Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog
petak, prosinac 4, 2009
Smiješim se
Smiješiš se

Sloboda
net_addict @ 23:20 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
Izranjavana i u ožiljcima
Bosa ti prilazim
Jer nemam drugdje
Suze kapaju na prašinu

Vidiš me

Djevojčica od  četiri
Svijet se raspao prvi put
Bližnji odlaze bez pozdrava
Tupa bol ostaje.
Nema više... kako je to van pameti!
Već tada naučiš disati gutajući
Trpeći.
Plačući bez suza, a smiješeći se drugima.

Svijet se raspao još mnogo puta
Gledaš me i dalje
U tišini
Prisutan.

Sigurna
Pred tobom
Puštam suze neka klize
Ti vidiš
Znaš
Razumiješ.

Hvala ti!
net_addict @ 22:51 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Budeš sam
Razotkriven u svojim lažima
Greškama
Pokvarenostima

Bez paravana za vlastite izlike
Nema više vrdanja
Pod svjetlošću se vidi svako zrnce prljavštine
Kao pod povećalom
Pa shvatiš da si sjeban
Kvarna roba

A sakriti se ne možeš
Niti pobjeći od vlastitosti
Ma koliko to htio tada
Shvaćaš kako si daleko od čistoće
I kako su prozirne tvoje maske
Koje tad spadnu

Pa ostaneš gol

Boli
Bježala bih
Ispovraćala sebe
Dok ne nestanem

Za što je to On dao život?
net_addict @ 16:57 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 25, 2009
Konačno!

net_addict @ 23:08 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 4, 2009
A kaj da vam velim?

Razmišljam baš o međuljudskim odnosima i ovim virtualnim druženjma, od kojih sam neka pretvorila i u RL prijateljstva...kako su me neki ljudi obogatili i oplemenili mi život, a kako su me neki dobrano nasanjkali, nakon čijih tutnjanja kroz moj život sam se osjetila kao namagarčena ovca. Ono, baš ispadoh prava budala što sam davala sebe i na dlanu ponudila dušu nekim likovima koji ustvari sad spomena nisu vrijedni. Jedan od njih mi je digao živac sinoć, kažem ja Kreši, daj ga ubaci u razgovor na msn-u da vidimo koliko će izdržati i kako će se ponašati. Ispostavilo se da me tip ignorirao cijeli razgovor obraćajući se isključivo Kreši, i prelazio preko svih mojih pitanja i pokušaja komunikacije. Zaključila sam da je ipak dobro što mi je blokiran, i da će to i dalje ostati, jer prema takvoj osobi zaista nema smisla biti otvoren za bilo što. A cijelo prošlo ljeto mi je visio na blogu smijuljeći se i izigravajući velikog prijatelja, sve neke slatke spike i umiljavanja i uvlačenja pod kožu, i zavođenja. I na što se sve to svelo? Na drek na šibici.

Uopće pitam se što neki ljudi uopće traže na netu od drugih? Zašto uopće komuniciraju? Da nahrane svoj sjebani ego i grade falsificiranu sliku o sebi kao o ljudima ljubavi. Mošmislit.

Biti tu jedan za drugoga, nebitno je li RL ili virtuala u pitanju, biti otvoren i družiti se, upoznavati osobu onakvu kakva uistinu jest a ne samo kakvom se predstavlja prvih mjesec, dva; čitati čovjeka i između redova te osjetiti njegov ritam srca, kako diše i kako razmišlja, do čega mu je stalo, kakve su mu vrijednosti, a što je najbitnije- voljeti tu istu osobu ako se u njoj prepoznaješ. To ponekad znači nekome progledati kroz prste, i oprostiti...ali ne praviti budalu od sebe. To ionako drugi vrlo uspješno naprave od tebe ako baš žele, prije ili kasnije.

