Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog
ponedjeljak, kolovoz 9, 2010
Koliko je vazno biti svoj i ostati uzemljen...u dodiru sa tlom, nogama na zemlji. Svi cemo prije ili kasnije zavrsiti u nebeskim sferama, zato cijenimo ovo sto imamo sada i ovdje. Zemlja- odakle potjecemo, u koju se vracamo...neraskidiva je to povezanost od koje mnogi danasnji duhovnjaci bjeze glavom bez obzira. Kao da se silom zele odlijepiti i iskorijeniti odavde direktno u sedmo nebo. Jest, istina je da covjek tezi i oblacima, molitva jest lijek dusi, meditacija jest fokusiranje, ali nakon svega toga vracamo se u nasu zemaljsku orbitu gdje je dom, htjeli to neki od nas ili ne. Kaze poslovica ''prije prosvjetljenja cijepam drva, poslije prosvjetljenja cijepam drva''. Da, e pa kljucna rijec nije prosvjetljenje nego cijepanje drva. :) Tu smo da radimo, ucimo, kuhamo, setamo bosi, vodimo ljubav, jedemo i pijemo, plesemo...sve sto nam moze biti od pomoci da se saberemo i da bolje funkcioniramo tu gdje jesmo, u redu je. Zasto bjezanje od tako jednostavne istine da smo zemaljski stvorovi, od krvi i mesa, sa svojim sponama rodbinskim, prijateljskim, ucenickim/uciteljskim...tu nam je dom, ovo nam je igraliste, to su korijeni...u ovoj sferi rastemo, ucimo, veselimo se. Dragi moji nebeski letaci, meditanti i duhovnjaci, budite u dodiru sa svojim stopalima, da vam se ne desi da se popiknete i nosom zaorete majcicu zemlju koju tako uspjesno ispustate iz vida radi plovidbe po astralnim svjetovima.

U to ime danas cu setati bosa po stijenama i prepustiti se velikom plavetnilu mora, neba i njeznom dodiru morskih algi.

net_addict @ 12:36 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, prosinac 4, 2009
Smiješim se
Smiješiš se

Sloboda
net_addict @ 23:20 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
Izranjavana i u ožiljcima
Bosa ti prilazim
Jer nemam drugdje
Suze kapaju na prašinu

Vidiš me

Djevojčica od  četiri
Svijet se raspao prvi put
Bližnji odlaze bez pozdrava
Tupa bol ostaje.
Nema više... kako je to van pameti!
Već tada naučiš disati gutajući
Trpeći.
Plačući bez suza, a smiješeći se drugima.

Svijet se raspao još mnogo puta
Gledaš me i dalje
U tišini
Prisutan.

Sigurna
Pred tobom
Puštam suze neka klize
Ti vidiš
Znaš
Razumiješ.

Hvala ti!
net_addict @ 22:51 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Budeš sam
Razotkriven u svojim lažima
Greškama
Pokvarenostima

Bez paravana za vlastite izlike
Nema više vrdanja
Pod svjetlošću se vidi svako zrnce prljavštine
Kao pod povećalom
Pa shvatiš da si sjeban
Kvarna roba

A sakriti se ne možeš
Niti pobjeći od vlastitosti
Ma koliko to htio tada
Shvaćaš kako si daleko od čistoće
I kako su prozirne tvoje maske
Koje tad spadnu

Pa ostaneš gol

Boli
Bježala bih
Ispovraćala sebe
Dok ne nestanem

Za što je to On dao život?
net_addict @ 16:57 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 25, 2009
Konačno!

net_addict @ 23:08 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 28, 2009

"Budi jako oprezan da ne rasplačeš ženu jer Bog broji njene suze.
Žena je nastala od muškarčevog rebra, a ne od njegovih stopala da se po njoj gazi.
Ne od njegove glave da se njome vlada, nego od boka da mu bude jednaka.
Ispod ruke da bude zaštićena i pokraj srca da bude voljena."

net_addict @ 21:04 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 26, 2009
Puno mi pomažu snovi u zadnje vrijeme. Kažu da su snovi ključ za tumačenje vlastite podsvijesti, i da se u njima akumuliraju sve naše nesvjesne želje, strahovi, očekivanja, neosvještene fantazije. Ja pak mislim da snovi nisu samo to, već i vrata koja nas vode i do onostranog, te daju odgovore i na neka pitanja koja spadaju u sferu duhovnosti.
Vrlo često sanjam bliske ljude u nekim određenim situacijama i raspoloženjima u kojima se oni zaista i nađu, bez mojega znanja, te tako ustvari dobivam uvid u njihovo trenutno stanje. Također sam sanjala i mojeg tetka Armanda iz Rima koji je, kako sam kasnije saznala, te noći umro od raka; bio je nasmiješen i sretan kakvoga sam ga uvijek i pamtila, dao mi je do znanja da je sada dobro i da je sve u redu.

U zadnje vrijeme mi se često događa da sanjam svoju macu Perlu koja je sa mnom bila 19 godina. Umrla je prije tri mjeseca. Vrlo su intenzivni ti snovi, osjećam je jako blizu, osjetim njezin miris u snu, a kad sam je sanjala prije tri noći, na granici sna i jave sam jasno čula predenje sa mjesta na kojem je ona običavala spavati- na madracu blizu mog uzglavlja. Kad sam se razbudila, shvatila sam da to nikako nije mogao biti Homer -on je spavao u susjednoj sobi. I to me tješi jer pouzdano osjetim koliko smo bile bliske, te da je ona još uvijek tu negdje uz mene i za mene, i da je dobro i sretno, i da me voli.
Ujak mi je rekao kako je na njenom grobu u Zagorju niknulo cvijeće, te me pitao jesam li sa mamom nešto sadila tamo zadnji put, našto smo obje ostale iznenađene, jer nismo poduzimale nikakve akcije tog tipa. I to shvaćam kao znak. Jer, bila je to posebna i plemenita mica. Baš čista Ljubav, koja s vremenom ne blijedi i ostaje uz mene i kad nje više nema.

Eto, samo sam to htjela podijeliti s vama, obratite pažnju na snove, oni puno govore o vama samima i vašim bližnjima, te u njima osvještavate stvari koje možda na javi ne biste imali prilike zamijetiti radi izloženosti drugim vrstama podražaja.

Sami nosite ključeve vaše duše.
net_addict @ 07:03 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
subota, siječanj 17, 2009
Prijatelj te poštuje. Tu je za tebe, iako ne fizički uvijek prisutan, uvijek znaš da možeš računati na njegovu toplinu. Prijatelj ti ne laže i ne skriva se, već ti kaže istinu u lice makar ona bila neugodna. Prijatelj te prihvaća onakvim kakav jesi, sa svim tvojim strahovima i ljutnjama i tugama. Jer, vrlo lako je biti dobar s nekim u radosti i zezanciji. Znaš da se na prijatelja možeš osloniti i da će biti uz tebe kad god budeš u potrebi. Ako i neće moći radi svojih problema, to će ti otvoreno objasniti. Prijatelj te neće ignorirati ni izbjegavati.

Osobe koje ti ulete u život samo kada to njima paše, i kada je sve super i divno i krasno, nisu istinski prijatelji. To su mali sebičnjaci koji traže razbijanje vlastitih dosada, pa se malo zabavljaju tvojim životom u međuvremenu. Čine to sve dok ne nađu novu zanimljiviju igračku jer se nemaju snage suočiti sa svojim prazninama.

Osobe koje se ne sjete nazvati i pitati kako si barem jednom godišnje više nisu prijatelji, ma koliko god imali lijepih zajedničkih trenutaka nekad davno u prošlosti. Vrijedi biti iskren i nazvati stvari pravim imenom. Nekad smo si bili dobri- više nismo. Prijateljstvo je trajna kategorija. "Prijateljstvo" nije. Danas sam na facebooku pobrisala desetak ljudi s liste prijatelja koji su me do prije tri godine zvali sestrom u Kristu, sa mnom molili i plakali, a nakon što sam promijenila denominaciju- ni traga ni glasa od ijednoga. Toliko o prijateljstvu i njegovoj dubini od društvanca iz udruge građana za promicanje kršćanskih vrijednosti.

Zato ovaj post posvećujem svim osobama koje su me iskreno i duboko dotakle svojim prisustvom i svakodnevnim druženjem na blogeru, a i šire. Puno mi značite i oplemenjujete me.
Vi znate koji ste.

Volim vas.
net_addict @ 00:26 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 18, 2008
Osjećam da se nešto zbiva sa mnom u zadnjih mjesec dana, i to dosta intenzivno...otkako sam upalila prvu adventsku svjećicu, tolika se radost uselila u mene, baš sreća, onako titrava i uvijek prisutna, blaženstvo ne silazi s mene. Baš osjećam neku mekoću koja tu nije bila prije, sve se to nekako iskristaliziralo nakon jedne faze uzburkanosti i prolaska kroz razna emocionalna stanja u vrlo kratkom vremenu krajem studenoga.
Iako već danima pada kišica, nemam se potrebu zbog toga prekriti dekom preko glave i čekati da prođe, već izlazim van s radošću u nova druženja, i tresem kišobran dok kapljice frcaju uokolo.
Neki nježan mir se nastanio u meni, mekoća i toplina, prihvaćanje s radošću i sreća radi spoznavanja blagoslova kojima sam podarena...i to mi je najljepši mogući božićni poklon.
Sretna sam, na jedan spokojan i postojan način. I ne pamtim da sam tako nešto ikad prije doživjela.

