiješno i žao tih ljudi. Ali svakome na izbor. Tako ''velike zavodnice'' ovdje dobivaju slinjenje udivljenog muškog publikuma, dok se u stvarnosti bore s viškom kila, otplaćivanjem kredita, skupljanjem dječjih čarapa i kupovinom pive mužu, da ne ožedni slučajno dok traje tekma.
Zanimljiv je to, ali i tužan role playing game, celofan je naime proziran. Ali svejedno, mase ga vole.

Hm, da i ja nabacim koji halter ovdje, onako čisto za test probu?
net_addict @ 00:49 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 26, 2009
Puno mi pomažu snovi u zadnje vrijeme. Kažu da su snovi ključ za tumačenje vlastite podsvijesti, i da se u njima akumuliraju sve naše nesvjesne želje, strahovi, očekivanja, neosvještene fantazije. Ja pak mislim da snovi nisu samo to, već i vrata koja nas vode i do onostranog, te daju odgovore i na neka pitanja koja spadaju u sferu duhovnosti.
Vrlo često sanjam bliske ljude u nekim određenim situacijama i raspoloženjima u kojima se oni zaista i nađu, bez mojega znanja, te tako ustvari dobivam uvid u njihovo trenutno stanje. Također sam sanjala i mojeg tetka Armanda iz Rima koji je, kako sam kasnije saznala, te noći umro od raka; bio je nasmiješen i sretan kakvoga sam ga uvijek i pamtila, dao mi je do znanja da je sada dobro i da je sve u redu.

U zadnje vrijeme mi se često događa da sanjam svoju macu Perlu koja je sa mnom bila 19 godina. Umrla je prije tri mjeseca. Vrlo su intenzivni ti snovi, osjećam je jako blizu, osjetim njezin miris u snu, a kad sam je sanjala prije tri noći, na granici sna i jave sam jasno čula predenje sa mjesta na kojem je ona običavala spavati- na madracu blizu mog uzglavlja. Kad sam se razbudila, shvatila sam da to nikako nije mogao biti Homer -on je spavao u susjednoj sobi. I to me tješi jer pouzdano osjetim koliko smo bile bliske, te da je ona još uvijek tu negdje uz mene i za mene, i da je dobro i sretno, i da me voli.
Ujak mi je rekao kako je na njenom grobu u Zagorju niknulo cvijeće, te me pitao jesam li sa mamom nešto sadila tamo zadnji put, našto smo obje ostale iznenađene, jer nismo poduzimale nikakve akcije tog tipa. I to shvaćam kao znak. Jer, bila je to posebna i plemenita mica. Baš čista Ljubav, koja s vremenom ne blijedi i ostaje uz mene i kad nje više nema.

Eto, samo sam to htjela podijeliti s vama, obratite pažnju na snove, oni puno govore o vama samima i vašim bližnjima, te u njima osvještavate stvari koje možda na javi ne biste imali prilike zamijetiti radi izloženosti drugim vrstama podražaja.

Sami nosite ključeve vaše duše.
net_addict @ 07:03 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 19, 2009
...tvoj miris, blizina i mekoća kože, sigurnost zagrljaja, momenti kad zajedno tonemo u san. Nedostaje mi tvoj osmijeh, nježan dodir i češkanje. Nedostaje mi dodirivanje vrhovima noseva, isprepletenost naših nogu, osjećaj spokoja koji je tako intenzivan dok sam uz tebe. I mekoća tvojih usana mi isto nedostaje. i tvoji prsti u mojoj kosi, i moji prsti tamo, znaš ... i svjećice, i muzika, i tvoja soba, i šašavi zec Rocco mi nedostaje. I sok u krigli, sa izvorskom vodom koju smo zajedno donijeli iz šume mi nedostaje.

Bemti, tek je utorak. Tko će preživjeti do petka...
net_addict @ 22:21 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 4, 2009
A kaj da vam velim?

Razmišljam baš o međuljudskim odnosima i ovim virtualnim druženjma, od kojih sam neka pretvorila i u RL prijateljstva...kako su me neki ljudi obogatili i oplemenili mi život, a kako su me neki dobrano nasanjkali, nakon čijih tutnjanja kroz moj život sam se osjetila kao namagarčena ovca. Ono, baš ispadoh prava budala što sam davala sebe i na dlanu ponudila dušu nekim likovima koji ustvari sad spomena nisu vrijedni. Jedan od njih mi je digao živac sinoć, kažem ja Kreši, daj ga ubaci u razgovor na msn-u da vidimo koliko će izdržati i kako će se ponašati. Ispostavilo se da me tip ignorirao cijeli razgovor obraćajući se isključivo Kreši, i prelazio preko svih mojih pitanja i pokušaja komunikacije. Zaključila sam da je ipak dobro što mi je blokiran, i da će to i dalje ostati, jer prema takvoj osobi zaista nema smisla biti otvoren za bilo što. A cijelo prošlo ljeto mi je visio na blogu smijuljeći se i izigravajući velikog prijatelja, sve neke slatke spike i umiljavanja i uvlačenja pod kožu, i zavođenja. I na što se sve to svelo? Na drek na šibici.

Uopće pitam se što neki ljudi uopće traže na netu od drugih? Zašto uopće komuniciraju? Da nahrane svoj sjebani ego i grade falsificiranu sliku o sebi kao o ljudima ljubavi. Mošmislit.

Biti tu jedan za drugoga, nebitno je li RL ili virtuala u pitanju, biti otvoren i družiti se, upoznavati osobu onakvu kakva uistinu jest a ne samo kakvom se predstavlja prvih mjesec, dva; čitati čovjeka i između redova te osjetiti njegov ritam srca, kako diše i kako razmišlja, do čega mu je stalo, kakve su mu vrijednosti, a što je najbitnije- voljeti tu istu osobu ako se u njoj prepoznaješ. To ponekad znači nekome progledati kroz prste, i oprostiti...ali ne praviti budalu od sebe. To ionako drugi vrlo uspješno naprave od tebe ako baš žele, prije ili kasnije.

Ma ustvari boli me to glumatanje i preseravanje, bešćutnost i proračunatost koju primjećujem. Ja takva nisam, niti ću ikada postati, a bome više ne želim imati ikakvoga posla sa takvim likovima, ma kakvu god lijepu krinku duhovnjaka nosili i izdavali se za nekakvoga autoriteta na tome području. Ako niste sposobni biti iskreni prema ostalima i prema sebi, pokazati da i sami možete dati ono malo duše (ako je uopće imate) u neki odnos, ukoliko druge krojite prema svojim potrebama pa ih poslije odbacujete kao krpe jer nisu ispali prema vašim očekivanjima- molim vas lijepo odjebite od mene i od mojih bližnjih u troskocima.

Hop, hop, hop...nije tako teško. Ajde, samo polako, da se ne popiknete.
net_addict @ 02:20 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 16, 2009
Kad isprepletemo prste...kad ga poljubim u nosić i osjetim miris njegove kože...kad me zagrli dok šetamo i uhvati za ruku...kad zaspi prije mene pa osjetim kako se trza dok tone u san, pa ga onda promatram kako spava i slušam kako diše...kad me probudi poljupcima u vrat...kad me češka minutama...kad me gleda u oči, smiješi se i šapne "maza, volim te"...kad se ode obrijati samo kako me ne bi grebalo dok me ljubi...kad mi pomogne oprati suđe...kad naruči palačinke iako baš ne voli slatko samo kako ja ne bih jela sama...kad ostane drijemati uz mene na krevetu iako bi se možda radije sa mnom šetao po šumi i penjao na brdo...kad mi nabavlja dijelove za bicikl...kad upali mirisne svijećice čim se uvučemo u njegovu sobu...kad s veseljem radi zajedničku kupku...kad mi usnama uhvati repić pa ga vuče i provlači mi prste kroz kosu...to je to.

Lj kao...radost, mir i pouzdanje. Lj kao smisao i potpunost.
Osjetim.
Znam.
net_addict @ 12:39 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 1, 2009
U pravu je stara narodna. Radi se o puštanju drugih u svoj život.

Najlakše se učahuriti i čuvati vlastito dupe izgovarajući se razočarenjima iz prošlosti. Okej, svakome se može dogoditi da u životu prije ili kasnije naleti na nekog nesređenog tko mu je u stanju zbrčkati emocionalni život i izbaciti ga iz takta, ali čemu pridavati toliko pažnje i težine ljudima koji te nisu prepoznali u svim tvojim aspektima, i koji te nisu znali cijeniti i voljeti nakon što si im otvorio dušu?

Pa gdje bih ja bila kad bi svaki zbunjola iz moje prošlosti ostavljao tako dubok i upečatljiv trag, a kamoli kad bih pridavala važnost svakom idiotu koji me je napravio budalom, a nalijetali su mi redovito? Ne bih se usudila s nikim nikad više otići na kavu, a kamoli biti otvorena za vezu.
A ja ne želim imati taj grijeh na svojoj duši- da budem zatvorena i nedostupna za neke nove drage ljude koji će mi tek ući u život.
Najlakše se povući i glumiti povrijeđenog neshvaćenog patnika. Dragi moji, to se još zove i kukavičluk. Neimanje muda.
No, ako se već neki žele samokastrirati da bi im bilo lakše, što ja tu mogu. Neka ih.

Samo ne na moj račun.
net_addict @ 19:58 |Komentiraj | Komentari: 51 | Prikaži komentare
utorak, veljača 17, 2009
Nema više moje pahuljice.

U noći sa subote na nedjelju moja najdraža imala je bolan i težak epileptički napad od kojega se nije oporavila. Nakon prospavane nedjelje jučer je kao sumanuta počela izgubljeno i unezvjereno hodati po stanu, besciljno se zalijećući u predmete jer je bila dezorijentirana. Hodala je neko vrijeme, i počela se vrtiti u mjestu dok su je zadnje šapice zanosile u stranu, pa je počela padati od iscrpljenosti. Nato sam je uzela i odmah odnijela veterinarki da joj da nešto za smirenje i protiv grčenja. Dobila je injekciju apaurina koja ju je toliko sedirala da se više nije probudila. Samo je mrdala šapicama u mjestu, htjela je ići nekud ali se nije imala snage podići s mjesta i pomaknuti. Od jučer u podne nije ništa jela niti mogla piti. Piškila je tamo gdje je i ležala.
Cijelu noć sam probdjela uz nju. Mučila se.

Danas smo je odnijeli uspavati, te ju popodne pokopali kod mog ujaka u Zagorju, na prekrasnom mjestu ispod bora, pored zagorske šume, odakle puca pogled na cijelu Gornju Stubicu i Gupčev spomenik.
Znam da se draga zvijer spasila muka i da je sad na ljepšem mjestu, ali mi nije nimalo lakše zbog toga, sad kad sam došla kući bez nje. Moja Perlica je uz mene od moje petnaeste godine, više od pola mog života. Nezamjenjiva je i posebna.
Mogu biti samo zahvalna na tolikim godinama ljubavi jedne plemenite, mile, pametne i drage mace. Puno toga smo prošle zajedno, previše toga za ispisati...