Ma ustvari boli me to glumatanje i preseravanje, bešćutnost i proračunatost koju primjećujem. Ja takva nisam, niti ću ikada postati, a bome više ne želim imati ikakvoga posla sa takvim likovima, ma kakvu god lijepu krinku duhovnjaka nosili i izdavali se za nekakvoga autoriteta na tome području. Ako niste sposobni biti iskreni prema ostalima i prema sebi, pokazati da i sami možete dati ono malo duše (ako je uopće imate) u neki odnos, ukoliko druge krojite prema svojim potrebama pa ih poslije odbacujete kao krpe jer nisu ispali prema vašim očekivanjima- molim vas lijepo odjebite od mene i od mojih bližnjih u troskocima.

Hop, hop, hop...nije tako teško. Ajde, samo polako, da se ne popiknete.
net_addict @ 02:20 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 1, 2009
Hvala Ti što si ušao u moj život i donio mi radost. Divim se tvojoj snazi i ustrajnosti s kojima koračaš kroz život, i sve nevolje i probleme. Primjerom mi pokazuješ kako da nikada ne odustanem. I svaki put kad se poželim pokriti preko glave i ne izaći iz kreveta, sjetim se tebe, i ne dozvoljavam si potonuće u depresiju i bijeg.
Hvala ti što mi primjerom pokazuješ što je hrabrost i otvorenost, gledajući tebe učim se kako biti bolja osoba. Hvala Ti za tvoju blagost i strpljenje, i nepresušni optimizam, unatoč svemu.
Ne znam jesi li uopće svjestan vlastite snage i veličine, i toga da me fasciniraš svojom toplinom i ljudskošću. Znaš naći zajednički jezik sa različitim ljudima, i u svakome pronaći nešto dobro. Ljudi to osjete i zato te vole.

Drago mi je da si pronašao svoj put i da znaš kamo ideš.
To nije jednostavan ni lagan put, ali znaš da je tvoj. Želim ti na njemu svaki blagoslov. Sreću nosiš u sebi već sada.
Nedostajat ćeš mi kad te pošalju u misionare, i zato se još više veselim zajedničkom vremenu kojega još neko vrijeme imamo.

Ti si mi uzor u ljudskosti i primjer kako da se nosim sa vlastitim nevoljama i bolestima, od kojih nijedno od nas nije pošteđeno.

Krešo, hvala ti što si mi prijatelj i sretna sam što smo se pronašli!

Voli te Bluna
net_addict @ 23:14 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
subota, listopad 4, 2008
"O nama često ovisi hoće li ljudi pokraj nas biti sretni, ili će neprestano živjeti u strahu, odnosno u nemiru i patnji. Sve nas poziva da u svojemu životu napravimo neke pomake. Bilo bi divno kada bismo u srcu odlučili da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da nitko kraj nas i radi nas ne bude nesretan."
fra Zvjezdan Linić


net_addict @ 21:14 |Komentiraj | Komentari: 35 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 14, 2008
Ponukana tekstom kod borajskog, i raspravom sa kapljicom i anandom, vrtim film u glavi, i ne mogu spavati.
Muči me ono što je izgovorio tesar prije kojih 2000 godina, on je uvijek pomicao granice i tražio od ljudi širenje okvira uma i srca. Kako prihvatiti i zaživjeti to što mi je ostavio u naslijeđe? E, pa baš se lomim jer vidim da nisam tome dorasla. Iskreno, prilično je upitno moje življenje Isusovih poruka i pouka. Osjećam da se previše traži, više od onoga za što sam sposobna. Evo i zašto.

"Ljubite svoje neprijatelje, molite se za one koji vas proklinju!"
Ne volim ljude. Ljudi su sarkastični, ironični, egoistični. Ljudi bi zgazili sve što je različito od njihovih šablona i ograničenosti, ljudi su nažalost razapeli tesara kojih tjedan nakon što su mu klicali i veselo ga dočekivali u Jeruzalemu. Ljudi su i zlobni, agresivni, i u većini slučajeva glupi. Ljudi se pale na narodnjake. Ljudi danas troše jedni druge i vrlo lako ih zamijene novima, "boljima". Ljudi su licemjeri, stalo im je do svojih fasada koje glancaju redovito, a nedajbože da netko posumnja kako je iznutra trulo, i kako stvari nisu baš takve kakvima se prezentiraju...
Hipotetska situacija- noć je, pijan susjed mi autom ulijeće u dvorište, gazi mi mačku i zalijeće se u trešnju koju lomi. Izlazi iz auta, vrijeđa mi mater i oca, i približava mi se s razbijenom bocom u ruci.
I što sad?