Hvala ti, Bože!
net_addict @ 09:11 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 16, 2008
Dugo već kuham ovaj post i nikako da ga skuham. Prvenstveno zato jer sam prilično neiskusna, što se praktičnih stvari tiče, nisam dublje ulazila u istočnjačke mantre i meditacije, a kopka me nešto. Jučerašnji tekst o kreaciji materije iz raznih oblika energije me baš fino pogurnuo. Pa eto, nabacit ću ponešto i otvoriti pitanja, a vi dragi moji duhovnjaci ponudite mi odgovore iz vlastitog iskustva.

"U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj".


Što je Riječ? Zvuk? Vibracija koja kreira materiju? Sve postade po njoj.
Je li materija odvojiva od vibracije, očitovanja energije, ili je to Jedno?

Ne znam da li znate za jedan eksperiment iz fizike koji proučava vezu između zvuka, materije i fizikalne stvarnosti. Radio ga je gospodin Chladni, otac moderne akustike, 1787. godine. Čak i davno prije otkrića kvantne mehanike smatralo se da svijet prožimaju valovi, te se pokušavalo te valove i prikazati vidljivima. Chladniju je koristeći vrlo jednostavnu aparaturu to i pošlo za rukom, eksperimentalno pokazavši da tanke ploče i membrane rezoniraju na određenim "modovima" titranja. Da pojednostavim- na metalnu ploču se nasipa pijesak koji, dok ploča titra pod određenom frekvencijom zvuka, stvara zanimljive slike isprepletenih linija:

 

A ovako to izgleda u praksi (stišajte zvučnike ukoliko vam zvuk postane iritantan):



Zanimljivo, zar ne? Pa sad se ja pitam, kako li svatko od nas vibrira, na kojoj smo frekvenciji kao individue, i kao kolektiv, globalno gledajući. Često se koristi izraz "nismo na istoj valnoj duljini" za nekoga tko nam baš nije najnaj po stavovima, mišljenjima, pogledu na svijet. E, pa to je doslovno tako.

Sad se vraćam na one ključne pojmove iz prethodnog članka,  Zahvalnost i Ljubav- pa hajdemo malo poraditi na tome, bez obzira na to kojoj vjerskoj zajednici pripadamo, i kakvog se svjetonazora držimo. Ja ću prva krenuti od sebe. Neću više pizditi na blogeru i šokiravati ljude svojim tekstovima oko 2.15 ujutro.  

Molila bih moje drage duhovnjake da mi se nadovežu sa svojim iskustvima po pitanju vibracije/kreacije/materije, naročito one koji su na ti s meditacijama i radom s mantrama. Jako sam znatiželjna. Dajte malo...koje mantre ste koristili, koju razliku primjećujete za vrijeme meditacije i poslije meditacije, po čemu vas to čini kvalitetnijim osobama?
Rado bih čula svjetlotamu, borajskog, anandu, budu, tantru ako kojim čudom navrati, i amata.

Pusa svima, koliko vas ima i laku noć!
net_addict @ 12:04 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 15, 2008



Inspirativan primjer koliku moć imaju naše misli i osjećaji u kreiranju svijeta jest istraživanje koje je prije petnaestak godina u Japanu proveo Masaru Emoto, dublje se zagledavši u ono što najčešće uzimamo zdravo za gotovo - običnu vodu.

“Na samome početku života, dok smo u obliku fetusa, tijelo nam se sastoji od 99 posto vode. Kad se rodimo, imamo 90 posto vode, a umremo li u dubokoj starosti, tijelo će nam sadržavati oko 50 posto vode. Drugim riječima, tijekom najvećeg dijela svog života postojimo uglavnom u obliku vode," kaže Emoto.

Proučavajući ju, došao je zapanjujućih otkrića. Pojednostavljeno, njegov se eksperiment sastojao u tome da je identične uzorke vode u staklenim bocama izlagao različitim mislima, riječima, glazbi ili molitvama. Potom je vodu zamrzavao te mikroskopski promatrao kako se formiraju kristali. Sa suradnikom Kazuyom Ishibashijem uspio je 1994. snimiti prvu fotografiju vodenog kristala.

Pokazalo se da, ovisno o usmjeravanju određenih misli ili emocija prema vodi, voda različito "reagira" i na neki način mijenja svoju "ekspresiju".  

Voda koja je bila izložena pozitivnim mislima, riječima ili lijepoj glazbi stvara lijepe i složeno strukturirane kristale, oblika snježnih pahuljica. Takva voda ima jednaku strukturu kao i čista izvorska voda. I obrnuto, voda izložena negativnim riječima, emocijama i agresivnoj glazbi stvarala je nepotpune, asimetrične oblike tmurnih boja, poput zagađene vode.

Rezultate svojih istraživanja Emoto je objavio u nekoliko knjiga, a u hrvatskim knjižnicama i knjižarama možete naći dvije: Poruke skrivene u vodi te Istinska moć vode. Njegovo istraživanje i dobiveni rezultati, ma koliko bili osporavani od stroge znanstvene zajednice, pokazuju nešto izuzetno zanimljivo. Voda, kao dio fizičke stvarnosti, reagira na naše raspoloženje, misli i osjećaje!

Ako ono što mislimo i osjećamo može stvarati kristale u vodi, i ako imamo u vidu da većinu Zemlje i našeg tijela čini voda, ne možemo se ne zapitati - na što smo sve u mogućnosti utjecati samo promjenom u razmišljanju, samo pozitivnim stavom i emocijama?!

Zanimljivo je da je najpreciznije oblikovan i najljepši kristal nastao u vodi koja je bila izložena riječima "ljubav" i "zahvalnost". Voda nam možda zaista pokazuje kako bismo trebali živjeti.


 (preuzeto sa Via Positiva)


net_addict @ 18:00 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
subota, listopad 4, 2008
"O nama često ovisi hoće li ljudi pokraj nas biti sretni, ili će neprestano živjeti u strahu, odnosno u nemiru i patnji. Sve nas poziva da u svojemu životu napravimo neke pomake. Bilo bi divno kada bismo u srcu odlučili da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da nitko kraj nas i radi nas ne bude nesretan."
fra Zvjezdan Linić


net_addict @ 21:14 |Komentiraj | Komentari: 35 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 14, 2008
Ponukana tekstom kod borajskog, i raspravom sa kapljicom i anandom, vrtim film u glavi, i ne mogu spavati.
Muči me ono što je izgovorio tesar prije kojih 2000 godina, on je uvijek pomicao granice i tražio od ljudi širenje okvira uma i srca. Kako prihvatiti i zaživjeti to što mi je ostavio u naslijeđe? E, pa baš se lomim jer vidim da nisam tome dorasla. Iskreno, prilično je upitno moje življenje Isusovih poruka i pouka. Osjećam da se previše traži, više od onoga za što sam sposobna. Evo i zašto.

"Ljubite svoje neprijatelje, molite se za one koji vas proklinju!"
Ne volim ljude. Ljudi su sarkastični, ironični, egoistični. Ljudi bi zgazili sve što je različito od njihovih šablona i ograničenosti, ljudi su nažalost razapeli tesara kojih tjedan nakon što su mu klicali i veselo ga dočekivali u Jeruzalemu. Ljudi su i zlobni, agresivni, i u većini slučajeva glupi. Ljudi se pale na narodnjake. Ljudi danas troše jedni druge i vrlo lako ih zamijene novima, "boljima". Ljudi su licemjeri, stalo im je do svojih fasada koje glancaju redovito, a nedajbože da netko posumnja kako je iznutra trulo, i kako stvari nisu baš takve kakvima se prezentiraju...
Hipotetska situacija- noć je, pijan susjed mi autom ulijeće u dvorište, gazi mi mačku i zalijeće se u trešnju koju lomi. Izlazi iz auta, vrijeđa mi mater i oca, i približava mi se s razbijenom bocom u ruci.
I što sad?

Ananda bi mu rekao "volim te". Ja bih ga opalila nogom u međunožje i otrčala po bejzbol palicu, da budala ne napravi još veću štetu.
Nemam milosti za takve, a kamoli ljubavi. Najveći uspjeh koji bih možda mogla postići je stanje bez mržnje, ali imati ljubav? Ne znam baš...nije to baš tako lako i jednostavno. Govorim o promjeni stanja srca, a ne samo o pakiranju nekih situacija i ljudi u roza celofančić. Taj se ionako podere prije ili kasnije.