Volim te, mila moja pikice! Hvala ti na svakom predenju, zagrljaju, mokrom nosiću uz moj obraz...nadam se da ćeš mi se opet jednom penjati na lijevo rame kad se budemo srele tamo, s druge strane! Spavaj mirno, bubice moja najdraža!

net_addict @ 19:55 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 1, 2009
Hvala Ti što si ušao u moj život i donio mi radost. Divim se tvojoj snazi i ustrajnosti s kojima koračaš kroz život, i sve nevolje i probleme. Primjerom mi pokazuješ kako da nikada ne odustanem. I svaki put kad se poželim pokriti preko glave i ne izaći iz kreveta, sjetim se tebe, i ne dozvoljavam si potonuće u depresiju i bijeg.
Hvala ti što mi primjerom pokazuješ što je hrabrost i otvorenost, gledajući tebe učim se kako biti bolja osoba. Hvala Ti za tvoju blagost i strpljenje, i nepresušni optimizam, unatoč svemu.
Ne znam jesi li uopće svjestan vlastite snage i veličine, i toga da me fasciniraš svojom toplinom i ljudskošću. Znaš naći zajednički jezik sa različitim ljudima, i u svakome pronaći nešto dobro. Ljudi to osjete i zato te vole.

Drago mi je da si pronašao svoj put i da znaš kamo ideš.
To nije jednostavan ni lagan put, ali znaš da je tvoj. Želim ti na njemu svaki blagoslov. Sreću nosiš u sebi već sada.
Nedostajat ćeš mi kad te pošalju u misionare, i zato se još više veselim zajedničkom vremenu kojega još neko vrijeme imamo.

Ti si mi uzor u ljudskosti i primjer kako da se nosim sa vlastitim nevoljama i bolestima, od kojih nijedno od nas nije pošteđeno.

Krešo, hvala ti što si mi prijatelj i sretna sam što smo se pronašli!

Voli te Bluna
net_addict @ 23:14 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
subota, siječanj 17, 2009
Prijatelj te poštuje. Tu je za tebe, iako ne fizički uvijek prisutan, uvijek znaš da možeš računati na njegovu toplinu. Prijatelj ti ne laže i ne skriva se, već ti kaže istinu u lice makar ona bila neugodna. Prijatelj te prihvaća onakvim kakav jesi, sa svim tvojim strahovima i ljutnjama i tugama. Jer, vrlo lako je biti dobar s nekim u radosti i zezanciji. Znaš da se na prijatelja možeš osloniti i da će biti uz tebe kad god budeš u potrebi. Ako i neće moći radi svojih problema, to će ti otvoreno objasniti. Prijatelj te neće ignorirati ni izbjegavati.

Osobe koje ti ulete u život samo kada to njima paše, i kada je sve super i divno i krasno, nisu istinski prijatelji. To su mali sebičnjaci koji traže razbijanje vlastitih dosada, pa se malo zabavljaju tvojim životom u međuvremenu. Čine to sve dok ne nađu novu zanimljiviju igračku jer se nemaju snage suočiti sa svojim prazninama.

Osobe koje se ne sjete nazvati i pitati kako si barem jednom godišnje više nisu prijatelji, ma koliko god imali lijepih zajedničkih trenutaka nekad davno u prošlosti. Vrijedi biti iskren i nazvati stvari pravim imenom. Nekad smo si bili dobri- više nismo. Prijateljstvo je trajna kategorija. "Prijateljstvo" nije. Danas sam na facebooku pobrisala desetak ljudi s liste prijatelja koji su me do prije tri godine zvali sestrom u Kristu, sa mnom molili i plakali, a nakon što sam promijenila denominaciju- ni traga ni glasa od ijednoga. Toliko o prijateljstvu i njegovoj dubini od društvanca iz udruge građana za promicanje kršćanskih vrijednosti.

Zato ovaj post posvećujem svim osobama koje su me iskreno i duboko dotakle svojim prisustvom i svakodnevnim druženjem na blogeru, a i šire. Puno mi značite i oplemenjujete me.
Vi znate koji ste.

Volim vas.
net_addict @ 00:26 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 13, 2009
Pitali roditelji malecku jučer čekajući autobus- "Mila, a jel voliš ti ići u vrtić? Jel ti lijepo tamo?" Dovoljan mi je bio djelić sekunde da vidim djetetov prazan izraz lica i pogled "pustite me na miru, kog vraga me tupite s tim vrtićem...", pa sam se sjetila sebe u njenoj dobi od tri i pol godine...o bože, koje li noćne more uklapanja u čopor prosječnih. Bez mira i podrške bake koje me voli, okružena tetama koje su nam daljnji slijed ručka trpale u juhu ukoliko ne bismo pojeli dovoljno brzo- toliko o ljubavi i pažljivosti...pa onaj naporan Marko koji me je cijelo vrijeme vukao za kosu i štipao, bez bliskih prijatelja, jedva čekajući da se pojavi mama i da me odvede doma. Nisam voljela vrtić. Bilo je to nužno zlo.

Nisam voljela ni osnovnu školu. Osam godina provesti sa istim čoporom od kojih su mi okej bili njih četvero, nije lako. U osmom razredu sam popizdila i išla razredniku na razgovor, jer nisam više mogla izdržati taj pritisak, nekolegijalnost, nesolidarnost, glupe kokoši sklone stvaranju klanova i ogovaranju, maltretiranje od strane jednog godinu dana starijeg podivljalog lika izvan kontrole, koji je pod odmorom pišao kroz prozor...htjela sam promijeniti razred. Muka mi je bilo. Čuba, dragi razrednik, profač matematičar, je samo slegnuo ramenima, promijenio par boja i rekao mi- "Izdrži još malo, uskoro će i to biti gotovo. I meni je muka i nelagoda u želucu svaki put kad ulazim u taj razred."
Neopisiv osjećaj sreće i slobode doživjela sam na zadnji dan osnovne. Nema više tog pritiska i grča u želucu, ne moram više gledati face čije sam pizdarije morala podnositi, gotovo je.

Ali klinac je bilo gotovo! Došla je gimnazija i uklapanje (nikad uspjelo i nikad provedeno) u novi kolektiv (iluzorna je ta riječ, jer taj razred je bio sve samo ne jedinstvena cjelina istomišljenika). I još četiri godine prcanja u mozak sa čistim šlapama i vojničkom disciplinom koja je bila nametnuta prvoj generaciji novootvorene gimnazije da bi se nabio rejting i hoch imidž novoj školi. Toliko brutalnoj da je srušen čitav jedan razred, jedna sjajna ekipa iz matematičkog odjela. Mi jezičari smo bili pošteđeni takvog desetkovanja, ali ne i mijenjaja razrednika. Konkretno, naš čopor ih je promijenio 6 u tih 4 godine. Nikome se nije dalo zajebavati s nama i našim problemima. Pedagogica je rašpala nokte. Od tridesetak ljudi većina su bile cure- čitaj kokoši- koje su se grupirale u male grupice i klanove kako bi ismijavale i izrugivale one drugačije ili slabije. Hvala Bogu da ih nisam morala gledati i slušati jer sam sjedila daleko naprijed u prvoj klupi, s jednom dragom maleckom s kojom sam našla zajednički jezik, kao i sa još troje četvero osobenjaka, također neuklopivih.
Trpila sam sve to šuteći i bivajući neprimjetna do trećeg razreda kad više nisam mogla izdržati, pa sam se počela kačiti sa profesorima.
Postala sam prava mala bezobrazna i drska, svojeglava, bez dlake na jeziku...što se zadržalo i do danas. Kokoši su samo zgranuto gledale i odobravale pobunu iz prve klupe, pošto one naravno nisu imale muda graknuti na autoritete. Uglavnom, omiljeno društvo su mi bile knjige i muzika. Ljudi kako koji, neki više a neki manje, ali uglavnom manje. Smetale su me isprazne priče o tiskanju prištića i tko je s kime zabrijao, tko je koga pogledao i tko je kome kaj rekao. Ali teško se bilo maknuti od svega toga kad si to prisiljen gledati i slušati svaki dan. Sreća u nesreći je bila ta što sam imala divnu doktoricu opće prakse koja bi mi svaki put napisala ispričnicu kad bih ostala doma dva tri dana štrajkati školu, da dođem k sebi. Rekla bih joj- "Janjo, jednostavno nisam mogla više. Melju me kao da sam u flajšmašini." Ona bi rekla: "Kaj da pišemo? Viroza ili uganuće zgloba?". Žena je legenda, ne znam je li uopće svjesna što mi je to tada značilo.
No svakom zlu dođe kraj, pa i toj lakrdiji od kvazizajedništva.

Mogu reći da sam se oslobodila i pomalo došla k sebi tek kad sam upisala faks, otvorila sam se prema ljudima malo više, prepoznala masu sebi sličnih koji su prolazili iste takve pizdarije, konačno sam učila ono što sam htjela i što me je zanimalo, i družila sam se sa sebi sličnima kojih je bilo više- ipak je riječ o Filozofskome faksu, gdje je bila ipak dosta stroga selekcija. Nije se baš svaka šuša uspjela upisati, samo oni najuporniji sa iskrenom ljubavlju za materijom o kojoj je riječ.

Anyway, i dalje sam nailazila na poneke klike i njihovo funkcioniranje "zgazi slabijega, ismij drukčijega" tijekom raznih poslova koje sam radila, ali to me više nije toliko diralo. Jer, neki ljudi unatoč zrelijim godinama još uvijek ostaju u trećem srednje po modelu ponašanja. Iliti, još se uvijek nisu vratili s maturalca. Ne čudi me to u ovom moru prosječnosti i otužnosti.

Ipak, drago mi je da sam takva kakva jesam, unatoč svim torturama koje mi je priuštio ovaj obrazovni sustav lijepe naše, bez milosti i razumijevanja za pojedinca i njegove potrebe i potencijale. Uspjela sam naći sebi slične, opičene i pomalo lude, koji odskaču od prosjeka, ili se ističu meni nekim bitnim kvalitetama kao ljudi. Ne treba mi gomilica da bih se osjećala moćno. I by the way, ne idem na godišnjice mature i slična okupljanja, jer tko mi je bio drag i zanimljiv, s njim se čujem i vidim povremeno. Za druge me, iskreno, nije briga. Ne zanimaju me tijekovi njihovih života, tko je koliko pelena promijenio, tko se oženio, rastao i tko koliko zarađuje. Ne želim trošiti svoje vrijeme na ljude koji mi nikad nisu bili bliski, niti će to biti. Zajebite formalnosti, iskrenost mi je na prvom mjestu.
Neću glumiti, nikad i nisam.

Pa, kome drago, kome ne. Svakome po izboru.
net_addict @ 00:07 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 29, 2008
Je li pametnije od nas? Donosi li zrelost i mudrost, ili se za to trebam izboriti sama, noktima i zubima?
Liječi li? Tako barem kažu. Samo prekriva debljim slojem prašine, kažem ja. Možda donese nešto lijepo, novo, svježe, otvoreno, novi zavoj spirale, nove lekcije, možda koje ponavljanje neutvrđenog gradiva...dodir srca? Zagrljaj? Vidjet ćemo, rekli su slijepci.