Ananda bi mu rekao "volim te". Ja bih ga opalila nogom u međunožje i otrčala po bejzbol palicu, da budala ne napravi još veću štetu.
Nemam milosti za takve, a kamoli ljubavi. Najveći uspjeh koji bih možda mogla postići je stanje bez mržnje, ali imati ljubav? Ne znam baš...nije to baš tako lako i jednostavno. Govorim o promjeni stanja srca, a ne samo o pakiranju nekih situacija i ljudi u roza celofančić. Taj se ionako podere prije ili kasnije.

Eto, tu dolazim do svog zida i vlastite ograničenosti. I neshvatljivo mi je kako netko može voljeti baš sve ljude na svijetu, ne mogu to razumjeti pa makar dubila na trepavicama.
Ja sam bila u situaciji kad su me drugi razapeli, vlastitim zahtjevima i očekivanjima. Ono što sam ja prošla stvarno ne bih poželjela nikome, pa ni pijanom susjedu iz hipotetske situacije. Ne mrzim nikoga, da se razumijemo. Čak ni one koji su me osudili na pakao jer su smatrali da im je Bog na to dao pravo...ali Ljubavi nemam. Žao mi je. Zasad je tako.

Stalo mi je samo do onih u kojima se prepoznajem.
Oni su moj cijeli svijet.
net_addict @ 01:08 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 31, 2008
-sumnjičavost i nepovjerenje
-strah od neuspjeha, osude, od posljedica nekvalitetne komunikacije
-osjećaj krivnje
-procjenjivanje novopridošlih ljudi u mom životu kroz prizmu nekadašnjih zajeba s idiotima
-učahurenost u naviknute obrasce razmišljanja i mozganja, prebrbljav um
-osjećaj nevoljenosti i neprihvaćenosti, ostavljenosti
-strah od usamljenosti i gubitka voljenih
-dosada koja proizlazi iz neproduktivnosti
-popunjavanje praznine krivim stvarima i načinima
-hvatanje za vanjsko, umjesto oslanjanje na vlastite unutarnje snage

Ima toga još, znam da ima. Neke stvari moraju otpasti, jer guše Život i ne daju disati slobodno.
Veliko čišćenje i iznutra.
net_addict @ 06:02 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 30, 2008
Pitali su Učitelja: "Što je to duhovnost?"
Odgovorio je: "Duhovnost je ono što uspije privesti čovjeka do nutarnje preobrazbe."
"Primjenjujem li tradicionalne oblike koje su nam prenijeli učitelji, nije li to duhovnost?"
"Nije duhovnost ako u tebi ne ostvari svoju zadaću. Gunj više nije gunj ako te ne grije."
"Znači, duhovnost se ne mijenja?"
"Mijenjaju se ljudi i potrebe se mijenjaju. I zato, što nekoć bijaše duhovnost, više nije duhovnost. Što općenito nazivamo duhovnošću, samo je zapis prošlih metoda."

Nemoj krojiti osobu da bi odgovarala kaputu.

Anthony de Mello :"Pjev ptice"
net_addict @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 26, 2008
Naiđoh tako nedavno na blog jednog dragog stvorenja Anande i spoznaja me odalamila čim sam pročitala naslov- moj duh, moja sloboda. To je bio onaj komadić puzzle koji mi je falio da zaokružim cjelinu priče o svom duhovnom putu i traganju.

Jer, to je ono bitno- u koju god crkvu sam došla i imala prilike poviriti u "sistem", vrlo brzo mi se rađala želja za bijegom. Sad znam i zašto, senzibilna kakva jesam brzo sam nanjušila ukalupljivanje, i naravno da mi se to nije svidjelo. Svi su od mene očekivali prilagođavanje određenoj formi ponašanja, odijevanja, komunikacije (npr u kršćanskim zajednicama, ako imaš neki problem očekuje se da ćeš se obratiti sestri, a ne bratu bez obzira što vidiš jasno kao dan da se određeni brat namučio i prošao taj problem koji baš tebe muči; smatra se da obraćanjem muškom rodu automatski imaš neke namjere prema njima, pa se to izbjegava).
I u svakoj takvoj zajednici prvo se očekivalo prilagođavanje u određeni nepisani kalup, u kojemu si tek onda mogao tražiti slobodu unutar nametnutih okvira. A ja ne volim kad me se trpa u kutiju, meni pretijesnu. I normalno da sam bježala jer mi to nije bilo to.