Eto, tu dolazim do svog zida i vlastite ograničenosti. I neshvatljivo mi je kako netko može voljeti baš sve ljude na svijetu, ne mogu to razumjeti pa makar dubila na trepavicama.
Ja sam bila u situaciji kad su me drugi razapeli, vlastitim zahtjevima i očekivanjima. Ono što sam ja prošla stvarno ne bih poželjela nikome, pa ni pijanom susjedu iz hipotetske situacije. Ne mrzim nikoga, da se razumijemo. Čak ni one koji su me osudili na pakao jer su smatrali da im je Bog na to dao pravo...ali Ljubavi nemam. Žao mi je. Zasad je tako.

Stalo mi je samo do onih u kojima se prepoznajem.
Oni su moj cijeli svijet.
net_addict @ 01:08 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
subota, rujan 13, 2008



Ovo je jedna za moju dušu. Priča o animusu i animi, jedinstvu i skladu muškog i ženskoga, poput ponovnog ujedinjenja ovoga puta samospoznatih Adama i Eve...onako kako bi trebalo biti. Ravnoteža različitosti i nadopunjavanje. Ono čemu težim u sebi.
Vanjsko je samo odraz unutarnjeg.
net_addict @ 15:43 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, rujan 12, 2008

Nikad ne znaš kad će ti svanuti 2012.!
net_addict @ 18:23 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, srpanj 19, 2008
Maloprije sam se probudila i sva sam presretna.
Naime, sanjala sam da sam u Sarajevu, s torbom na leđima u kojoj se nalazi gotov diplomski, te da šećem po osvjetljenom i okićenom starom dijelu grada, prepunom ljudi, s veseljem u srcu, i upijam mirise bureka od špinata s kajmakom, ćevapa i sudžukica, kojima ću se počastiti nešto kasnije. Usput sretoh i par kolegica s zagrebačkog faksa koje jako dugo nisam vidjela pa smo se sjetile starih dana kad smo zajedno otkrivale Istanbul.
Čak mi je i jedan duhoviti mladi par koje sam upoznala ponudio posao u svojoj novootvorenoj firmi na povratku prema hotelu.
Da, znala sam i gdje je Benetton, čak i to. To čašćenje sam također ostavila za dan poslije.

Što se tiče same obrane, sjećam se hodnika na faksu i sebe pune samopouzdanja prije nego što sam ušla u učionicu, te činjenice da sam mogla sve ispričati o svom diplomskom, i obraniti ga bez problema bez i da ga otvorim pred sobom.

San, jasan kao dan. Jako zanimljivo!
Naime, postoji opcija da mi turkolozi koji imamo diplomski rad iz turske književnosti obranu napravimo i u Sarajevu, jer nam je profesor na fakultetu gostujući, sa sarajevskog Filozofskog fakulteta.

Eto, sad sve znam.
net_addict @ 09:32 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 30, 2008
Pitali su Učitelja: "Što je to duhovnost?"
Odgovorio je: "Duhovnost je ono što uspije privesti čovjeka do nutarnje preobrazbe."
"Primjenjujem li tradicionalne oblike koje su nam prenijeli učitelji, nije li to duhovnost?"
"Nije duhovnost ako u tebi ne ostvari svoju zadaću. Gunj više nije gunj ako te ne grije."
"Znači, duhovnost se ne mijenja?"
"Mijenjaju se ljudi i potrebe se mijenjaju. I zato, što nekoć bijaše duhovnost, više nije duhovnost. Što općenito nazivamo duhovnošću, samo je zapis prošlih metoda."

Nemoj krojiti osobu da bi odgovarala kaputu.

Anthony de Mello :"Pjev ptice"
net_addict @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 30, 2008
Nema onoga koji nije čuo za staru izreku: "Prođeš pored nekoga kao pored turskog groblja". Kao, nit 'ga vidiš, nit' ga želiš pogledati, a kamoli mu posvetiti svoju dragocjenu pažnju.
U mome slučaju to nije bilo tako. Turska groblja su posebna, spokojna, tajanstvena, mistična i prelijepa mjesta, svakako vrijedna pažnje. Za mojih putešestvija po Turskoj ljeta gospodnjih 2000. i 2001. posjetila sam ih nekoliko, i fotografirala tada još analognim starim ruskim Zenithom.

Najreprezentativnije je groblje blizu džamije Suleymaniye, najveće džamije na monumentalnome mjestu s kojega puca pogled na Bospor i na Zlatni rog, arhitektonskog remek djela Mimara Sinana, najvećeg majstora arhitekture i kreativnog genija iz razdoblja vrhunca slave Osmanskoga carstva. Sama džamija dobila je naziv po Suleymanu Veličanstvenom, koji je drmao Evropom i proširio Carstvo do svojih najzapadnijih granica- stigli su čak do Beča. Po njegovom nalogu i njemu u čast je sagrađena, kako bi se u njoj očitovalo veličanstvo i sjaj imperija.
Suleyman je pokopan u klasičnoj grobnici na tome groblju, a tadašnji velikodostojnici i uglednici bili su pokapani u njegovoj blizini, što je također bio i znak društvenog statusa.


Groblje Suleymaniye





Osmanlije su ustvari vrlo jednostavno obilježavali mjesto pokapanja, samo jednim nadgrobnim spomenikom- nišanom, duguljastom kamenom pločom koja je obično bila ukrašena stihovima iz Kurana ili cvjetnim intarzijama. Na vrhu ploče nalazili su se ili cvjetni buketi kod žena, ili razne vrste fezova kod muškaraca, što je govorilo nešto i o njihovom društvenom statusu.

Broj cvjetova u buketu na vrhu nišana govori nam o tome koliko je ta žena imala djece. 

Natpisi su pisani arapskim pismom, na arapskom i osmanskom jeziku, pa mi je čitanje bilo otežano i zbog korištenja posebne dekorativne vrste arapskog pisma, tako da sam uglavnom šetala, upijala mir i razmišljala o životima tih ljudi koji su nekad stoljećima prije tamo šetali, živjeli, voljeli i bili voljeni. Jer, to je jedino bitno, što ostaje...







Zrake sunca se igraju u miru


Grob žene


Rose is life


A od svih, najtajanstvenije mi je bilo staro derviško groblje blizu najstarije tekije u gradu, u četvrti Galata. Tamo su nišani vrlo jednostavni, bez ukrasa i cvjetnih intarzija, samo sa raznim oblicima derviških kapa pri vrhu. To groblje je prilično sjenovito, pod prastarim krošnjama platane, nišani su se već nakrivili i svaki strši u svome smjeru. A najfascinantnija stvar je ta što na tim grobovima mirno drijemaju- mačke.

I to kakve mačke...jedna me bila skenirala pogledom, kao da me je čitala od glave do pete. Osjetila sam da je to jedno takvo moćno prastaro stvorenje da sam se naježila. I bila bih totalni idiot da sam joj rekla nekakvu  glupost u stilu "mic mic", vjerujem da bi mi se u tom slučaju prijezir cijelog svemira spustio na glavu. Zato sam se samo dostojanstveno i polako povukla s tog posvećenog mjesta i ostavila reinkarniranog derviša da spokojno čuva svoju baštinu.

I zato, budite oprezni i s respektom šećite po starim grobljima. Nikad ne znate tko vas može promatrati.
 
Na grobu derviša drijema mačka
net_addict @ 03:22 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
utorak, veljača 19, 2008
Bio je ovo vrlo zanimljiv vikend. Svašta je isplivalo do praga svijesti, iznenadilo me logičnošću, jednostavnošću, a i samom činjenicom da ja to nikada dosad nisam primjetila, niti povezala.

Naime, riječ je o meni i mojem odnosu s muškim rodom. Cijelo vrijeme se tu vrti jedna matrica, različiti ljudi a gotovo isti princip koji se ponavlja godinama. Riječ je o tome da se ja gotovo uvijek navežem/zbližim/zaljubim u one koji su mi iz nekog razloga nedostupni- bilo da imaju još nekoga, ili su u nekoj čudnoj životnoj fazi kada nisu spremni ili dovoljno zreli za vezu (pa im nakon mene gotovo redovito naiđe ona prava). I ja redovito imam drame oko toga, otvorim se uzalud, pa poslije lupam glavom u zid. Šmrc, buuu, zašto ne ide...
A ustvari ih sama biram, kao da ih nanjušim, upravo takve. Blesavo, zar ne? Iracionalno. Trik je u tome što ja to radim nesvjesno, ta tko bi bio lud da mazohistički radi konstantno krive izbore?

Pa sam se upitala zašto je to tako i počela malo čeprkati po prošlosti, išla sam do najranijeg djetinjstva koliko sam se mogla sjetiti. I shvatila sam da je tu veliku ulogu u formiranju matrice imala uloga mojeg tate, to jest njegov izostanak i nedostupnost u mojemu životu, kao prvo zbog njegovog zanimanja (pomorac), a i zbog činjenice da su mi se roditelji rastali, pa ga nije bilo, osim za ljetne praznike, ali i tada se manje bavio mnome jer je ganjao svoj život i zabavu.
Tako sam ja upila tu mušku ulogu kao nekoga tko je uvijek na granici odlaska, tko se ne prepušta jer ne zna/boji se/neće. Znači, ništa stabilnog, bez povjerenja, sigurnosti, prisnosti, površno i daleko čak i kad je blizu. Prilično zeznut model, zar ne?
Hod po rubu. Igra živaca. Neizvjesnost. Toplo/hladno. Odlasci, nedostajanje, praznina. Ja sama sa svojom čežnjom.