Ne razumijem vječnost. Mogu shvatiti njene male djeliće, jedan okretaj oko sunca, vlastitu preobrazbu tijekom njega.
U iščekivanju novoga upijam mir i radujem se novim susretima.

Budite mi dobro i radosno!

net_addict @ 23:06 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 18, 2008
Osjećam da se nešto zbiva sa mnom u zadnjih mjesec dana, i to dosta intenzivno...otkako sam upalila prvu adventsku svjećicu, tolika se radost uselila u mene, baš sreća, onako titrava i uvijek prisutna, blaženstvo ne silazi s mene. Baš osjećam neku mekoću koja tu nije bila prije, sve se to nekako iskristaliziralo nakon jedne faze uzburkanosti i prolaska kroz razna emocionalna stanja u vrlo kratkom vremenu krajem studenoga.
Iako već danima pada kišica, nemam se potrebu zbog toga prekriti dekom preko glave i čekati da prođe, već izlazim van s radošću u nova druženja, i tresem kišobran dok kapljice frcaju uokolo.
Neki nježan mir se nastanio u meni, mekoća i toplina, prihvaćanje s radošću i sreća radi spoznavanja blagoslova kojima sam podarena...i to mi je najljepši mogući božićni poklon.
Sretna sam, na jedan spokojan i postojan način. I ne pamtim da sam tako nešto ikad prije doživjela.

Hvala ti, Bože!
net_addict @ 09:11 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 11, 2008
Da malo popizdim, nisam već dugo...pomalo bijesna, pomalo rezignirana zaključujem kako ispadaš kreten ako si dobrica. Time samo u drugima pobudiš potrebu da te zgaze, i da se usude biti đubrad, jer to mogu prema nekome tko je dobar i pristojan...kao, dobrice će to sve prešutjeti i okrenuti glavu na drugu stranu, bit će im oprošteno jer dobrice uvijek opraštaju, kako i ne bi kad su dobre.
Dakle, fuj!
Gadite mi se svi koji se švercate na moj karakter i usuđujete se biti sebični manipulatori, bezosjećajna govanca kojima je stalo samo do vlastitih interesa. Samo izvolite, ostavljam vas u vašim zidovima samoće, ja se po njima više ne mislim pentrati s nadom i iščekivanjem što ću zateći s druge strane. Čemu trud? Za jedno obično "možda"?
Pa izvolite, jebite se, sa štovanjem.
Zaslužujete upravo ono što i sami dajete, nepotpunost, bez odgovornosti, bez topline, sve na rezervi i distanci. Ja takva nisam. Skinite mi se s vrata, nedojebani mamini sinovi puni neiživljenih erotskih fantazija! Mimoiđite me u širokom luku.
Nađite si novi fetiš.
net_addict @ 02:15 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 7, 2008
Moja srećica se polako gasi.
Prekjučer je još živahno skakutala preko moje glave u potrazi za svojim mjestom na madracu uz krevet, propinjala se i grebuckala me noktićima po nozi dok sam jela, normalno je šetala...dok je jučer već polako usporila, postala opuštena, mlitava i bez snage. Podignem je na rame, ona mi sklizne niz ruku dolje, niti da se propne kao obično, niti da se uhvati za mene. Kao da je netko isisao dobar dio života iz nje, u roku od par sati...
Danas prijepodne je izgubljeno tumarala po stanu, hodala je uokolo bez ideje kamo uopće ide...i ne slijedi me više kao pesek. Kad je primim u ruke, samo se opusti i prepusti, potpuno beživotno, i prede i prede...
Sinoć sam shvatila da ju gubim. Nisam mogla prestati plakati pola sata. Danas mi je veterinar rekao "A kaj da vam kažem? Možemo probati s vitaminskim injekcijama, ali to vam je to. Ide kraju."

Ona je sa mnom od moje četrnaeste godine, više od pola mojega života. Čisto, neiskvareno stvorenje, toliko predano i milo...prava, neuvjetovana čista Ljubav. Takva maca mi se više nikada neće ponoviti. Perla je jednostavno nezamjenjiva.
Znala sam da će jednoga dana doći i ovo, da ćemo se morati rastajati, i da su nam svi trenuci ustvari dragocjeni, ali nije mi zbog toga manje teško. Znam, ona ima već skoro 19 godina, nema zubeke i ne vidi, vrlo je stara, ali opet...to me ne čini manje tužnom.
Vrijeme čini svoje.

Volim te, mazice moja draga!

net_addict @ 22:34 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
utorak, studeni 11, 2008
Drži me već par tjedana. Praznina, tupilo, samo da mi se pokriti preko glave i ne izaći iz kreveta, stisnuti se uz mačku i presti zajedno s njom, izvan prostora i vremena.
Spavati, drijemati...pod dekicom, gledajući gustu maglu kroz prozor tople sobe, uz šalicu mirisnoga čaja na stolu, i prigušeno svjetlo.

Eto, tako sam u zadnje vrijeme. Ne zamjerite mi.
Čitam vas i obilazim, ali kreativa mi je zadrijemala zimski san.
net_addict @ 19:15 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
petak, listopad 31, 2008
Šetam tako danas Mirogojem, gužve još nije bilo, ali svejedno vidi se da je već sve okićeno cvijećem, plamičci sjećanja spokojno trepere u sumraku, dok izvana dopiru mirisi pečenih kestena. Pronašla sam i Domagojev grob, dečki iz kluba su mu ostavili hokejašku palicu i pak. Nije fer kad ode netko tko još nije ni zaživio, u devetnaestoj godini. Prošla sam i pored groba pilota Stanka koji je poginuo u prvom svjetskom ratu, sa elisom aviona okačenom na nadgrobni spomenik. Ona sad miruje, obrasla crvenim bršljanom.

Zanimljivo je kako neki ljudi imaju potrebu praviti teatar od svojega posjeta pokojnima, pa se s njima svađaju i prepiru...neugodno mi je prisustvovati tim scenama, pitam se gdje je tu mir i respekt, i zašto bih ja uostalom trebala biti nečija publika. Ne volim kad me se stavlja u situaciju nekog suca i kad se od mene očekuje da slušam svakakve nebuloze kimajući glavom iz pristojnosti, kad se moje strpljenje i tolerancija razvlače do krajnjih granica. Mogu razumjeti da je netko i ljut i tužan i ogorčen što je ostao sam bez bližnjih, ali pobogu čemu to pretvarati u cirkus?
Neki ljudi su jednostavno takvi, ne mogu bez drame i napetosti i uznemirenog duha, a ponajmanje bez publike. A meni to ide na jetra.

Po prosječnom sastavu putnika u busu za krematorij primjetila sam da žene očito dulje žive od svojih muževa. Tko zna, možda oni nemaju običaj ići tako često na groblja, ili barem ne u raskokodakanim grupicama.

I za kraj, na ulasku u tramvaj krenula sam prema prvom slobodnom sjedalu, da bi me brzinom munje i stručnim ragbijaškim zahvatom fino odgurnula i tako mladalački i u tri skoka zaobišla jedna vrlo čila i živahna bakica, koja je naravno uvalila svoje cijenjeno dupe na to moje zapikirano sjedalo. Jednostavno je nevjerojatno kako su neki starčići puni poleta kad treba doletjeti do sjedala.
Pretpostavljam da joj je onda slijedio i uzdah olakšanja:  "ehhh, sredila sam mladu gaduru!", ali joj nisam uspjela vidjeti lice.
Šteta.
net_addict @ 22:45 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
petak, listopad 17, 2008
Sutra će mi biti točno dvije godine otkako vodim blog na ovoj adresi. Svakakvih pretumbacija sam prošla u to vrijeme, sazrijevanja, zaljubljivanja, odljubljivanja, polaganja ispita, radosti, kreativnosti, stjecanja novih čitatelja i sklapanje prijateljstava u RL sa nekima od njih...ali moram se zahvaliti yemayi, pošto me ona i nagovorila da krenem sa pisanjem bloga, vjerovala je u moje potencijale i u to da ću imati što za reći svijetu...hvala, draga, što si vjerovala u mene i onda kad ja nisam to mogla.

Hvala svima koji me redovito posjećuju, i bez čijih bi komentara ovdje bilo puno praznije. Bez vas ovo ne bi bilo isto, a ni upola smisleno.

Vole vas ja!

U to ime, počastite se tortom od moje drage Bibe amorete.

net_addict @ 09:41 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 15, 2008
Vremeplov me bacio desetak godina unatrag slušajući ovu muziku. Skladao ju je Önder Focan, turski jazz gitarista kojega sam upoznala prije deset godina u BP-clubu u Zagrebu, kad je svirao na Zagreb jazz festivalu.
Pošto sam si tada bila dobra sa Boškovim sinom, dogovorili smo se da Önderu budem jednodnevni vodič po Zagrebu, što mi je bilo genijalno jer sam imala prilike izvježbati moj friško naučeni turski.
Nikada neću zaboraviti njegov izraz kad sam mu prišla u klubu i progovorila na tečnom turskom- "Dobra večer, kako ste? Dobrodošli u Zagreb!". Čovjek od šoka i iznenađenja nije znao kud da pogleda.

Šetali smo tako jedno popodne po Zagrebu pa mi je pričao o svojoj obitelji i o tome kako je počeo svirati i zavolio gitaru. Bio je tip dobrog ujaka, i strašno me podsjećao na ujninog brata Štefa iz Stubice, kao da su preslikani. Tako je i zračio- miran obiteljski čovjek, zaljubljen u muziku. Bio je prilično radoznao za situaciju u Hrvatskoj, zanimalo ga je kako se ovdje živi i kako razmišljaju obični ljudi. A najzanimljivije mi je bilo to što je čovjek ustvari građevinski inžinjer i radi u struci, a gitara mu dođe kao gušt u slobodno vrijeme.

Ručali smo u restoranu "Vinodol" gdje sam mu ukratko održala predavanje o trenutnoj političko ekonomskoj situaciji i o totalitarnom tuđmanizmu, našto je bio baš iznenađen. Svidio mu se Zagreb i te večeri na koncertu u klubu poklonio mi je za zahvalu svoj novoizašli cd "Bogaz'da" ("Na Bosporu"). Povremeno si ga zasviram, jer čovjek stvara zaista radosnu muziku. Slušat ćete ga još ovdje ovih dana. Tako da znate, Turska ima zaista fascinantnih jazz glazbenika, naročito onih mlađe generacije s kojima je Önder surađivao, koji su poslije ostvarili zavidne solo karijere. Ali to je već druga priča.

Zasad uživajte u notama amidže Öndera.
net_addict @ 23:12 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 17, 2008
Ne znam, valjda bi mi trebalo biti drago. Malo sam zbunjena, priznajem. Popiknula sam se na samu sebe.