Bijegovi su za sobom vukli njihova okrivljavanja (gle buntovnica!), ponekad i moja samookrivljavanja (a što ako su oni u pravu i nešto stvarno nije u redu sa mnom?). I tako od grupice do grupice- Jehovini svjedoci, Hare Krišne, transcedentalna meditacija, pentekostalni kršćani, a na kraju i rimokatolička crkva.

I pitam se ja, uostalom tko to ima pravo mene trpati u neke okvire? Tko si uzima za pravo druge krojiti po vlastitoj mjeri? Tko si je uopće od njih dao truda, strpljenja i znatiželje da me upozna u potpunosti, sa svim mojim veseljima i ponorima, sa mojim načinom izražavanja emocija i mojom šutnjom, i prihvati me takvu kakva jesam? Znate tko? Nitko. Jer, da bi me mogli prihvatiti takvu kakva jesam, trebali bi prvo krenuti od spoznaje da u meni već postoji nešto vrijedno uvažavanja, trag božji, mogućnost spoznaje kroz intuiciju, osjećanje drugih...a to gotovo nitko od njih nije mogao jer su svi smatrali da su upravo oni božji opunomoćenici koji trebaju mene neuku tome nečemu naučiti. I tako se dešavao sudar svjetova.

Na kraju krajeva, zašto bih se dala ograničavati bilo čijim kalupima, koliko god se oni božjim htjeli nazivati? Tko mi može zabraniti da zagrlim drago stvorenje koje je suprotnog spola, iz čiste radosti, bez optužbi da imam određene primisli?
Moj duh je moja sloboda. I pogazila bih božansku iskru jedinstvenu u svojoj originalnosti i kreativnosti da sam dala da me netko teše po vlastitim kriterijima. Neki će reći da sam buntovnik, da sam preponosna, tvrdoglava, a ja samo hoću biti ja, onakva kakva jesam. Slobodna.

Hvala Bogu na tome. i Anandi na podsjetniku.
net_addict @ 07:55 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 5, 2007

   Eto, da dovršim sagu o Nibelunzima i zaokružim cijelu ovu moju priču o traženu i pronalaženju.
Osim raznih kršćanskih denominacija, obreda i okupljanja u Božje ime, možda još važniju težinu u oblikovanju mene imaju momenti mira i tišine, trenutaka kad sam sama sa sobom. Samopromatranje i analiza kritički nastrojenog uma uvijek su tu, ne postoji off-button koji bi mi dao vrijeme odmora uma i često puta zaželjeni bijeg od tog kotačića koji se neprestano vrti.

Kad bih se morala definirati ili odrediti, rekla bih da sam svoja i Božja. Još uvijek ne dam nikome da me kroji po svojim mjerilima ili trpa u vlastitu, meni uvijek preusku i stisnutu kutiju, ma kakvim god Božjim izaslanikom bilo kakve denominacije se on nazivao. Tko me želi prihvatiti, nek me izvoli prihvatiti takvu kakva jesam, u cijelosti, sa svim manama i vrlinama. Jer, drukčije ne ide, sve ostalo je glumljenje svetosti i laž, najobičnije kazalište. Za to, pak, nemam vremena ni živaca.

A osim toga, meni jedan od najdražih duhovnih autoriteta, Jalaluddin Rumi- nije ni kršćanin. Već je islamski mistik, derviš. I toliko mi je mudrosti, nadahnuća i topline pružio kroz svoje stihove.
Baš kao i Anthony De Mello, indijski isusovac, čiju najduhovitiju i najbritkiju knjigu "Svjesnost" s vremena na vrijeme ponovo pročitam. Interesantno je što nju nije izdao Teološki institut družbe Isusove, jer im svojom širinom poprilično izlazi izvan okvira politike kuće.