I tako godinama.
Dobro, ne bih htjela da sad ispadne kao da svog oca okrivljujem za sve moje ljubavne promašaje u životu, to bi zaista bilo glupo, ali činjenica je da je ostavio upravo takav trag koji se očitovao u mojem kasnijem biranju partnera.

I sad vidim da mi ta matrica ide na živce jer mi nije donijela baš puno radosti u životu, jer većinu vremena sam provela u nekom grču. I pitam vas ja, mudri moji blogeri, što vi mislite, kako je to moguće promijeniti? Kako iz sebe iskorijeniti naučeni model ponašanja i biranja ljudi s kojima bih dijelila život? Mislim da je velik i važan korak taj što sam to osvijetila, a kaj sad s tim?
Tu bi sad trebala uskočiti neka tehnika, autogeni trening ili nešto slično. Možda čak i dobra psihoterapija, ali pomalo se pribojavam toga da netko drugi čačka po meni iz straha što će sve isplivati, bez moje kontrole. Više volim biti svoj vlastiti arheolog. Nazovite me control freakom, i nećete puno promašiti.

Slušam pažljivo vaše savjete i iskustva, što ste vi napravili kad ste osvijestili takve obrasce ponašanja kod sebe, kako to svjesno krenuti mijenjati? Posebno me zanima mišljenje yemaye, amata i lucije, a onda i svih vas ostalih koji me pratite a mislite da imate nešto pametno reći na ovu temu.

Vole vas ja!
net_addict @ 13:46 |Komentiraj | Komentari: 38 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 10, 2007
Danas sam kod ujaka na selu dohvatila daljinski od satelitske i krenula sa cerekom nestašnog djeteta vrtiti programe u nadi da ću naći nešto zanimljivo, ili barem na turskome. I tako naletim na GODtelevision, blenem i ne mogu vjerovati. Liku nije dovoljno što je vladar svemira, već ima i vlastitu tv-postaju.

Dakle, na programu je bila uvertira u nekakav kršćanski rock-koncert, u publici tinejdžerska ekipa koja izgleda porilično alternativno (!), a na pozornici ih zagrijava propovjednik, suhonjavi britanac u smiješnoj kaki jaknici iz osamdesetih, koji izgleda kao da se upravo vratio sa svoje šihte iz tvornice. Mlađarija ga gleda zacakljenih očiju, klimaju glavom i sve upijaju.
Ono što mi je zapelo za oko je bila njegova hektičnost, iz očiju mu je zračila rastrzanost i grč, šetkao je tako po pozornici lamačući rukama da ispadne što uvjerljiviji i dramatičniji, pričao je o stvarima o kojima propovjednici i inače pričaju, ali na jedan takav odbojan način da sam zinula. Iz znatiželje sam gledala još malo i pokušala zamisliti da ne razumijem jezik kojim govori, te da nemam pojma o čemu je ovdje riječ.

Gledajući njegovu gestikulaciju, način kretanja, ukočeni i hladan izraz lica, oči pune srdžbe i pravedničkog gnjeva- mogla sam zaključiti da je ovdje riječ o nekom žestokom govoru mržnje. Poput jednoga od onih koje su držali nacisti, a dovoljno se je sjetiti i atmosfere ranih devedesetih. I sve mi je muka bilo u želucu. Jer takav lik nekim mladim ljudima šalje sliku o Bogu i njegovim osobinama, načinima i ljubavi. Strašno i žalosno.
Po tom nastupu čovjek bi rekao da je takav Bog neki neurotični autokrat, despot koji gazi ljude poput bubica i uživa u hrskavom zvuku pod svojim stopalima. Hvala lijepo, ali ne hvala.

A koliko tek takvih svojih advokata ima?
net_addict @ 00:37 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 5, 2007

   Eto, da dovršim sagu o Nibelunzima i zaokružim cijelu ovu moju priču o traženu i pronalaženju.
Osim raznih kršćanskih denominacija, obreda i okupljanja u Božje ime, možda još važniju težinu u oblikovanju mene imaju momenti mira i tišine, trenutaka kad sam sama sa sobom. Samopromatranje i analiza kritički nastrojenog uma uvijek su tu, ne postoji off-button koji bi mi dao vrijeme odmora uma i često puta zaželjeni bijeg od tog kotačića koji se neprestano vrti.

Kad bih se morala definirati ili odrediti, rekla bih da sam svoja i Božja. Još uvijek ne dam nikome da me kroji po svojim mjerilima ili trpa u vlastitu, meni uvijek preusku i stisnutu kutiju, ma kakvim god Božjim izaslanikom bilo kakve denominacije se on nazivao. Tko me želi prihvatiti, nek me izvoli prihvatiti takvu kakva jesam, u cijelosti, sa svim manama i vrlinama. Jer, drukčije ne ide, sve ostalo je glumljenje svetosti i laž, najobičnije kazalište. Za to, pak, nemam vremena ni živaca.

A osim toga, meni jedan od najdražih duhovnih autoriteta, Jalaluddin Rumi- nije ni kršćanin. Već je islamski mistik, derviš. I toliko mi je mudrosti, nadahnuća i topline pružio kroz svoje stihove.
Baš kao i Anthony De Mello, indijski isusovac, čiju najduhovitiju i najbritkiju knjigu "Svjesnost" s vremena na vrijeme ponovo pročitam. Interesantno je što nju nije izdao Teološki institut družbe Isusove, jer im svojom širinom poprilično izlazi izvan okvira politike kuće.

I ono najbitnije- nije mi uopće bitno kako se tko zove i preziva, s kojeg je meridijana i pozdravlja li se sa 'mir s tobom', 'selam alejkum', 'šalom', 'bok', 'om namah shivaya', 'kikiriki' ili kako god već. Ako je dobar čovjek, rado ću se podružiti i komunicirati s njim.
Jer, za biti dobar čovjek mislim da nije potrebno puno, samo malo iskrenosti i dobre volje. Pa makar i ne vjerovali u Boga kao moj dida komunista, koji sad tamo negdje u onom svijetu sa svojim patizanima karta briškule i trešete.

Eto, toliko o mojim duhovnim putešestvijama.
Mogla bih sad baciti i kritiku današnjeg kršćanstva, ali to prilično dobro odrađuje svjetlonoša, pa povirite i tamo.
Nekako sam lijena čeprkati po prljavom vešu, a ima ga u bilo kojem sistemu ljudske organizacije duhovnosti.
Ali to je već tema za neki drugi post.

Svjetlotama, eto- želja ti je ispunjena.
Pusa mojim vjernim čitateljima!
net_addict @ 22:52 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 4, 2007
   
    I tako sam nakon dugo vremena ponovo zakoračila u rimokatoličku crkvu. Seminar je bio dobro medijski popraćen pa je bila tolika gužva da smo jedva uspjeli ući unutra, gore nego u tramvaju za vrijeme jutarnje špice. Dakle, to je bio pravi party, ništa slično klasičnoj misi. Svako malo rock bend nešto zasvira, ekipa plesucka, bakice s maramama isto tako baš kao i bucmasti pater Smiljan koji me neodoljivo posjećao na veselog Bacchusa. Ja sam samo u čudu gledala i bilo mi je sve to skupa simpatično do određenog momenta kad je počela molitva za oslobođenje i iscjeljenje. Dva metra od mene jedna žena se srušila na pod, počela se koprcati i ispuštati neljudske glasove, urlikala je i režala, izgovarala riječi na nekom nepoznatome jeziku te siktala kao zmija. Bilo je to nešto prejezivo. Svi smo se ukočili i sledili. Pater je nastavio moliti i primirio okupljene da i oni nastave isto, te da se ne boje. Od te silne gužve nisam mogla mrdnuti ni naprijed ni nazad, i tako sam ostala do kraja obreda. Ova jadnica se digla nakon pola sata takvog mrcvarenja, urlikanja i siktanja i bila je blijedo zelena. Nije uspjela ostati do samog završetka već se zadnjim snagama s frendicom probila van i otišla. Tu večer mi je bilo prilično teško zaspati. Dalo mi je to razmišljati- što ako su sve te priče stvarne?
Što sam ja to bila vidjela? Nevidljivu božju silu na djelu? Nije bilo šanse onako nešto odglumiti, ono je bila stvarnost. Spooky do kosti. Sve to skupa me malo prodrmalo pa sam odlučila malo pobliže istražiti kršćanstvo koje mi je cijelo vrijeme bilo pred nosom, ali me nije baš nešto previše diralo ni zanimalo.