Kao prvo, jedan lik s kojim sam se pokačila prije nekoliko mjeseci jer je brisao sve komentare neistomišljenika i nepotpisano, anonimno odgovarao na moju provokatorsku zezalicu od posta. E, pa ispada da je ipak ponešto sazrio u međuvremenu i da ipak nije toliki uštogljenko za kakvog sam ga smatrala.Čak štaviše, lunjajući po drugim blogovima nailazim ga u komentarima, i vidim da je prilično razigran i opičen lik. Poprilično opičen za jednog redovnika koji nam svakodnevno tipka iz samostana.
Isus_u_tebi, sorry. Priznajem da si me doveo u mat poziciju, jer ne brišeš komentare neistomišljenika, već i odgovaraš na njih.

Broj dva, kič.
O sunce vam vaše, dva dana nakon mojeg prilično pissed off posta o kiču, kojeg sam naknadno sakrila da ne rastužim neke, moja draga prijateljica kod koje volim doći i čitati, opet je predizajnirala svoj blog. I to kod kraljice kiča na blogeru. Sretna ona, sretna kraljica dizajnerica, ja gledam zbunjeno- jebate, kaj sad? A volim frendicu i ne želim je žalostiti. I normalno da ću joj se otići javiti, unatoč ružicama i šljokicama itd. Nu sad izazova za moje oštro kritičko oko, a bogme i srce. Mat pozicija broj dva.

I tako...pitam se što je sljedeće. Znam da bi se Zox samo zadovoljno nasmijao, jer je to njegov način, on svjesno ide razbijati svoje predrasude čim primjeti da ih ima. Mene život dovede u mat poziciju. Dvije čak.
net_addict @ 12:58 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 15, 2008
Jutros sam izbrisala profil na iskrici. Zbilja više nisam imala želudac za taj sajam ljudi...gdje smo jedni drugima maltene potrošna roba. Kap koja je prelila čašu bila je komunikacija s likom s kojim sam razmijenila par poruka prije mjesec i pol. Taj je uopće zaboravio da smo razgovarali pa me zamolio da se predstavim, onda se kao naglo prisjetio...mošmislit.
Jednostavno mi se smučilo to, totalno je jadno i bezvezno, ljudi gube svoju osobnost i ljudskost tamo. Miljama je to daleko od susreta dvaju duša, od prepoznavanja sličnosti...same poze i wannabee cool face, kao fol samodovoljni, a ustvari nesretni.

Povlačim se od svih svojih zahtjeva i očekivanja, ionako mi nikad nisu donijeli ništa dobroga osim osjećaja praznine i neispunjenosti. Prihvaćam samoću jer nemam drugog izbora. Ugriz strasti bez dodira srca ionako nije neki izbor. Prolazno, potrošno, lako zamjenjivo...nažalost to je sve što se danas lako dobiva i što je dostupno na svakom koraku.
Pitam se gdje je nestalo povjerenje, poštovanje, bliskost...bit će da živim u krivom vremenu.

Odustajem, zasad. Dok mi život ne pokaže da je moguće i drugačije.
Vidjet ćemo.
net_addict @ 10:31 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 14, 2008
Ponukana tekstom kod borajskog, i raspravom sa kapljicom i anandom, vrtim film u glavi, i ne mogu spavati.
Muči me ono što je izgovorio tesar prije kojih 2000 godina, on je uvijek pomicao granice i tražio od ljudi širenje okvira uma i srca. Kako prihvatiti i zaživjeti to što mi je ostavio u naslijeđe? E, pa baš se lomim jer vidim da nisam tome dorasla. Iskreno, prilično je upitno moje življenje Isusovih poruka i pouka. Osjećam da se previše traži, više od onoga za što sam sposobna. Evo i zašto.

"Ljubite svoje neprijatelje, molite se za one koji vas proklinju!"
Ne volim ljude. Ljudi su sarkastični, ironični, egoistični. Ljudi bi zgazili sve što je različito od njihovih šablona i ograničenosti, ljudi su nažalost razapeli tesara kojih tjedan nakon što su mu klicali i veselo ga dočekivali u Jeruzalemu. Ljudi su i zlobni, agresivni, i u većini slučajeva glupi. Ljudi se pale na narodnjake. Ljudi danas troše jedni druge i vrlo lako ih zamijene novima, "boljima". Ljudi su licemjeri, stalo im je do svojih fasada koje glancaju redovito, a nedajbože da netko posumnja kako je iznutra trulo, i kako stvari nisu baš takve kakvima se prezentiraju...
Hipotetska situacija- noć je, pijan susjed mi autom ulijeće u dvorište, gazi mi mačku i zalijeće se u trešnju koju lomi. Izlazi iz auta, vrijeđa mi mater i oca, i približava mi se s razbijenom bocom u ruci.
I što sad?

Ananda bi mu rekao "volim te". Ja bih ga opalila nogom u međunožje i otrčala po bejzbol palicu, da budala ne napravi još veću štetu.
Nemam milosti za takve, a kamoli ljubavi. Najveći uspjeh koji bih možda mogla postići je stanje bez mržnje, ali imati ljubav? Ne znam baš...nije to baš tako lako i jednostavno. Govorim o promjeni stanja srca, a ne samo o pakiranju nekih situacija i ljudi u roza celofančić. Taj se ionako podere prije ili kasnije.

Eto, tu dolazim do svog zida i vlastite ograničenosti. I neshvatljivo mi je kako netko može voljeti baš sve ljude na svijetu, ne mogu to razumjeti pa makar dubila na trepavicama.
Ja sam bila u situaciji kad su me drugi razapeli, vlastitim zahtjevima i očekivanjima. Ono što sam ja prošla stvarno ne bih poželjela nikome, pa ni pijanom susjedu iz hipotetske situacije. Ne mrzim nikoga, da se razumijemo. Čak ni one koji su me osudili na pakao jer su smatrali da im je Bog na to dao pravo...ali Ljubavi nemam. Žao mi je. Zasad je tako.

Stalo mi je samo do onih u kojima se prepoznajem.
Oni su moj cijeli svijet.
net_addict @ 01:08 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 11, 2008
Ozbiljno.
Lijepo je primiti pohvalu i kompliment, ali još ljepše je primiti kreativnu, utemeljenu i argumentiranu kritiku. Rado bih ponekad čula ovdje i- Bluno, mislim da nisi u pravu zato i zato, ovo ti baš nije na mjestu, ono si mogla prešutjeti, nemaš potrebe biti toliko paprena...

Čini mi se da se ta vrsta otvorenosti izbjegava. Svi će napisati komentar kad se s nečim slažu, a ako ne onda se stvar jednostavno prešućuje. Zaboga miloga, pa neću nikoga pojesti, niti ću brisati komentare neistomišljenika kako to rade neki.

Otkako paramenta više ne piše, izgubila mi se i ta vrsta kompasa. Opiranje tj. vukoyebina povremeno navrati pljucnuti, samo što su se njemu malo pomiješale cice, pice i guzice, tako da su mu komentari dosta konfuzni, ali svejedno ih ne brišem. Ima pravo reći što mu se ne sviđa, kao i svi vi ostali. Molim vas da mi ne šutite kao zaliveni ako naletite na nešto s čime se ne slažete, ili ako mislite da se to izrečeno možda moglo formulirati bolje i drugačije. Mislim da ste me dosta dobro mogli upoznati kroz moje pisanje, i ne bi trebali imati straha reći što vam je na umu.

Zato, navalite! Preživjet ću.
net_addict @ 20:00 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 10, 2008
Što je ono bez čega bi se osjećali izgubljeni u svijetu i svemiru? Ono karakteristično naše, što nam čini srž bića, što gradi našu ličnost? Po čemu smo posebni, drugačiji od drugih, sebi svojstveni?

Razmišljam baš o tome ovih dana promatrajući bližnje.
Recimo, moj tata je kapetan duge plovidbe. To mu nije samo zanimanje kojime zarađuje za život, već je postalo dio njegovog identiteta. I on jako dobro funkcionira u svojemu malome gradu gdje ga svako pozna i pozdravlja sa "Dobar dan, kapetane! Poštovanje, kako ste?". Kad dođe u Zagreb, gdje ga nitko na cesti tako ne pozdravlja, i gdje nikoga nije briga što je po zanimanju, on postaje nervozan i izgubljen čovjek. Anonimnost je za njega jednaka maloj smrti. Zato se uglavnom viđamo u njegovom malome gradu gdje mene znaju kao kapetanovu kćer.

Što sam i tko sam ja? Više nisam studentica, u traženju sam posla u struci, no je li to sve? Ofcourse not. Pogana spodoba britka jezika, not to mess with. Tako mi piše u rubrici "opišite sebe ukratko" na jednom net servisu za pronalaženje partnera. No niti to nije sve. Sad bih se mogla trpati u bilo koju kategoriju koja mi padne na pamet, mogla bi se nazvati duhovnom ali neću- jer smatram da nema čovjeka koji nije duhovan na neki način, pa mi je glupo klasificirati ljude na duhovne i neduhovne. Naročito ne na one jako duhovne (blaženosmiješeće sa puno potisnutih frustracija) i one malo manje duhovne (jednako frustrirane ali bez trpanja smeća pod tepih u svrhu instant prosvjetljenja iliti blaženstva).

Imam kratku kosu. Bunim se protiv nametnutog klišeja ženstvenosti, da, ali i jednostavnije mi je tako živjeti jer je lakša za održavanje. To je ono izvanjsko, banalno. Nosim vedre boje i ne volim crninu. E tu već proviruje i moje stanje duha, bitno različito od onoga prije desetak godina kad sam bila darkerica.
Ne volim površnost, olako shvaćanje i prihvaćanje mene zdravo za gotovo. Alergična sam na ljude koji se koriste ili služe drugim ljudima u vlastite svrhe, bilo da se radi o probitku na poslu, ili o građenju bolje i savršenije slike o samome sebi. Znate ono, u stilu- promijenit ću društvo pa ću se i ja promijeniti. Dragi moji, od sebe nećete nikada pobjeći.

Ne smatram da me baš pretjerano definira ovo podneblje u kome sam se rodila, iako ne mogu izbjeći bitnije kulturološke faktore koji su me oblikovali u ključnim godinama odrastanja. Jednako dobro funkcioniram u tatinom malome gradu kao i u Istanbulu od 16 milijuna stanovnika. Isto tako, vjerujem da bih našla meni posebna mjesta i drage ljude bilo gdje da me život baci. Nisam ograničena na samo jednu sredinu bez koje bih bila izgubljena, kao moj otac.

Sjedim tako ovo ljeto na kavi u bircu, i dolazi jedan stariji gospodin. Stao je zbunjeno iza mene kod šanka i jednu minutu nije znao što bi sam sa sobom, da li da uzme novine, da li da se obrati konobaru, gdje da sjedne- izgubljen, zbunjen...gledam ja što je, a Zox, moj frend konobar kaže- stol za kojim on inače sjedi je zauzet. Eto što ti je identitet, čak i stol u bircu. Čovjek se pogubio i bio izvan sebe jer nije znao što sad.

-Iden di iden, to je identitet- veli Zox nakon toga.