I ono najbitnije- nije mi uopće bitno kako se tko zove i preziva, s kojeg je meridijana i pozdravlja li se sa 'mir s tobom', 'selam alejkum', 'šalom', 'bok', 'om namah shivaya', 'kikiriki' ili kako god već. Ako je dobar čovjek, rado ću se podružiti i komunicirati s njim.
Jer, za biti dobar čovjek mislim da nije potrebno puno, samo malo iskrenosti i dobre volje. Pa makar i ne vjerovali u Boga kao moj dida komunista, koji sad tamo negdje u onom svijetu sa svojim patizanima karta briškule i trešete.

Eto, toliko o mojim duhovnim putešestvijama.
Mogla bih sad baciti i kritiku današnjeg kršćanstva, ali to prilično dobro odrađuje svjetlonoša, pa povirite i tamo.
Nekako sam lijena čeprkati po prljavom vešu, a ima ga u bilo kojem sistemu ljudske organizacije duhovnosti.
Ali to je već tema za neki drugi post.

Svjetlotama, eto- želja ti je ispunjena.
Pusa mojim vjernim čitateljima!
net_addict @ 22:52 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 4, 2007
   
    I tako sam nakon dugo vremena ponovo zakoračila u rimokatoličku crkvu. Seminar je bio dobro medijski popraćen pa je bila tolika gužva da smo jedva uspjeli ući unutra, gore nego u tramvaju za vrijeme jutarnje špice. Dakle, to je bio pravi party, ništa slično klasičnoj misi. Svako malo rock bend nešto zasvira, ekipa plesucka, bakice s maramama isto tako baš kao i bucmasti pater Smiljan koji me neodoljivo posjećao na veselog Bacchusa. Ja sam samo u čudu gledala i bilo mi je sve to skupa simpatično do određenog momenta kad je počela molitva za oslobođenje i iscjeljenje. Dva metra od mene jedna žena se srušila na pod, počela se koprcati i ispuštati neljudske glasove, urlikala je i režala, izgovarala riječi na nekom nepoznatome jeziku te siktala kao zmija. Bilo je to nešto prejezivo. Svi smo se ukočili i sledili. Pater je nastavio moliti i primirio okupljene da i oni nastave isto, te da se ne boje. Od te silne gužve nisam mogla mrdnuti ni naprijed ni nazad, i tako sam ostala do kraja obreda. Ova jadnica se digla nakon pola sata takvog mrcvarenja, urlikanja i siktanja i bila je blijedo zelena. Nije uspjela ostati do samog završetka već se zadnjim snagama s frendicom probila van i otišla. Tu večer mi je bilo prilično teško zaspati. Dalo mi je to razmišljati- što ako su sve te priče stvarne?
Što sam ja to bila vidjela? Nevidljivu božju silu na djelu? Nije bilo šanse onako nešto odglumiti, ono je bila stvarnost. Spooky do kosti. Sve to skupa me malo prodrmalo pa sam odlučila malo pobliže istražiti kršćanstvo koje mi je cijelo vrijeme bilo pred nosom, ali me nije baš nešto previše diralo ni zanimalo.

Tu i tamo bi znala otići na misu, i otkrila sam da me taj obred ustvari smiruje, te da se poslije osjećam stabilnija i snažnija. Voljela sam u crkvu doći i kad nije bilo nikoga pa biti sama sa sobom i Bogom. Jedan na jedan.
Tako sam otkrila i obred klanjanja, koji mi se jako svidio i stvarao jednu intimniju, neslužbeniju i opušteniju atmosferu, te nakon kojega bi se polublažena vraćala kući. Na jedan način svidjela mi se ta forma koju sam ja ispunila i vlastitim sadržajem.
 