Tu i tamo bi znala otići na misu, i otkrila sam da me taj obred ustvari smiruje, te da se poslije osjećam stabilnija i snažnija. Voljela sam u crkvu doći i kad nije bilo nikoga pa biti sama sa sobom i Bogom. Jedan na jedan.
Tako sam otkrila i obred klanjanja, koji mi se jako svidio i stvarao jednu intimniju, neslužbeniju i opušteniju atmosferu, te nakon kojega bi se polublažena vraćala kući. Na jedan način svidjela mi se ta forma koju sam ja ispunila i vlastitim sadržajem.
 
Tu i tamo bi otišla na seminare duhovne obnove, te sam tako saznala i za franjevca patera Zvjezdana Linića koji ih je vodio u Samoboru, u kući susreta "Tabor", u sklopu franjevačkog samostana. Bila sam tamo dvaput, i oduševio me taj mir, spokoj i sasvim jednostavno i skromno obraćanje Bogu, bez neke velike scenografije i kiča. Zvjezdan je sve to vodio staloženo, mirno i s puno srca, baš predano u radu s ljudima, i nad svakim ponaosob bi molio polažući ruke na glavu.
Dovoljno samozatajno, bez neke velike pompe, a s puno ljubavi i predanosti. I to mi se jako svidjelo.

No međutim, put me odveo i dalje, u jednu malu zajednicu reformirane crkve u koju me pozvao prijatelj iz kvarta. I tako sam krenula na njihova okupljanja i molitve koji su u biti vrlo slična onome što se zbiva u karizmatskom pokretu. U zajednici je bila mlada ekipa i brzo sam se skompala s većinom njih. Nalazili bi se u jednom iznajmljenom stanu gdje bi bilo slavljenje uz gitare, molitva i razmatranje Biblije. Podsjetilo me to na ono vrijeme kad sam s Jehovinim svjedocima proučavala Bibliju, pa sam čak iskopala taj svoj stari primjerak s najgornje police ormara i počela ju istraživati i čitati. Različitost od rimokatolika je ta što u reformiranoj crkvi ne postoji svećenstvo u klasičnom smislu riječi, postoje starješine koji vode zajednicu, a živi se i moli isključivo po Bibliji. Također su bili vrlo oštri po pitanju slika i kipova koje su oštro odbacivali, čak s prezirom, a i moljenje Mariji i pridavanje božanskih atributa njenom liku im je također blasfemično. Za mene su također dobrovoljno organizirali i kućnu grupu, s djevojkama bi se nalazila jednom tjedno kod mene doma, pa bi zajedno proučavali Bibliju.
Sve mi je to bilo novo i zanimljivo, naročito propovijedi apostola zajednice koja su uvijek bila nabijena dramatikom i vrlo osobna, živa i dinamična. Baš se vidjelo da ti ljudi svim srcem žive ono što govore, da su hrabri i beskompromisni.

I sve to skupa ne bi bilo loše da se ja nakon određenog vremena nisam počela osjećati čudno u svemu tome. Prošlo je otprilike šest mjeseci, slično kao i kod prakticiranja TM-a. Osjećala bih neopisivu grižnju savjesti za i najmanji prijestup koji bih napravila, jer je naravno živjeti apsolutnu svetost u ovom današnjem svijetu- nemoguće. Uvijek negdje skiksaš, makar i nehotice. Postajala sam sve zbunjenija, nisam se više znala niti mogla opustiti u druženju sa svojim starim prijateljima, osjećala sam se izgubljeno i smušeno. Najgore mi je bilo nositi se sa osjećajem vlastite krivice, znajući čak i da nisam ništa zgriješila. Zato sam odlučila pozvati starješinu na jedan razgovor u kojemu sam mu objasnila svoje stanje i pitala ga što se to događa sa mnom, pa zar ne bih nakon takve predanosti u Božjim rukama trebala imati neki mir i pouzdanje, a ne biti rastrojena tako da na kraju više ne znam niti koju muziku da slušam i s kim da se družim. Nato sam čula prodiku o tome kako je cijeli ljudski rod iskvaren i kako su svi ljudi ustvari zli, a ja tek sad ustvari spoznajem kakva u biti jesam.
I to je bio turning point, za mene. Umjesto da mi čovjek pomogne jer vidi da se rasipam i da nisam dobro, on me još gurne dublje i maltene ne popljuje. Zbog čega? Zbog moje teške prilagodljivosti strogom društvenom okviru? Ili zbog doslovnog tumačenja i vađenja iz konteksta određenih izjava starozavjetnih proroka?

Otprilike tada sam shvatila da mi među njima nije mjesto, i da dolazim već više iz inercije i navike, a uklopiti se ne mogu, niti prihvatiti kao vlastito mišljenje baš sve ono što sam tamo slušala, što su oni nazivali Riječju Božjom i tako tumačili na određeni način. Prestala sam dolaziti, znajući da ti moji novostečeni prijatelji neće posegnuti za mnom i pokušati saznati što mi se zaista zbivalo. Naravno, bila sam okarakterizirana kao nezahvalni buntovnik kojem je više stalo do ovoga grešnoga svijeta, kao ona koja se ne želi obratiti. I kao sa takvom, prestale su i njihove želje za daljnjim druženjima sa mnom, uglavnom. Kasnije me tu i tamo znalo nazvati dvoje- troje njih s kojim sam bila najbliža, u nadi da ću se ipak valjda obratiti i vratiti se natrag u njihovu zajednicu.

I tako sam opet bila prepuštena sama sebi, poluizgubljena, zbunjena, sa spoznajom da me se ipak ne može oblikovati po kalupu kakav si su neki drugi ljudi smislili i u sklopu kojega su me doživljavali. Vrlo isključivo i površno očekivanje, ustvari.

I nakon tog bijega odlučila sam da ipak moram nešto napraviti za Boga, kad sam već tako duboko ušla u življenje kršćanstva, pa sam odlučila otići na krizmu- za one koji ne znaju, to je sakrament kojim odrastao čovjek, pri punoj svijeti i pameti obnavlja svoj krsni zavjet, i govori svoje "Da" Bogu. To sam napravila u istoj onoj novozagrebačkoj crkvi gdje sam se i krstila kao klinka od dvanaest. Poslije sam s najbližom ekipom napravila dernek u jednom restoranu, pjevalo se i družilo nekoliko sati. A moji krsni kumovi su bili jako ponosni, nemajući pojma ustvari koje sam ja sve lomove i pretumbacije prošla da bi u meni sazrila odluka za taj korak. Bilo je to na moj trideseti rođendan.
                                                                                              ...to be continued
net_addict @ 23:16 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 3, 2007

    Nekako s punoljetnošću sam se počela i ugodnije osjećati u vlastitoj koži, hormonalne bure su se primirile, ja odlučila što želim studirati i beskompromisno dogurala do željenog indeksa vlastitim naporima. Tek sam na faksu upoznala pravo društvo, ljude sličnih interesa i pogleda na život, dragu ekipu sklonu istraživanju i otvorenu novim spoznajama. I zaživjela sam punim plućima, ustvari sam procvala.

Prve dvije godine faksa gutala sam samo stručnu literaturu, gonio me neopisivi brucoški entuzijazam koji je s vremenom splašnjavao -studiram povijest umjetnosti i turkologiju. Otkriće mi je bilo upoznavati se sa strukom i učiti o razvoju ljudske kreativnosti. Počela sam i izlaziti i družiti se s raznim profilima ljudi, uglavnom tada sam se po prvi puta baš otvorila svijetu. Negdje sa 22 godine vraćam se staroj ljubavi- čitanju, te sam otprilike tada (da baš ne budem samo fah-idiot) počela čitati i proučavati razvoj ljudske duhovnosti kroz razne religije i duhovne discipline. Mislim da sam u lokalnoj knjižnici pročitala gotovo sve sa police "Istočne duhovnosti, astrologija, rubna područja". Privuklo me je i okultno, ne toliko astrologija koliko tarot i njegova simbolika.
Navalila sam proučavati i rječnik simbola od Gheerbranta i Chevalier, to mi je bio neki temelj za dalje skokove i traženja. Nisam nikad došla do te faze da si sama nabavim špil tarota pa da ga krenem vrtiti (ipak nisam vještica, da utješim metalca s pentagramima) već sam sve te podatke i znanje koristila kako bih pokušala dublje razumijeti svijet oko sebe i događaje. Posebno mi je zanimljiv bio zen i njegovi koani. Progutala sam Egipatsku knjigu mrtvih, te tibetanski Bardo Thodol. I-ching me nekako mimoišao, kao i yoga, ali su mi zato za um zapele knjige koje su govorile o transcendentalnoj meditaciji i njenim dobrobitima. To se nekako poklopilo i sa činjenicom da smo na faksu imali jednu divnu zanimljivu profesoricu, koja je skupa sa svojim asistentom bila dugogodišnji meditant, a neke učinke TM-a je čak i spominjala u svojim istraživanjima i stručnoj literaturi. Riječ je o Jadranki Damjanov- možda je se sjećate, to je ona teta koja je napisala srednjoškolske udžbenike za likovnu kulturu.