A ja sad iden u horizontalu. Laku noć!
net_addict @ 23:19 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, rujan 9, 2008
Na ovo žvrljanje potaknula me zapisničarka svojim postom "Volim javnost". Izazov prihvaćam, jer se u većem dijelu teksta u potpunosti slažem sa autoricom. Svi smo ovdje zbog sebe prvenstveno i ne treba se sramiti priznati da nam ego uživa u dobivanju podrške od drugih. E sad sve ovisi o tome kakvi smo kao osobe, grebemo li duboko po sebi, koliko dajemo sebe u ovome mediju, ili samo slažemo jednu veliku ušećerenu slikovnicu, idealiziranu sliku, svoj vlastiti ideal.

Koliko god tko ovdje daje sebe, toliko će i dobiti natrag. Ne možeš očekivati da ćeš dobiti iole smisleniji komentar od "pozdrav i osmijeh ostavljam, ah prekrasno si to napisao/la!" ako sam nisi sposoban nešto suvislo i iskreno napisati o sebi. Takve plitke komentare ćeš i dobivati od ljudi koji su sami plitki i površni, niti imaju želje, a ni volje saznati pravo lice sebe, a kamoli drugih koje posjećuju.

Ustvari mislim da nas je jako malo koji su sposobni javno sebe razgolititi, kao što to već dugo radi zapisi. Malo ih je koji daju sebe baš onakvima kakvi jesu, sa svojim manama, vrinama, gorčinama, ljutnjama, tugama i smijehovima.
Lakše je sipati klišeizirane lijepe riječi i začinjati ih nekom kič sličicom. Plitko uvijek ostaje plitko, ma koliko se trudilo ostaviti dubok dojam.

Ja tu piskaram već skoro dvije godine, i zaista nema mnogo ljudi s kojima sam se našla na određenom nivou. Svi do jednoga su s lijeve strane u linkovima. Neki su odlazili, pa se vraćali, neki nažalost više ne pišu, kao paramenta, moja najdraža kritičarka bez dlake na jeziku. Kako mi je ona znala sve postaviti na mjesto, u par rečenica...neponovljivo! Fali mi ta njena britkost i humor.

Meni osobno je ovaj medij jako drag, jer sam tako izbacujući iz sebe sve što me muči ponekad dobivala rješenje problema, i spoznaju da je sa mnom ipak sve u redu pošto i drugi prolaze slična sranja u životu. Recimo da je jedan aspekt dobivenoga i utjeha. Drugi je jasniji pogled na samu sebe, i zadovoljstvo koje mi daje spoznaja da se mogu uspješno izraziti, bilo tekstom, bilo fotografijom. Treće- dobila sam neoborivi odgovor na ono Pink Floydovsko vječno pitanje "Is There Anybody Out There?".

Ima ljudi. I to priličan broj.
I drago mi je što sam ih pronašla.
net_addict @ 22:11 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, rujan 5, 2008
Eto, prođe i vrijeme plandovanja, ustvari vrijeme mira i posvećivanja samoj sebi, vrijeme sjedinjenja sa prirodom i njenim elementima, vjetrom, morem, suncem, brzinom, snagom...moj bicikl me odlično služio po otočkim uzbrdicama i nizbrdicama, moje mjesto pod suncem na mojoj omiljenoj stijeni me je čekalo.
Vidjela sam sve drage ljude koji su mi bitni, i interesantno mi je bilo poviriti u njihove živote nakon vremenske distance i nakon desetak godina poznanstva. Neki su zreliji, kreativniji, neki pak imaju prekrasnu djecu, a nekima vrijeme stoji i ne mijenjaju se uopće. I sve navedeno dolazi u različitim kombinacijama.
Bilo je i dobre muzike, a zahvaljujući dobroj volji DJ Zoxa koji mi je nakrcao mp3 zanimljivim ritmovima ovih dana ću vam i svirati lagano, orijentalno. In the mood.

Ustvari kad se sjetim sebe prije deset godina, čini mi se kao da sam bila druga osoba, ali ipak vidim koliko sam u nekim bitnim stvarima ostala vjerna sebi- prepoznavajući kvalitetu u drugim ljudima kojima sam dopustila da mi se približe i postanu prijatelji.

A i o samom smislu prijateljstva sam razmišljala ovih dana. Nije lako ni jednostavno sa mnom, komplicirana sam osoba. Tražim puno i ne volim površne i plitke odnose. Imam pravo puno tražiti jer sam svjesna da isto tako mogu puno i pružiti.
Najlakše je nekoga prihvatiti samo lepršavo i bez povirivanja u cjelokupnost osobe, uglavnom se voli gledati samo light strana. Što onda kad je Bluna u banani? Kad je tužna, kad nestane humor, kad se osjeti težina, kad provire osobni demoni u obliku straha, nesigurnosti, ljutnje? O nedajbože da se naljutim, svi bježe kao gromom udareni... Da, najlakše je tada okrenuti glavu i reći- ne, ovo ne prihvaćam, preteško je. E, pa dragi moji, kod mene vam vrijedi ona stara "i u dobru i u zlu". Ne samo kod ljubavnih veza već i kod prijateljstava, i uopće u međuljudskim odnosima.

Ako jesmo, onda jesmo do kraja. Ili nismo uopće.
Tko ne može podnijeti moje ponore, ne zaslužuje ni moj osmijeh. Sve ostalo je površno i banalno.
net_addict @ 07:02 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 28, 2008
Moj tata Svemir je pomorac. I to ne bilo kakav, vec kapetan duge plovidbe. Vec 38 godina plovi svim morima svijeta i vozi velike teretne brodove, najcesce krcaju voce. I sa svakog putovanja donese neku sitnicu, tako da mu je stancic postao pravi mali pomorski muzej. Sve je puno brodova, jedrenjaka, fotografija brodova na kojima je plovio, predmeta od mesinga (to mu je strast)...a ovo ljeto je donio jedno veliko mesingano zvono, koje smo objesili u blagovaoni, ispod police sa brodovima. To zvoni kao u crkvi, i pao je dogovor da onaj koji prvi ustane, zvoni da probudi onog drugog. A zbilja je glasno i nema sanse ostati spavati kad pocne zvoniti Zdravomarijo.

U dnevnom boravku na policama uz razne modele i fotografije brodova nalazi se i zbirka sova, posto nasa obitelj vuce korijene sa otoka Solte, iz Gornjeg Sela, a sova je simbol toga otoka. Ima oko 16 raznih sovica koje nas gledaju sa police i cuvaju. Ovdje su samo neke od njih. Inace je sova simbol mudrosti, vuce simboliku jos od anticke Grcke gdje je pratila bozicu Atenu.
Bas mi je drago doci ovdje i zivjeti u tom prostoru koji je toliko povezan s morem. A zivi dokaz mojih dalmatinskih gena je fjaka koja me obuzme poslije dobrog rucka. E, tu sam 100% dalmatinka.






net_addict @ 12:37 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 31, 2008
-sumnjičavost i nepovjerenje
-strah od neuspjeha, osude, od posljedica nekvalitetne komunikacije
-osjećaj krivnje
-procjenjivanje novopridošlih ljudi u mom životu kroz prizmu nekadašnjih zajeba s idiotima
-učahurenost u naviknute obrasce razmišljanja i mozganja, prebrbljav um
-osjećaj nevoljenosti i neprihvaćenosti, ostavljenosti
-strah od usamljenosti i gubitka voljenih
-dosada koja proizlazi iz neproduktivnosti
-popunjavanje praznine krivim stvarima i načinima
-hvatanje za vanjsko, umjesto oslanjanje na vlastite unutarnje snage

Ima toga još, znam da ima. Neke stvari moraju otpasti, jer guše Život i ne daju disati slobodno.
Veliko čišćenje i iznutra.
net_addict @ 06:02 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 30, 2008
Ovako sam izgledala s dvije i pol godine. Medo je od susjeda Ibre, koji je živio u dvorištu do našega. Baš sam ih voljela, i medu i Ibru. Bio je dobar čovjek. Znao je da trzam na medu, pa mi je uvijek dao da ga nosim. Tata pomorac nabavio je Leejeve traperice na tregere u Americi. A strast prema crvenim cipelama je ostala i do danas.

net_addict @ 19:44 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Danas okrećem sobu naopačke. Sutra mi dostavljaju novi ormar i policu, pa danas stari moram isprazniti, sortirati robu, odvojiti sve što više ne nosim...i sličnu selekciju napraviti i s većinom knjiga, skripti, kataloga i vodiča po svijetu i muzejima. Srediti kolekciju cd-a, pobacati neke stare nepotrebne prospekte, još ne znam što ću s raznim kartama za kino i koncerte na kojima sam bila, to uvijek nekako teška srca bacam. Uglavnom, veliko spremanje i bacanje nepotrepština. Generalna čistka, pa što preživi, preživi.
Zanimljivo je to, tako kopajući po stvarima naiđeš i na neke stare rokovnike s davno prošlim obavezama, pa se sjetiš sebe u nekom sasvim drugom filmu i bude ti smiješno...nađoh tako prijavnicu s prve godine faksa, fotku dečka u kojega sam se prvi put u životu zaljubila k'o tele, objašnjenje multi-level marketinga prezentirano na način kao da ste samo to čekali u svome životu, Feral Tribune izašao u tjednu smrti Franje Tuđmana, pa kazete (sjeća li se itko kazeta, prije ere cd-a?)...
I tako...pravi vremeplov u par metara kvadratnih.
Bit će mi zanimljivo danas.

Ukoliko otkrijem kakav arheološki nalaz ili mumiju, izvijestit ću vas.
net_addict @ 09:42 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 24, 2008
Što da kažem? Nisam baš prepametna, zapetljala sam se tako već više puta. I nikako da naučim.
Lako se navući na nečiju prisutnost i dostupnost, ovaj medij čovjeku olakšava da se otvori. Osjećaš se nekako zaštićeno i slobodniji si, razgovor lakše teče nego u reali, nema toliko nelagode i straha, ali opet, s druge strane...sve je to samo nadomjestak.

Koliko ustvari možeš zaista upoznati osobu samo preko virtuale? Makar se radilo i o godinama tipkanja? Možeš li uopće? Jer, svi smo mi dobri sa riječima i znamo lijepo pričati, i predstaviti se u finom celofanu. Web kamere donekle olakšavaju stvar jer barem možeš očitati izraz lica osobe s kojom razgovaraš, pa procijeniti na čemu si. Ali opet, i to je samo nadomjestak.

Jer, netko ti može biti drag i simpatičan, ali kako možeš voljeti nekoga čiji zagrljaj nisi nikad osjetio? Koga nikad nisi poljubio niti osjetio njegov miris na sebi? Uz koga se nikad nisi probudio? S kim nikad nisi podijelio večeru, i drugi dan doručak. To fali.
A opet, s nekim možeš proći to sve uživo, pa opet osjećaš da je nepotpuno, i da u cijeloj priči nešto nedostaje.

Lako se navući na nečiju pažnju. Na nečiju iskrenost, radost, osmijeh. S veseljem palim komp, znajući da će on biti tamo, kao i svaki dan u to vrijeme. I smijem se, i dajem sebe...ali i gasim komp.
I liježem u krevet, sama. I budim se, sama.

Zeznuta je to iluzija, kao fol imaš nekoga, a ustvari ga nemaš.
Sama sa sobom, kao i uvijek. Kao i obično, nezagrljena.
Naviknuta na samoću.