Tu i tamo bi otišla na seminare duhovne obnove, te sam tako saznala i za franjevca patera Zvjezdana Linića koji ih je vodio u Samoboru, u kući susreta "Tabor", u sklopu franjevačkog samostana. Bila sam tamo dvaput, i oduševio me taj mir, spokoj i sasvim jednostavno i skromno obraćanje Bogu, bez neke velike scenografije i kiča. Zvjezdan je sve to vodio staloženo, mirno i s puno srca, baš predano u radu s ljudima, i nad svakim ponaosob bi molio polažući ruke na glavu.
Dovoljno samozatajno, bez neke velike pompe, a s puno ljubavi i predanosti. I to mi se jako svidjelo.

No međutim, put me odveo i dalje, u jednu malu zajednicu reformirane crkve u koju me pozvao prijatelj iz kvarta. I tako sam krenula na njihova okupljanja i molitve koji su u biti vrlo slična onome što se zbiva u karizmatskom pokretu. U zajednici je bila mlada ekipa i brzo sam se skompala s većinom njih. Nalazili bi se u jednom iznajmljenom stanu gdje bi bilo slavljenje uz gitare, molitva i razmatranje Biblije. Podsjetilo me to na ono vrijeme kad sam s Jehovinim svjedocima proučavala Bibliju, pa sam čak iskopala taj svoj stari primjerak s najgornje police ormara i počela ju istraživati i čitati. Različitost od rimokatolika je ta što u reformiranoj crkvi ne postoji svećenstvo u klasičnom smislu riječi, postoje starješine koji vode zajednicu, a živi se i moli isključivo po Bibliji. Također su bili vrlo oštri po pitanju slika i kipova koje su oštro odbacivali, čak s prezirom, a i moljenje Mariji i pridavanje božanskih atributa njenom liku im je također blasfemično. Za mene su također dobrovoljno organizirali i kućnu grupu, s djevojkama bi se nalazila jednom tjedno kod mene doma, pa bi zajedno proučavali Bibliju.
Sve mi je to bilo novo i zanimljivo, naročito propovijedi apostola zajednice koja su uvijek bila nabijena dramatikom i vrlo osobna, živa i dinamična. Baš se vidjelo da ti ljudi svim srcem žive ono što govore, da su hrabri i beskompromisni.

I sve to skupa ne bi bilo loše da se ja nakon određenog vremena nisam počela osjećati čudno u svemu tome. Prošlo je otprilike šest mjeseci, slično kao i kod prakticiranja TM-a. Osjećala bih neopisivu grižnju savjesti za i najmanji prijestup koji bih napravila, jer je naravno živjeti apsolutnu svetost u ovom današnjem svijetu- nemoguće. Uvijek negdje skiksaš, makar i nehotice. Postajala sam sve zbunjenija, nisam se više znala niti mogla opustiti u druženju sa svojim starim prijateljima, osjećala sam se izgubljeno i smušeno. Najgore mi je bilo nositi se sa osjećajem vlastite krivice, znajući čak i da nisam ništa zgriješila. Zato sam odlučila pozvati starješinu na jedan razgovor u kojemu sam mu objasnila svoje stanje i pitala ga što se to događa sa mnom, pa zar ne bih nakon takve predanosti u Božjim rukama trebala imati neki mir i pouzdanje, a ne biti rastrojena tako da na kraju više ne znam niti koju muziku da slušam i s kim da se družim. Nato sam čula prodiku o tome kako je cijeli ljudski rod iskvaren i kako su svi ljudi ustvari zli, a ja tek sad ustvari spoznajem kakva u biti jesam.
I to je bio turning point, za mene. Umjesto da mi čovjek pomogne jer vidi da se rasipam i da nisam dobro, on me još gurne dublje i maltene ne popljuje. Zbog čega? Zbog moje teške prilagodljivosti strogom društvenom okviru? Ili zbog doslovnog tumačenja i vađenja iz konteksta određenih izjava starozavjetnih proroka?