I uglavnom, tako je to mene nekako zaintrigiralo i zaškakljalo da sam ja saznala mjesto i vrijeme održavanja uvodnih sastanaka kod navodno najboljeg i najiskusnijeg učitelja TM-a u Hrvatskoj, Rade Sibile. Skupila lovu i uplatila si tečaj TM-a za dvadeset šesti rođendan. Jednom tjedno sam odlazila u tu neogotičku vilu punu mačaka u starom dijelu Zagreba na grupnu meditaciju, i vrlo brzo sam počela osjećati dobre učinke te jednostavne metode opuštanja, slijedeći upute kao pravi mali štreber.
I tako sam ja redovito meditirala otprilike pola godine, sve dok se nisu počela događati sranja. Granica svijeti se pomakla i podsvjesno je počelo izlaziti van, a svi jako dobro znamo da u podsvjesnom čuče sakriveni svi strahovi, mrakovi i traume koje su potisnute s dobrim razlogom. A na tu mračnu stranu medalje i neželjenu posljedicu navodno bezopasne tehnike me apsolutno nitko od svih tih silnih mudrih meditanata nije upozorio, a kamoli da bi uvaženi učitelj rekao išta loše o vlastitom proizvodu kojeg nudi na tržištu duhovnosti.
U mom slučaju, nešto je krenulo krivo, vrlo krivo. I kad sam mu došla izbezumljena i prestravljena jer nisam razumjela što mi se događa- a imala sam osjećaj da sam zapela u mračnom osobnom horror filmu, on se blago blentavo kvaziprosvijetljeno nasmiješio kao da se apsolutno ništa ne događa i rekao mi samo- "Ma nije ti to ništa, to ti je samo oslobađanje nakupljenog stresa" našto sam ga fino poslala u rodno mjesto, njega i njegovo učenje.

Dugo mi je trebalo da dođem k sebi i izvučem se iz tog katastrofalnog stanja u kojem sam bila, potopljena vlastitim strahovima i demonima. Pouka? Nije sve za svakoga. Meni se nažalost obilo o glavu. Kasnije sam surfajući netom pronašla još mnoštvo sličnih takvih priča ljudi koji su imali gadnih problema nakon nekog vremena prakticiranja te tehnike. I osjetila se gadno nasamarenom. Naravno da propaganda TM prikazuje u najružičastijem svjetlu i ističe samo filtrirana, pozitivna iskustva, međutim nitko nigdje ne upozorava na drugu stranu medalje.
To mi je bilo zadnje druženje s indijskim filozofskim sistemima i praksama.

I tako, nastavila sam dalje povremeno čitati ta granična područja, kasnije me je zainteresirala hipnoza i moć autosugestije, ali nakon mučnog iskustva sa TM-om nisam se više usudila kretati u bilo kakvo detaljnije prakticiranje ikakvih duhovnih vještina te dubljem prčkanju po sebi.
Jednostavno sam živjela dan po dan i uživala u životu i njegovoj jednostavnosti, sve dok me jednog dana jedna draga mamina frendica sa svojom obitelji nije pozvala na karizmatski seminar duhovne obnove u rimokatoličkoj crkvi u našem susjedstvu...
                                                    
                                                                           ...to be continued
net_addict @ 23:45 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 2, 2007

Nakon krštenja i prve pričesti nisam nastavila redovito ići u crkvu, osim kad bi se ponekim nedjeljama družili s kumovima, pa bi im pravili društvo na misama. Uskoro me šupio i pubertet, pa sam postala prilično svadljiva i ljuta na cijeli svijet. Uglavnom mi je većina vršnjaka išla na živce jer su bili plitki i glupavi, i s jako malo ljudi sam uspjela sklopiti prijateljstvo. Ni u osnovnoj, a ni kasnije u srednjoj školi nisam se osjećala kao dio kolektiva, i družila bih se sa njih četvero- petero samotnjaka čudaka. Nikako se nisam uklapala u neki tipičan tinejdžerski čopor i uvijek sam se držala po strani svih klapica i društava koja su se formirala. Zbog toga sam im većini bila čudna, a kasnije mi je jedan poznanik metalac okićen pentagramima priznao da me se njegovo cijelo društvo zbog toga dosta bojalo, jer su mislili da sam vještica i da doma jedem mačke.

Dosta sam čitala i odličan ventil mi je bila dramska grupa u srednjoj školi. Tu sam si mogla dati oduška i izraziti se ne samo kroz glumu, već i kroz pisanje scenarija za predstave. Naša mala družina je čak išla i na državno natjecanje Lidrano, ali nismo uspjeli osvojiti nijednu nagradu.

Na samom početku srednje škole krenula sam s par prijateljica odlaziti u hram Hare Krišna na predavanja i plesanje, a ustvari smo se najviše veselili onoj njihovoj hrani koju su dijelili na kraju, pa smo uvijek dobijali i repete. Bilo nam je vrlo zabavno na tim predavanjima sjedeći promatrati druge ljude i brojati one koji su obukli probušene čarape pa im je virio palac. Gledala sam te mlade ljude koji su mi svi izgledali nekako slično, svi su bili gotovo prozirni i eterični, te nekako čudno blaženi. Kad sam shvatila da je za dublje napredovanje i predanje potrebno odseliti i živjeti u jednom od hramova, polako sam odustala od Hare Krišni, jer se nisam vidjela u tome filmu. A i nekako su mi bile djetinjaste te priče o Bogu koji se troši sa svojim pastiricama, malome i plavome poput Štrumpfa. I one figurice Krišne i Radhe, lutkice koje su uvijek bile posebno odijevane na oltaru ispred kojega se plesalo su mi također pobuđivale asocijaciju na dječji vrtić. I sve me to nekako mimoišlo, osim eksperimentiranja u kuhinji sa raznim vegetarijanskim jelima i kolačima. Prijateljica čija je cijela obitelj bila u Hare Krišnama odselila je u Rijeku, pa se raspalo i naše malo društvo za odlaske u hram. Sama pak nisam osjećala potrebu odlaziti nikamo.


I tako sam se ja bavila glumom i učenjem, čitanjem kao i svaka prosječna gimnazijalka, povremeno zbivala nepodopštine u školi kao što je markiranje, muljanje na satovima lektire (jer mi se baš nije dalo ono što moram), preko ljeta radeći na Ledovoj škrinji sa sladoledom. Tako sam i upoznala jedan dragi bračni par iz Gajnica s kojima sam počela razgovor o Bogu. Oni su bili Jehovini svjedoci i tada sam prvi puta čula za njihovu zajednicu. Nekako sam krenula na njihove sastanke i počela proučavati Bibliju s jednom dragom ženom iz moje bliže okolice. Ona bi dolazila kod mene dvaput tjedno i ubrzo smo postali kućni prijatelji. Branka nas je oduševljavala svojom jednostavnošću i time što je na baš svako postavljeno pitanje imala spreman odgovor. U smišljanju pitanja posebno je bila talentirana moja mama koja je samo planirala gdje ćemo je zeznuti i na kojoj temi zaskočiti, ali nam nije uspijevalo. To proučavanje trajalo je dvije i pol godine, do otprilike moje osamnaeste, pa smo došli i do momenta kad sam ja trebala odlučiti što ću dalje, pošto sam već bila upoznata s biblijskim naukom, pravilima za život i načinom funkcioniranja same zajednice Jehovinih svjedoka. Tražili su me da se ispišem iz Rimokatoličke crkve, da raskrstim sa 'babilonskom bludnicom' kako su je običavali nazivati, te da se priključim njihovoj organizaciji i krstim kod njih. Bilo me je frka jer sam znala da ako to napravim, da je to onda odluka za cijeli život, te da ću i ja onda morati obilaziti kuće naokolo nudeći časopise, u čemu se nikako nisam vidjela. I tako sam odbila, prvenstveno iz razloga što sam htjela prvo malo živjeti svoj život, a ne odmah se ukalupiti u već zadanu normu koju propisuje njihova prilično stroga organizacija. Ni u tome se nisam vidjela. Ostala sam i dalje svoja, te kao takva ušla u punoljetnost.

net_addict @ 22:36 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, prosinac 1, 2007
  Draga svjetlotama, obećala sam da ću napisati nešto o svome duhovnome putu, i nikako pa nikako mi ne ide ova priča. I to zato što moj duhovni put obuhvaća puno šira iskustva i doživljaje nego samo one vezane uz određenu institucionaliziranu religiju. Dotaknut ću se i nje jer se ta dva područja isprepliću.