Dokle?
net_addict @ 14:10 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 20, 2008
Dobro jutro!
Ja sam Bluna. Emocionalno sam sjebana. Puna sam strahova kao šipak koštica, nepovjerenja prema ljudima, prijateljima, zaboravila sam kako je to biti otvorena i u ljubavi. Bijesna sam i tužna zbog toga što sam nemoćna promijeniti neke okolnosti koje su sad već davno završena priča, a obilježili su me da postanem takva kakva jesam. Povrijeđujem druge koji to nisu zaslužili, radi nekih drugih koji su davno povrijedili mene.
Hitno trebam jedno reprogramiranje. Instalaciju novog sustava. Nisam toliko jaka koliko sam mislila da jesam u nekim meni bitnim stvarima. Voljela bih da su stvari drugačije. A znam da ih ne može promijeniti nitko drugi osim mene. Samo, ne znam kako,  jer samu sebe uhvatim kako se vrtim u naučenim matricama ponašanja i razmišljanja, kao hrčak u kotačiću. Kako napraviti rez i vrisnuti da je dosta?
Kako izaći van sebe? Promijeniti matricu? Emocije su prolazne, misli isto tako, sve se mijenja i komeša. Kako to usmjeriti? Dati sebi novu kvalitetu?
Nije lako cijelo vrijeme biti svjestan sebe i budan. Još se učim. Nemojte mi zamjeriti moju nesavršenost.
net_addict @ 08:32 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, srpanj 19, 2008
Maloprije sam se probudila i sva sam presretna.
Naime, sanjala sam da sam u Sarajevu, s torbom na leđima u kojoj se nalazi gotov diplomski, te da šećem po osvjetljenom i okićenom starom dijelu grada, prepunom ljudi, s veseljem u srcu, i upijam mirise bureka od špinata s kajmakom, ćevapa i sudžukica, kojima ću se počastiti nešto kasnije. Usput sretoh i par kolegica s zagrebačkog faksa koje jako dugo nisam vidjela pa smo se sjetile starih dana kad smo zajedno otkrivale Istanbul.
Čak mi je i jedan duhoviti mladi par koje sam upoznala ponudio posao u svojoj novootvorenoj firmi na povratku prema hotelu.
Da, znala sam i gdje je Benetton, čak i to. To čašćenje sam također ostavila za dan poslije.

Što se tiče same obrane, sjećam se hodnika na faksu i sebe pune samopouzdanja prije nego što sam ušla u učionicu, te činjenice da sam mogla sve ispričati o svom diplomskom, i obraniti ga bez problema bez i da ga otvorim pred sobom.

San, jasan kao dan. Jako zanimljivo!
Naime, postoji opcija da mi turkolozi koji imamo diplomski rad iz turske književnosti obranu napravimo i u Sarajevu, jer nam je profesor na fakultetu gostujući, sa sarajevskog Filozofskog fakulteta.

Eto, sad sve znam.
net_addict @ 09:32 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 16, 2008
Pozdravljam vas uz ritmove Kube. Naletjela sam srećom na Grammyjem nagrađeni album Rya Coodera i kubanskog gitariste i glazbenika Manuela Galbana "Mambo Sinuendo", pa ću vam sviruckati malo ovih dana. Skroz me vuče na pedesete, moju ljubav oldtimere, i moram priznati da mi je baš savršeno sjelo. Poklopilo se s mojim ritmom.

A i moj ritam se mijenja. Vječna spavalica se počela ranije buditi i uživati u miru i svježini jutara, dok svi još dremuckaju i hrču. I skroz mi paše jednostavno polagano ispijanje kave, uz osjećaj da ne moram nikuda žuriti. Bez strke i panike, lagano i smooth. Baš kao gitara Manuela Galbana.

Prekjučer sam se nakratko uspjela podružiti s dragim prijateljima sa Islanda koji su na proputovanju za Pag, gdje ljetuju. Hrvatsko- islandska ljubav Ivice i Brynhildur urodila je Gabriellom (8) i malim Ivanom (4). Klinci jednostavno uživaju nositi dresove hrvatske reprezentacije na crveno-bijele kockice, Gabriella priča islandski, engleski i hrvatski. I kaže da joj je Hrvatska super, bolja i draža nego Island. Obožava bakinu kuhinju, a zaljubila se i u moje male kućne zvijeri koje je hranila keksićima Whiskasa. Odmah smo se sprijateljile, bila je to ljubav na prvi pogled. Oduševila me mala vikingica svojim veseljem i energijom, i velikim nebesko plavim očima koje se smiju ispod pramenova plave kose. Prekrasno malo biće, sklono zafrkanciji. Šteta što se nismo imali prilike više družiti.

Danas počinjem čitati "Snijeg" Orhana Pamuka. Držite mi fige da me ovog ljeta pukne kreativa pa da sročim diplomski u roku od dva tjedna nakon iščitavanja i mozganja. Sva sreća da imam divnog mentora koji se veseli mojem radu i kreativnosti, pa mi je to dodatan poticaj da iskoristim sve svoje intelektualno emotivne kapacitete i dam se u pisanje do daske. Kako stvari stoje, bit će to analiza jednog još neprevedenog djela, dio prijevoda i komparativna analiza nekoliko motiva koji mu se provlače kroz više djela.

I tako...uživajte u danu!
net_addict @ 07:33 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 2, 2008
Izašle smo sinoć van nas četiri ženskice, ja (32), N. (44), mama (58) i M. (67) na druženje i kulturno uzdizanje. Imala sam i što vidjeti, pola Zagreba se slilo na Šalatu, sve starozagrebačke grose s natapiranim frizurama i njihovo mlado hohštaplersko potomstvo u štiklama također je pohrlilo čuti milozvuke arija poznatih opera. Baš mi je bilo zanimljivo ih promatrati, onakve upicanjene kako se penju po golim betonskim tribinama i sjedaju na njih u svilenim suknjicama. Djedice su bili pravi džentlmeni pa su bakicama pružali ruku da se lakše uspnu po strmim stubama. Ljubav na djelu ili samo dobra scenografija za javnost? To znaju samo oni.
Bilo je ekipe koji su se i cijelo vrijeme jako dobro zabavljali, upao mi je u oko jedan par iz najgornjeg reda na tribini. Toliko su mi bili slatki i simpatični, cijelo vrijeme su se grlili, došaptavali i komentirali, smijuljili kao neobuzdana djeca, prepuni vedrine na kojoj bi im pozavidjeli i puno mlađi. Bili su to ljudi u svojim pedesetima.

Interesantno je tako sjediti u gomili. Svašta i svakoga se može vidjeti, pa tako i likove iz nekih prošlih dana. N. je vidjela svojeg bivšega s kojim je prekinula prije par mjeseci i sva se počela tresti. Ruke su joj drhtale kao u alkoholičara koji prolazi delirium tremens. Mislim da joj je prisjeo i koncert i izlazak i čitav taj dan. Bila je doslovno izvan sebe.

Da stvar bude zabavnija, uskoro sam i ja ugledala jednu ćelavu ispijenu prozirnu spodobu koji me neodoljio podsjetio na vampira Ernesta (sjećate se tog crtića?). Bio je to gospodin A. s kojim sam bila u vezi osam mjeseci, prije 4 godine. Izgledao je bolesno i baš loše. Naravno, kasnio je sa svojom 20 godina mlađom pratiljom pa su ostali stajati jer mjesta više nije bilo, našto se ljutito meškoljio u mjestu. Odvrtio mi se film unatrag i sama sebi sam se učinila tada prilično glupom i očajnom pošto sam se družila s tim bićem koje me je sada podsjetilo na šišmša. Što je najgore, zbog njega sam bila odbila jednog predragog dečeca koji me je zaista volio i htio biti sa mnom. Veza ionako nije štimala i pukla je brzo, ali znate svi onu dobro poznatu činjenicu da čovjek malo oglupavi kad se zaljubi. E, pa bila sam baš glupava i tolerirala svašta što i nije trebalo, znakovi na koje mi se trebao upaliti alarm su me bombardirali posred čela, a ja ništa...dok mi jednog dana nije prekipjelo. Bio je on jedan od onih koji te jedan dan grle i ljube i zahvaljuju svemiru što te poznaju, da bi drugi dan izvodili ljubomorne ispade i scene. Izgleda da se čovjekova narav s godinama sve jasnije ocrtava na licu, pa me eto nije začudila vampirska pojava.

Ljudska ljubav je jedna vrlo prolazna i potrošna kategorija. Ništa stalnog za što bi se čovjek mogao uhvatiti sa nekom sigurnošću.

Inače, Tomislav Mužek predivno pjeva. S toliko lakoće, topline, radosti, toliko jasno i bez greške, da mi je večer ipak bila ugodna, iako nisam uspjela vidjeti niti jednu zvijezdu od zagrebačkog smoga. Ako imate prilike, poslušajte ga uživo. Ja sam se ježila dok sam ga slušala. A osim toga i prilično je zgodan, tako da je sveukupni umjetnički dojam za 10.



net_addict @ 15:26 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 18, 2008
Ništa mi neće ovi dan pokvarit
Nikakvi crnjaci ni ružne stvari


Dragi moji, bluna je položila zadnji ogroman ispit na faksu koji se otezao godinama, sad još samo treba dovršiti diplomski o Orhanu Pamuku, i obraniti ga po mogućnosti do prvih jesenjih kiša.
Hvala svima koji su bili uz mene i imali razumijevanja za moj polagani studijski ritam, koji su imali vjeru u mene i moje snage i onda kad je ja nisam imala. Paramenta, tvoje tekice se vesele vratiti natrag kući, skupa sa Gamulinom.

P.S. I hvala svima na potpori u vezi ove nedavne ružne situacije!
Vole vas ja!


net_addict @ 15:38 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 15, 2008
Koliko je dovoljno da upoznaš čovjeka? Mjesec, dva? Godinu, dvije? Neki razočaraju i nakon 5 godina bliskog prijateljstva. Koliko je dovoljno da nekome pokloniš svoje povjerenje? I kako se ono lako ruši...
Prenježna sam. Predobra i preotvorena. Zato se na mene i kače čudaci, koji osjete da će dobiti šansu jer zračim tolerancijom.
I tako šansu dobiju i oni koji to ne zaslužuju.

Probajte prema nekome biti brutalno iskreni i reći sve, dobro kad je dobro, i sranje kad je loše. Onako kako jest. Kladim se da ćete vrlo brzo shvatiti s kakvom osobom imate posla u momentu kad mu ukažete na njegova/njezina sranja. Što sve tu ne izađe na površinu- ponos, ego, želja za nadmoći i za biti u pravu. Vidjet ćete.

Eto, bila sam hakirana prekjučer. Bilo mi je provaljeno u mail, u profil na blogeru, te u profil na iskrici, promijenjeni passwordi, i to od strane osobe koju sam pustila u svoj život, u svoj dom, u svoj krevet. Nije mu se svidio način na koji sam ga otkantala- direktno i bez dlake na jeziku, pa se išao osvetiti. Čista pakost na djelu, i zloupotreba vlastitog znanja za niske udarce. Da, lik je informatički obrazovan. Hoće li me haknuti opet, iz zabave i zlobe? Ne znam.