Otprilike tada sam shvatila da mi među njima nije mjesto, i da dolazim već više iz inercije i navike, a uklopiti se ne mogu, niti prihvatiti kao vlastito mišljenje baš sve ono što sam tamo slušala, što su oni nazivali Riječju Božjom i tako tumačili na određeni način. Prestala sam dolaziti, znajući da ti moji novostečeni prijatelji neće posegnuti za mnom i pokušati saznati što mi se zaista zbivalo. Naravno, bila sam okarakterizirana kao nezahvalni buntovnik kojem je više stalo do ovoga grešnoga svijeta, kao ona koja se ne želi obratiti. I kao sa takvom, prestale su i njihove želje za daljnjim druženjima sa mnom, uglavnom. Kasnije me tu i tamo znalo nazvati dvoje- troje njih s kojim sam bila najbliža, u nadi da ću se ipak valjda obratiti i vratiti se natrag u njihovu zajednicu.

I tako sam opet bila prepuštena sama sebi, poluizgubljena, zbunjena, sa spoznajom da me se ipak ne može oblikovati po kalupu kakav si su neki drugi ljudi smislili i u sklopu kojega su me doživljavali. Vrlo isključivo i površno očekivanje, ustvari.

I nakon tog bijega odlučila sam da ipak moram nešto napraviti za Boga, kad sam već tako duboko ušla u življenje kršćanstva, pa sam odlučila otići na krizmu- za one koji ne znaju, to je sakrament kojim odrastao čovjek, pri punoj svijeti i pameti obnavlja svoj krsni zavjet, i govori svoje "Da" Bogu. To sam napravila u istoj onoj novozagrebačkoj crkvi gdje sam se i krstila kao klinka od dvanaest. Poslije sam s najbližom ekipom napravila dernek u jednom restoranu, pjevalo se i družilo nekoliko sati. A moji krsni kumovi su bili jako ponosni, nemajući pojma ustvari koje sam ja sve lomove i pretumbacije prošla da bi u meni sazrila odluka za taj korak. Bilo je to na moj trideseti rođendan.
                                                                                              ...to be continued
net_addict @ 23:16 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 3, 2007

    Nekako s punoljetnošću sam se počela i ugodnije osjećati u vlastitoj koži, hormonalne bure su se primirile, ja odlučila što želim studirati i beskompromisno dogurala do željenog indeksa vlastitim naporima. Tek sam na faksu upoznala pravo društvo, ljude sličnih interesa i pogleda na život, dragu ekipu sklonu istraživanju i otvorenu novim spoznajama. I zaživjela sam punim plućima, ustvari sam procvala.

Prve dvije godine faksa gutala sam samo stručnu literaturu, gonio me neopisivi brucoški entuzijazam koji je s vremenom splašnjavao -studiram povijest umjetnosti i turkologiju. Otkriće mi je bilo upoznavati se sa strukom i učiti o razvoju ljudske kreativnosti. Počela sam i izlaziti i družiti se s raznim profilima ljudi, uglavnom tada sam se po prvi puta baš otvorila svijetu. Negdje sa 22 godine vraćam se staroj ljubavi- čitanju, te sam otprilike tada (da baš ne budem samo fah-idiot) počela čitati i proučavati razvoj ljudske duhovnosti kroz razne religije i duhovne discipline. Mislim da sam u lokalnoj knjižnici pročitala gotovo sve sa police "Istočne duhovnosti, astrologija, rubna područja". Privuklo me je i okultno, ne toliko astrologija koliko tarot i njegova simbolika.
Navalila sam proučavati i rječnik simbola od Gheerbranta i Chevalier, to mi je bio neki temelj za dalje skokove i traženja. Nisam nikad došla do te faze da si sama nabavim špil tarota pa da ga krenem vrtiti (ipak nisam vještica, da utješim metalca s pentagramima) već sam sve te podatke i znanje koristila kako bih pokušala dublje razumijeti svijet oko sebe i događaje. Posebno mi je zanimljiv bio zen i njegovi koani. Progutala sam Egipatsku knjigu mrtvih, te tibetanski Bardo Thodol. I-ching me nekako mimoišao, kao i yoga, ali su mi zato za um zapele knjige koje su govorile o transcendentalnoj meditaciji i njenim dobrobitima. To se nekako poklopilo i sa činjenicom da smo na faksu imali jednu divnu zanimljivu profesoricu, koja je skupa sa svojim asistentom bila dugogodišnji meditant, a neke učinke TM-a je čak i spominjala u svojim istraživanjima i stručnoj literaturi. Riječ je o Jadranki Damjanov- možda je se sjećate, to je ona teta koja je napisala srednjoškolske udžbenike za likovnu kulturu.