O životu sam kao dijete učila od onih koji su me odgajali i čuvali, ali uglavnom sam bila prepuštena sama sebi jer sam bila jedino dijete. Ostala sam bez bake i djeda dok sam imala 4 godine, tako da su me uglavnom čuvale mamine frendice i njihove mame. Moji roditelji su se razveli i tata nije nikad živio s nama,  viđala sam ga samo preko ljetnih praznika kad bih otišla k njemu na more, a tada sam uglavnom vrijeme provodila sa didom, strinom i sestričnama jer je tata bio prezauzet svojim društvenim životom, tulumarenjem i ganjanjem ženskadi. Mama je radila u bolnici u smjenama, pa često i noćne smjene, tako da sam se od malih nogu učila biti sama kod kuće.
U jednu ruku to i nije bilo loše jer sam imala dosta slobode, svoje knjige koje sam obožavala čitati, a mogla sam ostati i malo dulje budna bez da me itko tjera na spavanje poslije crtića. Rano sam naučila kućanske poslove i pripremanje nekih jednostavnih obroka, tako da sam bila dosta samostalna. Ne sjećam se da me ikad itko tetošio i mazio, ili da sam se osjećala privilegirano zato što sam jedino dijete. Često puta mi je falila toliko zamišljana sestra. Imala sam par dragih prijateljica u kvartu i u školi i to mi je olakšavalo samoću koja mi je ipak teško padala. S kućnim ljubimcima nisam baš imala sreće jer mi je papagaj krepao već nakon godinu dana, i poslije njega nisam imala drugih životinjica.
Za crkvu nisam znala niti sam u nju išla pošto se je mama zakačila sa svećenikom koji me je trebao krstiti kao bebu, tražio je lovu pa ga je lijepo poslala u finu materinu- njega i čitavu tu organizaciju.

I tako, mogu reći da sam sve bitnije životne vrijednosti pokupila u hodu, usput- od bake Ane, majke mamine prijateljice koja me čuvala kao malu, od koje sam dobila puno topline, plemenitosti i ljubavi, od dide iz Dalmacije koji se puno bavio sa svojim unucima i uvijek nas nečim darivao i iznenađivao iako nije imao blage veze s Bogom i crkvom pošto je bio komunista. Jedan učitelj u osnovnoj školi mi je također bio uzor kao muška figura, jer je mi je bio razrednik i baš je brinuo za sve nas, jedna jako topla i draga osoba u koju sam imala povjerenje. Mama je uvijek bila tutnjeća, u nekoj strci i letu, razapeta između posla i društvenog života, ali imale smo i nas dvije lijepih momenata, iako smo vrlo često bile u nekim sukobima i svađama.

Jedna mamina kolegica s posla i njen muž, naši obiteljski prijatelji bili su prilično religiozni i redovito išli u crkvu. Naravno da su bili zgroženi kad su saznali da sam nekršteno dvanaestogodišnje dijete bez ikakvog duhovnog autoriteta, pa su uspjeli nagovoriti mamu da me da u crkvu na vjeronauk. I tako sam odlazila svake nedjelje kod njih u crkvu, i nakon par mjeseci sam obavila krštenje i prvu pričest, sve odjednom. Oni su mi bili kumovi, i naravno da smo nakon toga napravili feštu u jednom od restorana u zagrebačkoj okolici. Mene to sve uopće nije nešto previše diralo, nisam baš razumjela što točno znače ti sakramenti, a sve naučeno o Isusu sam doživjela kao jednu zanimljivu priču koja se dogodila jednom u povijesti, i koja nema baš puno veze sa mojim tadašnjim životom. Skoro poput priča iz grčke mitologije koju sam jednostavno znala napamet iz svojih povijesnih knjiga.

Sjećam se da sam na obredu krštenja gledala kroz prozor stana koji je služio kao crkveni prostor, u jednu lijepu zelenu razlistalu brezu pred zgradom, i razmišljala sam si: "Pa gdje je sada taj Bog, je li negdje tamo vani? Ovdje mora da mu je jako dosadno." Meni je barem bilo. I osjećala sam se užasno glupo na prvoj ispovijedi u životu, sjedeći pred župnikom i priznavajući kako sam ukrala kutiju bombona u dućanu, dok je on živio sa svojom domaćicom koja mu je praktički bila poput žene.
Neke stvari mu baš nisam priznala, iz inata a i srama. Kasnije me je baš zanimalo što Bog misli o svemu tome jer on ionako sve vidi, ali to nisam mogla nikoga pitati.
net_addict @ 22:21 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 29, 2007
"Duhovni život, kojem i umjetnost pripada i u kojem je ona jedna od najjačih pokretačkih snaga, jest zamršeno ali i određeno i u jednostavnost prevedivo kretanje naprijed i uvis. To kretanje jest kretanje spoznaje. Ono može poprimiti različite oblike, ali u temelju zadržava isti nutarnji smisao, svrhu.

Tamom su zastrti razlozi nužnosti da se naprijed i uvis kreće 'u znoju lica svog', uz muke, zlo i patnje. Pošto je jedna postaja dosegnuta i mnoga zla prepreka uklonjena s puta, neka će zlokobna, nevidljiva ruka opet gurnuti na put nove gromade, koje će ga ponekad prividno posve zasuti i učiniti neprepoznatljivim.

No tada neizbježno dolazi jedan od nas ljudi, nama u svemu jednak, ali koji u sebi krije tajnovito usađenu snagu 'viđenja'.
On vidi i pokazuje. Katkad bi se želio osloboditi tog višeg dara, koji mu je često težak križ. No on to ne može. Obasut porugom i mržnjom, neprestano vuče naprijed i uvis teške, opiruće, u kamenju zapele taljige čovječanstva.

A kada na Zemlji već odavno nije preostalo ništa od njegova tjelesnog ja, tada se to tjelesno često nastoji svim sredstvima prikazati u divovskoj veličini, u mramoru, željezu, bronci, kamenu. Kao da je ičega bilo u tjelesnosti tih mučenika i božanskih slugu ljudi, koji su tjelesno prezirali i služili samo duhovnosti. U svakom slučaju ovo je posezanje za mramorom dokaz da je jedna veća skupina ljudi dospjela do mjesta na kojem je nekoć stajao sadašnji slavljenik."
Wassily Kandinsky, "O duhovnom u umjetnosti", 1912.


net_addict @ 21:17 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, listopad 19, 2007
Previše sam rastresena u zadnje vrijeme. U čavrljanjima, trivijalijama, svime nebitnome što mi odvlači pažnju od zavirivanja u sebe i smirivanja. A opet, uspijem li uhvatiti takav momenat mira, obuzme me nepodnošljivi osjećaj nelagode same pred sobom. Gotovo da se i ne usudim dublje zaviriti unutra, da ne otkrijem koliko toga ustvari ne štima, i kolike praznine tu još čuče u meni.

Daleko je, i nedostaje mi doživljaj bliskosti s Bogom. Potpuno sam ga zanemarila, pa čak kao i da se trudim ne misliti na njega, jer dobro znam da bi me ubrzo slijedilo preispitivanje vlastitog života, nekih postupaka i mojih načina u zadnje vrijeme. A to i nije baš najugodnije, jer shvatim koliko sam daleko od stanja Ljubavi. Koliko tu ima sitnih distanciranosti, krutosti, oštrine prema drugima...

Jadan Stvoritelj sa mnom takvom, prgavom i ponosnom.
Kako da ga krenem slaviti i obožavati kad se pitam treba li mu to uopće?
I molitve mi se čine besmislene, najobičnije žicanje- Bože, daj ovo, sredi ono...ne bih se na takav način odnosila ni prema roditelju, ni prema prijateljima, pa neću bogme ni prema Bogu. Shodno tome, ni ne molim se više.
Ne uklapam se ni u jednu kršćansku denominaciju, izluđuje me potcjenjivanje vlastitih sposobnosti zaključivanja i  već usađenih moralnih i općeljudskih osobina kod rimokatolika, a reformirana braća počesto odskližu u okrutan fanatizam od kojega mi se želudac okreće.
Uostalom, ne vidim smisla u tome da mi netko ide propovijedati neke životne istine i lekcije za koje ionako smatram da su razumljive same po sebi, i svaki ih čovjek otkrije u svome srcu ako se imalo pažljivije zagleda u vlastiti život i glas savjesti.
Ne'š ti otkrivanja tople vode.

Nema mi druge, nego i dalje kročiti sama, jer protiv sebe ne mogu, mogu se jedino prihvatiti takvom kakva jesam. Prgava punkerica u duši, koja ima problem s autoritetima i grozi se konformizma.
Tvrdoglava mazga koja tjera svoje. I ne da se ukalupiti po nečijim modelima, te smjestiti u tuđe kutije. Crna ovca, bijela vrana.

Nadam se da pri Svevišnjemu ima mjesta i za takve.


net_addict @ 19:05 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 11, 2007
  "Među toliko nemilosti koje nasleđujemo, moramo itekako priznati da nam je ostavljena najveća sloboda duha. Na nama je da je ne zloupotrebimo teško. Svesti maštu na ropsko pokoravanje, čak i kad bi se radilo o onome što se grubo naziva srećom, znači izmaknuti svemu što čovek u dubini sebe sama nalazi kao vrhovnu pravednost.
  Jedino me mašta obaveštava o onome što može biti, i to je dovoljno da malo digne strašnu zabranu; a dovoljno i da joj se ja prepustim bez strepnje da ću se prevariti."
Andre Breton: "Manifest nadrealizma", 1924.