No, život je škola. Svi učimo na vlastitim greškama.
Moja je bila olako poklonjeno povjerenje.
net_addict @ 17:46 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 12, 2008
Znate onaj tip ljudi koji su u ulozi vječite žrtve, i cijelo vrijeme na perfidan način stavljaju sebe u prvi plan ističući svoje muke i nevolje, kao da ih nitko drugi osim njih nema? Znate, ima ih masu. Mali emocionalno-mentalni vampiri koji te nakon duljeg druženja iscrpljuju. E, baš takvi me vole i nevjerojatno je kako ih uspijem privući. Kao da traže svoje žrtve kojima će plasirati priču: "Jadan ja, pogledaj me, daj me malo žali kako bih bio u centru pažnje, tko šljivi tebe i tvoje probleme kad sam JA taj koji je nagažen/nagužen/izigran/jadan/bolestan/u banani."

Zvuči poznato? Eh, pa sad se izvucite ako vas dohvati jedan takav. Nedajbože da ste odgojeni pristojno i da imate trunku suosjećanja i da ste spremni svakoga poslušati, razumjeti i uživiti se u tuđu priču. U tom slučaju ste jebali ježa.
Za sve one koji se osjećaju kao da su magnet za takve, predlažem sljedeću taktiku- odbaciti empatiju, dobar odgoj pospremiti i odložiti sa strane, te biti direktan i brutalno iskren. I nikako ne imati vremena. Sasjeći takav scenarij u korijenu, bez milosti.
Jer, takvi ljudi su ustvari prikriveni i perfidni sebični teroristi. Jednako kao i agresivci, samo u negativu. Zato se vjerojatno i tako dobro slažu u parovima, i fino funkcioniraju nadopunjujući se.

Oni koji zaista pate najvjerojatnije neće o tome trubiti svima uokolo redom.
Stvar dostojansta i samopoštovanja. Meni prvoj ne pada na pamet svim svojim bližnjima i prijateljima prebacivati vlastiti teret na leđa. Jer, imaju i oni vlastitih briga i problema. Nosim, dokle god mogu. I rijetko mi se desilo da sam bila na granici pucanja.
Jednostavno ne vidim razloga zašto bih svoje težine i ponore dijelila s drugima, kad ih ne mogu shvatiti oni koji to ne proživljavaju. Priznajem da samo povjeravanje nekome može imati terapeutski učinak, ali to mi ne daje za pravo da se lijepim na druge i zatrpavam ih konstantno vlastitim crnjacima i kuknjavom.

As simple as that.
net_addict @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, travanj 11, 2008
Turci su doslovno ludi za zapadnjakinjama i strankinjama uopće. Još ako su plave i zaobljene na pravim mjestima, kao recimo moja malenkost, situacija postaje vrlo opasna i napeta.
Dakle, kad god sam bila u Turskoj, imala sam veseli broj udvarača i baritelja, i nije mi uopće bilo dosadno. Samo što nakon dosadašnjih iskustava s Turcima pušem i na hladno, što se orijentalaca tiče. Konkretnije, domaće je domaće i tu nemam nikakvih dvojbi oko izbora, i to iz nekoliko razloga.

Prvo- Turci su me shvaćali kao avanturu, to jest nije tu nikad bilo jačih dodirnih točaka za kreirati neku konkretniju vezu čemu sam oduvijek težila, pa tim njihovim pokušajima zavođenja nisam nikad davala preveliku težinu ni važnost.
Drugo- i ovih par primjeraka s kojima sam provela neko kratko ali burno vrijeme nisu se pokazali kao kompatibilni partneri na seksualnom području. Ne, to nema veze ni s veličinom, ni s tehnikom, već s onime što čovjek ima u glavi. Konkretnije, ima veze sa islamskim svjetonazorom kojega su oni upili skoro sa majčinim mlijekom. Naime, ne znam koliko vam je poznato, u islamu postoji vjerski propis koji ljude obvezuje da se tuširaju i peru kosu netom nakon seksa. I sad si zamislite da nakon divnog orgazma umjesto maženja i ležanja jednog kraj drugog u miru božjemu, dotični u roku od nekoliko sekundi odjuri ravno pod tuš, kao da se upravo izvukao iz blatne kaljuže. I normalno da to tako nije moglo funkcionirati, pošto sam imala osjećaj kao da sam ga uprljala ili onečistila. Bliskost se na tim temeljma nije mogla graditi.
Dobro, priznajem da vjerojatno generaliziram, pošto zasigurno ima i mladih liberalnih Turaka koji nisu zadojeni vjerskim pravilima koja bi im se petljala u seksualni život, ali meni je očito tako pao grah pa sam nalijetala na baš takve primjerke.

Nisu niti Turkinje izuzete od tih vjerskih standarda koji omogućuju dominaciju muških u familiji, one bi u pravilu trebale u brak ulaziti nevine. Velika većina uspije u tome, ali ja to smatram jednom velikom paradom licemjerja, pošto su ta nevinašca prije braka isprobala sve ostale vrste seksa, od oralnog do analnog, i znaju jako dobro kako u potpunosti zadovoljiti jednog prosječnog muškarca.
I zato mi se zgadio život kad mi je prijateljica Asli pričala na kakvu je društvenu osudu nailazila kod svojih vršnjakinja na faksu kojima je ispričala da je spavala se dečkom kojega voli i s kojim je u vezi. Gotovo su je izopćile iz svog društva, dok su istovremeno brijale s tko zna kime. Proradile su ljubomorice i potisnute frustracije.

A kad u pola tri u noći prošećete Istiklale ulicom u centru Istanbula, gdje se nalaze većina noćnih klubova, barova, kafića; kad malo prošvrljate tom žilom kucavicom grada koji nikad ne spava, vidjet ćete potpuno i pravo lice Istanbula: gayeve koji šeću zagrljene od jednog gay kluba do drugoga, fenomenalno upicanjene i vrhunski našminkane transvestite koje morate dobro pogledati da biste skužili da to ustvari nisu izuzetno zgodne žene, ljude u potrazi za konzumentskom zabavom u svim njezinim nijansama i oblicima. Zagreb je jedna obična malograđanska šminkerska selendra, to mi je tek tamo postalo kristalno jasno.

I tako. Jesam li Vam još što ostala dužna? Ima li kakvih pitanja?
Da, obrezani su. Ne, nije mi smetalo. Ako njima ne smeta, a što će onda meni...
I to bi bilo to, ukratko. 

P. S. Izjava jednog tipičnog Turčina: "For a turkish guy, having a western woman is like driving a Ferrari!". Hvala Seadeti na ovome sočnome detalju!
net_addict @ 19:15 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 30, 2008
Nema onoga koji nije čuo za staru izreku: "Prođeš pored nekoga kao pored turskog groblja". Kao, nit 'ga vidiš, nit' ga želiš pogledati, a kamoli mu posvetiti svoju dragocjenu pažnju.
U mome slučaju to nije bilo tako. Turska groblja su posebna, spokojna, tajanstvena, mistična i prelijepa mjesta, svakako vrijedna pažnje. Za mojih putešestvija po Turskoj ljeta gospodnjih 2000. i 2001. posjetila sam ih nekoliko, i fotografirala tada još analognim starim ruskim Zenithom.

Najreprezentativnije je groblje blizu džamije Suleymaniye, najveće džamije na monumentalnome mjestu s kojega puca pogled na Bospor i na Zlatni rog, arhitektonskog remek djela Mimara Sinana, najvećeg majstora arhitekture i kreativnog genija iz razdoblja vrhunca slave Osmanskoga carstva. Sama džamija dobila je naziv po Suleymanu Veličanstvenom, koji je drmao Evropom i proširio Carstvo do svojih najzapadnijih granica- stigli su čak do Beča. Po njegovom nalogu i njemu u čast je sagrađena, kako bi se u njoj očitovalo veličanstvo i sjaj imperija.
Suleyman je pokopan u klasičnoj grobnici na tome groblju, a tadašnji velikodostojnici i uglednici bili su pokapani u njegovoj blizini, što je također bio i znak društvenog statusa.


Groblje Suleymaniye





Osmanlije su ustvari vrlo jednostavno obilježavali mjesto pokapanja, samo jednim nadgrobnim spomenikom- nišanom, duguljastom kamenom pločom koja je obično bila ukrašena stihovima iz Kurana ili cvjetnim intarzijama. Na vrhu ploče nalazili su se ili cvjetni buketi kod žena, ili razne vrste fezova kod muškaraca, što je govorilo nešto i o njihovom društvenom statusu.

Broj cvjetova u buketu na vrhu nišana govori nam o tome koliko je ta žena imala djece. 

Natpisi su pisani arapskim pismom, na arapskom i osmanskom jeziku, pa mi je čitanje bilo otežano i zbog korištenja posebne dekorativne vrste arapskog pisma, tako da sam uglavnom šetala, upijala mir i razmišljala o životima tih ljudi koji su nekad stoljećima prije tamo šetali, živjeli, voljeli i bili voljeni. Jer, to je jedino bitno, što ostaje...







Zrake sunca se igraju u miru


Grob žene


Rose is life


A od svih, najtajanstvenije mi je bilo staro derviško groblje blizu najstarije tekije u gradu, u četvrti Galata. Tamo su nišani vrlo jednostavni, bez ukrasa i cvjetnih intarzija, samo sa raznim oblicima derviških kapa pri vrhu. To groblje je prilično sjenovito, pod prastarim krošnjama platane, nišani su se već nakrivili i svaki strši u svome smjeru. A najfascinantnija stvar je ta što na tim grobovima mirno drijemaju- mačke.

I to kakve mačke...jedna me bila skenirala pogledom, kao da me je čitala od glave do pete. Osjetila sam da je to jedno takvo moćno prastaro stvorenje da sam se naježila. I bila bih totalni idiot da sam joj rekla nekakvu  glupost u stilu "mic mic", vjerujem da bi mi se u tom slučaju prijezir cijelog svemira spustio na glavu. Zato sam se samo dostojanstveno i polako povukla s tog posvećenog mjesta i ostavila reinkarniranog derviša da spokojno čuva svoju baštinu.

I zato, budite oprezni i s respektom šećite po starim grobljima. Nikad ne znate tko vas može promatrati.
 
Na grobu derviša drijema mačka
net_addict @ 03:22 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
utorak, veljača 19, 2008
Bio je ovo vrlo zanimljiv vikend. Svašta je isplivalo do praga svijesti, iznenadilo me logičnošću, jednostavnošću, a i samom činjenicom da ja to nikada dosad nisam primjetila, niti povezala.