"U suštini, sve što čovek ima, to je njegovo ja. To ja je sunce s hiljadu zrakova u njegovom trbuhu. Ostalo ne znači ništa."
Pablo Picasso, 1932.

net_addict @ 00:05 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 10, 2007
 Kad živčani bolesnik traži pomoć, rijetko želi ozdraviti jer je ozdravljenje naporan proces. On zapravo želi da se ugodno osjeća u svojoj živčanosti. Često traži čudo- bezbolno liječenje.

 Stari je muž jako volio popušiti lulu duhana nakon večere. Jedne noći njegova je žena osjetila da nešto gori, te je viknula: "Za ime Božje, stari moj! Zapalio si svoje brkove."
 "Znam", ljutito je odgovorio muž. "Ne vidiš li da molim za kišu?"
                                                                                                     Anthony De Mello: "Pjev ptice"

*ovo bi se moglo odnositi na sve bolesnike, a i na njihove iscjelitelje koji čeprkaju po tijelu bez da uzimaju u obzir i stanje čovječjeg duha, čega smo se dotakli u raspravi o Lazarevu  kod yemaye.

 
net_addict @ 13:05 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, listopad 9, 2007
  Svaki put kad bi guru sjeo da se sa svojim učenicima klanja, ašramska bi mačka došla k njima i uznemirivala ih. Stoga je zapovjedio da se mačka zaveže dok se u ašramu moli.
  Kad je guru umro, mačka je i dalje bila vezana za vrijeme molitve. Kad je ta mačka uginula, donijeli su drugu mačku u ašram kako bi bili sigurni da vjerno izvršavaju guruove zapovijedi za vrijeme molitve.
  Prošla su stoljeća, a mudri guruovi učenici napisali su učene rasprave o liturgijskom značenju vezivanja mačke za vrijeme klanjanja.
Anthony De Mello: "Pjev ptice"

net_addict @ 10:41 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 8, 2007
Jedna sufijska priča veli ovo:
   Neki je mrtvac iznenada oživio i počeo udarati o pokrov lijesa.
Podigli su pokrov; čovjek se uspravio i sjeo. "Što to činite?", rekao je skupljenima. "Ja nisam mrtav."
   Njegove su riječi naišle na šuteću nevjericu. Napokon, jedan od onih koji su tugovali za njim, reče: "Prijatelju, liječnici i svećenici potvrdili su da si mrtav. Ti si, dakle, mrtav."
   Bio je pokopan prema obredu.

Anthony De Mello: "Pjev ptice"
net_addict @ 20:27 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

net_addict @ 19:56 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Sve ima svoje doba,
 i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; 
vrijeme sjetve i vrijeme žetve.
Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; 
vrijeme rušenja i vrijeme građenja.
Vrijeme plača i vrijeme smijeha; 
vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.
Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; 
vrijeme zagrljaja i vrijeme rastajanja.
Vrijeme traganja i vrijeme gubljenja; 
vrijeme čuvanja i vrijeme bacanja.
Vrijeme paranja i vrijeme šivanja; 
vrijeme šutnje i vrijeme govorenja,
Vrijeme ljubavi i vrijeme mržnje; 
vrijeme ratovanja i vrijeme mira.

Biblija, Propovjednik 3,1:8
net_addict @ 16:07 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 22, 2007

Ruke su produžetak srca...
net_addict @ 20:27 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 12, 2007

Znaj da riječ naglo s jezika odapeta
nalikuje strijelici, otposlanoj s luka.
Sine, ta se strijela neće s puta vratiti;
ti moraš sagraditi branu bujici već na izvoru.
O jeziku, ti si neprolazno blago.
O jeziku, također si i neprolazna bolest.

                                                 Masnavi I

Žalost te za radost sprema. Bjesomučno izmete sve iz tvoje kuće, kako bi nova radost unišla i našla sebi mjesto. Žalost stresa žuto lišće s grane tvojega srca, da bi umjesto žutog izlistalo svježe, zeleno lišće. Ona čupa truo korijen, kako bi novo korijenje, u zemlji skriveno, imalo mjesta za rast. Ma što žalost iz tvojega srca izagnala, nešto daleko bolje doći će na to mjesto.
                                                                                                 
                                                                                                    Masnavi V


net_addict @ 23:41 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, lipanj 8, 2007
Ako svetac nosi veo ludila,
hoće li ga slijepac prepoznati?
No, ako je nutarnje oko otvoreno,
vidjet će duhovnog diva ispod svakog kamena.
Oku koje je otvoreno,
plašt svakog derviša
krije Mojsija u svojim naborima.

                     Rumi



 
net_addict @ 23:31 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 4, 2007
net_addict @ 20:28 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 30, 2007
Evo kakvo je stanje čovjeka: donešeno bje anđelovo krilo i svezano za magarčev rep, kako bi magarac mogao prihvatiti štogod od vrlina anđela, čijim je sjajem obasjan.
net_addict @ 20:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 28, 2007
        Bilo je to 2000. godine, kad sam ih prvi puta upoznala, na mojem prvom stipendiranom studijskom ljetu u Istanbulu- magičnom gradu. Šetala sam tada s Luce široko otvorenih očiju i upijala nove zvukove, mirise, okuse...uživala u školi, učenju, koncertima, pažnji domaćina...
Nabasasmo tako i na jedan dućan suvenirima, gdje je radio simpatični brbljavi Makedonac. U povjerenju nam je prišapnuo kako nas može odvesti da vidimo prave sufije, vrteće derviše u jednu tekiju gdje neki od njih i žive, gdje se okupljaju i mole. Znači- the real thing, ne samo predstava za turiste Amerikance. Samo smo trebale skupiti lovu za taksi.
To smo i učinile nas par djevojaka, i za tri dana našle smo se u jednome tradicionalnom kvartu, u čijoj pokrajnjoj uličici se nalazila derviška tekija.
       Dočekani smo s osmijehom, na ulazu skinule cipele i dobile marame za pokriti kosu. Ušle smo i smjestile se u jedan ograđeni krajičak osmerokutne dvorane gdje se trebala održati sema, obred slavljenja Boga kroz ples i pjesmu. Do nje bila je još jedna prostorija u kojoj su se polako počeli skupljati svirači i pjevači. Jedan stari simpatični čiča duge sijede brade obilazio nas je sa kutijom punom njihovih cd-a, od kojih sam odabrala dva komada. Brada mu se zaljuljala od sretnog smješka na to.
       Za desetak minuta počelo je slavljenje, prvo pjesmom i ritmom. Uskoro su se pojavili i derviši, njih desetak, hodajući u svojim dugim bijelim haljinama, ogrnuti crnim plaštom koji simbolizira mrtvački pokrov i prolaznost života. I vrtnja je usloro počela. Kao i naše oduševljenje. glazba je izuzetno ugodna i ritmična, uz nju se i diše na određeni način, što također doprinosi lakšem ulasku u stanje transa i pjevača koji sudjeluju. Žene su sa galerije, iza rešetkaste pregrade promatrale svoje muževe i sinove kako se vrte, te također pjevale, uzvikivale i meškoljile se.
Sam fascinantan obred trajao je oko sat vremena. Na njihovim licima bilo je očito da su odsutni duhom, fizički prisutni u vrtnji oko svoje osi, ali duhom daleko. Sat vremena prošao je brzinom zvuka.
Toliko sam bila uzbuđena, sretna i oduševljena da sam na izlasku skoro zaboravila vratiti maramu, a sandale sam skoro navukla još u prostoriji.
        Ali to nije bilo sve. Onaj čiča duge sijede brade, s početka priče, zaustavio nas je zabrinuto, i pitao- djevojke, znate li da je uvečer i noću opasno u ovom dijelu grada, ne možete same sada odšetati odavde, pričekajte malo...i dovede svog unuka koji je pjevao, mladog dečka anđeoskog lica od svojih dvadesetak godina, koji nas je s osmijehom otpratio do svog auta i u roku od 10 minuta već smo bile pred studentskim domom.

Toliko topline, radosti, jednostavnosti, ljepote i iskrenosti nisam više nigdje u Istanbulu doživjela, a moram priznati, niti igdje drugdje gdjegod sam putovala.
Bez ikakvog isfuravanja.
Od tog dana sufiji imaju posebno mjesto u mome srcu.
                                                                                          
net_addict @ 17:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Malo pomalo Bog čovjeku oduzima ljepotu;
malo pomalo i izdanak vene.
Pođi i kazuj na sva usta: "Komu god udijelismo
duljinu dana,
tomu dodijelismo i njihov otklon."
Tragaj za duhom;
ne poklanjaj srce kostima.

                    



net_addict @ 12:10 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 20, 2006
 Evo baš se smješkam. Konačno!
Hvala Vam, dragi moji suputnici, ti koja imaš zanimljivu modru simpatiju, i ti koji otkucavaš u bojama. Hvala na podršci, razumijevanju, toplini i ljubavi. Ako vas ikada sretnem, slijedi zagrljaj skakutavi.
A i sunčeko se pojavilo danas...
                                                                          

net_addict @ 21:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 22, 2006
net_addict @ 11:03 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, studeni 18, 2006

                        Ponekad su konture dovoljne da se ne izgubiš.
net_addict @ 10:16 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.