Naime, riječ je o meni i mojem odnosu s muškim rodom. Cijelo vrijeme se tu vrti jedna matrica, različiti ljudi a gotovo isti princip koji se ponavlja godinama. Riječ je o tome da se ja gotovo uvijek navežem/zbližim/zaljubim u one koji su mi iz nekog razloga nedostupni- bilo da imaju još nekoga, ili su u nekoj čudnoj životnoj fazi kada nisu spremni ili dovoljno zreli za vezu (pa im nakon mene gotovo redovito naiđe ona prava). I ja redovito imam drame oko toga, otvorim se uzalud, pa poslije lupam glavom u zid. Šmrc, buuu, zašto ne ide...
A ustvari ih sama biram, kao da ih nanjušim, upravo takve. Blesavo, zar ne? Iracionalno. Trik je u tome što ja to radim nesvjesno, ta tko bi bio lud da mazohistički radi konstantno krive izbore?

Pa sam se upitala zašto je to tako i počela malo čeprkati po prošlosti, išla sam do najranijeg djetinjstva koliko sam se mogla sjetiti. I shvatila sam da je tu veliku ulogu u formiranju matrice imala uloga mojeg tate, to jest njegov izostanak i nedostupnost u mojemu životu, kao prvo zbog njegovog zanimanja (pomorac), a i zbog činjenice da su mi se roditelji rastali, pa ga nije bilo, osim za ljetne praznike, ali i tada se manje bavio mnome jer je ganjao svoj život i zabavu.
Tako sam ja upila tu mušku ulogu kao nekoga tko je uvijek na granici odlaska, tko se ne prepušta jer ne zna/boji se/neće. Znači, ništa stabilnog, bez povjerenja, sigurnosti, prisnosti, površno i daleko čak i kad je blizu. Prilično zeznut model, zar ne?
Hod po rubu. Igra živaca. Neizvjesnost. Toplo/hladno. Odlasci, nedostajanje, praznina. Ja sama sa svojom čežnjom.

I tako godinama.
Dobro, ne bih htjela da sad ispadne kao da svog oca okrivljujem za sve moje ljubavne promašaje u životu, to bi zaista bilo glupo, ali činjenica je da je ostavio upravo takav trag koji se očitovao u mojem kasnijem biranju partnera.

I sad vidim da mi ta matrica ide na živce jer mi nije donijela baš puno radosti u životu, jer većinu vremena sam provela u nekom grču. I pitam vas ja, mudri moji blogeri, što vi mislite, kako je to moguće promijeniti? Kako iz sebe iskorijeniti naučeni model ponašanja i biranja ljudi s kojima bih dijelila život? Mislim da je velik i važan korak taj što sam to osvijetila, a kaj sad s tim?
Tu bi sad trebala uskočiti neka tehnika, autogeni trening ili nešto slično. Možda čak i dobra psihoterapija, ali pomalo se pribojavam toga da netko drugi čačka po meni iz straha što će sve isplivati, bez moje kontrole. Više volim biti svoj vlastiti arheolog. Nazovite me control freakom, i nećete puno promašiti.

Slušam pažljivo vaše savjete i iskustva, što ste vi napravili kad ste osvijestili takve obrasce ponašanja kod sebe, kako to svjesno krenuti mijenjati? Posebno me zanima mišljenje yemaye, amata i lucije, a onda i svih vas ostalih koji me pratite a mislite da imate nešto pametno reći na ovu temu.

Vole vas ja!
net_addict @ 13:46 |Komentiraj | Komentari: 38 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 14, 2008
Još jedno. A ja još single. Ali nema veze, čestitala sam si s jednim opičenjakom netom nakon ponoći i nacerekala cijelome tom apsurdu. Hvala ti, prijatelju!
A vama svima koji ste zaljubljeni, nekad bili, a i oni koji ćete to tek postati- e, pa sretno vam Valentinovo!

Ja vas volim!
net_addict @ 14:06 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 11, 2008
Intenzivira se nelagoda, muka u želucu je prisutna na samu pomisao odlaska na adresu Ivana Lučića 3. A vrijeme je za ubaciti prijavnicu. Doći tamo unatoč tome što su tamošnja lica desetak godina mlađa od mene, a asistentica samo četiri. Ispit je zadnji, gromada koju rastežem godinama. I mrzim se, i gadim se samoj sebi zbog toga što se osjećam kao Sizif pred nečim što djeca rješavaju bez problema.

Niti se više vidim u tome. Idu mi na jetra mudroslovljenja i prekenjavanja povjesničara umjetnosti koji se bave suvremenom umjetnosti, mrzim "Transfer", zakulisne igrice po zagrebačkim muzejima, centre moći i sitna podmetanja, napuhana imena i pedigree.

Ne prepoznajem samu sebe, jer prije desetak godina nisam željela baš ništa drugo osim toga, i borila sam se rukama, nogama, zubima i pameću da se vlastitim snagama, bez veza i vezica upišem na željeni faks. A danas, po dolasku na isti, prva stvar koju moram napraviti čim stignem do zgrade jest otići ravno u wc, jer me protjera od muke.

Nije smiješno. Ja sam teta student. I imam problem.
Usporila me glupa odvratna boleština, vlastita plašljivost i inertnost, i vrijeme me polako pregazilo.
Ustvari grickam samu sebe.

I zlo mi je.
net_addict @ 20:29 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 7, 2008
Danas sam uspješno prespavala svoj prvi iskrički date.  
Jadan, mora da je prokleo iskricu, žene, mene i pola moje familije čekajući me na trgu kod sata tko zna koliko dugo. I ispostavilo se da mi je lik ustvari dao broj nepostojećeg mobitela (nisam baš tolika kučka, zvala sam ga da me ne čeka, ali bez uspjeha).
Shvatila sam da mi se ustvari uopće ne ide na kave s nepoznatima. Neću, i gotovo. Hoću chatati do besvijesti i cerekati se kojekakvim glupostima i uletima. Našla sam par simpa ljudi s kojima mogu brbljati, i to mi je zasad sasvim dovoljno.

Želim zaželjeti nekoga upoznati, a za to mi nije dovoljan običan formular prepun glupih pitanja sa na brzinu sklepanim odgovorima. Niti ikakva slika, ma da je ne znam kako zgodan.
net_addict @ 23:43 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 31, 2008
Registrirala sam se sinoć. Hajde da vidimo i to čudo. Moram priznati da je skroz  zabavno, inbox se puni brzo. Samo, pismenih je malo, a napaljenih previše.
Živi bili pa vidjeli!
net_addict @ 00:15 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 7, 2008
Strah. Ne onaj od kojeg se treseš i adrenalin ti divlja, već konstantna podmukla nelagoda koja me prati svakodnevno od prve jutarnje kave. Strah od zadnjeg ispita, od neuspjeha, od nedostatka vremena. Od toga da ću biti u zrakopraznom prostoru nakon što završim faks, od nemogućnosti pronalaženja posla u struci. Strah od nemogućnosti uklapanja u neki normalan tijek života, vrijeme mi je iscurilo, kasno je. Strah od toga da ću ostati sama samcata, da neću pronaći osobu s kojom bih mogla zajednički funkcionirati, da nikad neću saznati što znači imati vlastitu obitelj.
Strah od povratka odvratne boleštine i ponovnog boravka u bolnici koju ne volim, u koju ne pripadam i koja mi se gadi.
Strah da ću izgubiti sebe, radosnu i znatiželjnu kakva sam nekoć bila.

Fuj!
net_addict @ 10:15 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
subota, siječanj 5, 2008
I što mislite, koliko se mi ustvari poznajemo ovdje? Čitajući se međusobno, svakodnevno, mjesecima.
Već automatski svaki put kad se ulogiram idem vidjeti svoje omiljene blogere, pa makar i ništa ne napisali. Čisto da vidim kaj se događa u komentarima, gdje bude poprilično veselo.
Kaj smo si mi, koji se svaki dan virimo? Koliko dobro ustvari možemo upoznati jedni druge samo putem virtuale?
Živimo li u iluziji bliskosti? Koliko je realna slika koju drugi imaju o nama?

Ustvari, koliko pažnje vi pridajete svemu ovome? Samo zezancija, ventil za kreativu? Razbibriga za večernje sate? Ili ste tu pljunuli ogroman dio svoje duše i rasprostrli karakter, krvožilni i živčani sustav drugim voajerima na analizu?
Jeste li zabrazdili, navukli se? Net addicts?

Meni se uvuklo pod kožu, makar mislim da ne dajem sebe koliko bih možda i mogla. Ustvari izbjegavam pisati o stvarima koje me muče i ne čeprkam baš puno po sebi, vjerojatno zato jer se bojim onoga što bi tu sve moglo isplivati. Ionako živim s time svakodnevno, pa si virtualiju priuštim kao dobar bijeg od svega toga. Moja mala oaza.

Pa me zbunjuje gledajući svo ovo prepucavanje, vrijeđanje, mržnjice, ogovaranje, klanovi što se stvaraju i žive isključivo u virtuali. Blesavo, besmisleno, glupavo, na razini srednjoškolskih prepucavanja. Bezveze.
A neki jednostavno uživaju plivajući u svemu tome, i još ispadaju pametni i elokventni razrađujući vlastite stilske vježbe na uvredama koje serviraju drugima. I to odrasli, "zreli" ljudi. Baš teatar apsurda. Iluzorno i smiješno. A žalosno, ustvari.
No, svega ima. Kao i u reali.

Dobra škola za učenje o ljudima, njihovim karakterima i reakcijama, onoliko koliko je to moguće pravilno iščitati iz ovog medija.
net_addict @ 01:59 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 20, 2007
Listam ga danas u mobitelu, onako iz radoznalosti i dosade, pošto baš nikoga od namjeravanih nisam mogla dobiti. Imena, brojevi, životi koji su se susreli na tren sa mojim slijedom nekih čudnih okolnosti. Neki momci oko kojih mi se nekad svijet vrtio, treperavi momenti i leptirići u želucu od kojih već dugo nema ni traga ni glasa...brojevi koje bih vjerojatno mirne duše mogla izbrisati, jer su se putevi  već davno razišli. Ipak neću. Nekad mi je doista bilo stalo do tih ljudi. Neki od njih su me baš dirnuli.
Zatim mnoštvo poznanika koje već godinama ne vidjeh, i dosta dragih djevojaka s kojima sam u jednom vremenu bila bliska. Ustvari priličan broj dragih ljudi koje bi trebalo nazvati i pitati kako su, barem to.
I šačica onih najnaj koje bih mogla nazvati u koje god doba. Na prste jedne ruke ih nabrojim.

Nekad sam se puno više družila sa tim dragim ljudima. Kave su bile češće, radost življenja intenzivnija. Kako život ide, sve više smo se učahurili, svatko u svoju kukuljicu. Posao, doma, spavanje. Tužnije, praznije, osamljenije. Zeznuto je to kad samo najednom shvatiš da si se udaljio od bližnjih, i da ne možeš shvatiti niti uhvatiti taj proces povlačenja. Tako ide život, kažu. Komocija. Indolencija. Možda jednostavno umor. Ili su to jednostavno izlike za vlastite male sebičnosti.

Svejedno, znam da ću ovih dana malo više vremena posvetiti drugima. Treba proviriti iz vlastite ljušture i otrgnuti se samotnjaštvu koje je postalo modus vivendi.
Samo ne znam zašto mi je toliko teško pokrenuti se.
net_addict @ 20:48 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.