I uglavnom, tako je to mene nekako zaintrigiralo i zaškakljalo da sam ja saznala mjesto i vrijeme održavanja uvodnih sastanaka kod navodno najboljeg i najiskusnijeg učitelja TM-a u Hrvatskoj, Rade Sibile. Skupila lovu i uplatila si tečaj TM-a za dvadeset šesti rođendan. Jednom tjedno sam odlazila u tu neogotičku vilu punu mačaka u starom dijelu Zagreba na grupnu meditaciju, i vrlo brzo sam počela osjećati dobre učinke te jednostavne metode opuštanja, slijedeći upute kao pravi mali štreber.
I tako sam ja redovito meditirala otprilike pola godine, sve dok se nisu počela događati sranja. Granica svijeti se pomakla i podsvjesno je počelo izlaziti van, a svi jako dobro znamo da u podsvjesnom čuče sakriveni svi strahovi, mrakovi i traume koje su potisnute s dobrim razlogom. A na tu mračnu stranu medalje i neželjenu posljedicu navodno bezopasne tehnike me apsolutno nitko od svih tih silnih mudrih meditanata nije upozorio, a kamoli da bi uvaženi učitelj rekao išta loše o vlastitom proizvodu kojeg nudi na tržištu duhovnosti.
U mom slučaju, nešto je krenulo krivo, vrlo krivo. I kad sam mu došla izbezumljena i prestravljena jer nisam razumjela što mi se događa- a imala sam osjećaj da sam zapela u mračnom osobnom horror filmu, on se blago blentavo kvaziprosvijetljeno nasmiješio kao da se apsolutno ništa ne događa i rekao mi samo- "Ma nije ti to ništa, to ti je samo oslobađanje nakupljenog stresa" našto sam ga fino poslala u rodno mjesto, njega i njegovo učenje.

Dugo mi je trebalo da dođem k sebi i izvučem se iz tog katastrofalnog stanja u kojem sam bila, potopljena vlastitim strahovima i demonima. Pouka? Nije sve za svakoga. Meni se nažalost obilo o glavu. Kasnije sam surfajući netom pronašla još mnoštvo sličnih takvih priča ljudi koji su imali gadnih problema nakon nekog vremena prakticiranja te tehnike. I osjetila se gadno nasamarenom. Naravno da propaganda TM prikazuje u najružičastijem svjetlu i ističe samo filtrirana, pozitivna iskustva, međutim nitko nigdje ne upozorava na drugu stranu medalje.
To mi je bilo zadnje druženje s indijskim filozofskim sistemima i praksama.

I tako, nastavila sam dalje povremeno čitati ta granična područja, kasnije me je zainteresirala hipnoza i moć autosugestije, ali nakon mučnog iskustva sa TM-om nisam se više usudila kretati u bilo kakvo detaljnije prakticiranje ikakvih duhovnih vještina te dubljem prčkanju po sebi.
Jednostavno sam živjela dan po dan i uživala u životu i njegovoj jednostavnosti, sve dok me jednog dana jedna draga mamina frendica sa svojom obitelji nije pozvala na karizmatski seminar duhovne obnove u rimokatoličkoj crkvi u našem susjedstvu...
                                                    
                                                                           ...to be continued
net_addict @ 23:45 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 2, 2007

Nakon krštenja i prve pričesti nisam nastavila redovito ići u crkvu, osim kad bi se ponekim nedjeljama družili s kumovima, pa bi im pravili društvo na misama. Uskoro me šupio i pubertet, pa sam postala prilično svadljiva i ljuta na cijeli svijet. Uglavnom mi je većina vršnjaka išla na živce jer su bili plitki i glupavi, i s jako malo ljudi sam uspjela sklopiti prijateljstvo. Ni u osnovnoj, a ni kasnije u srednjoj školi nisam se osjećala kao dio kolektiva, i družila bih se sa njih četvero- petero samotnjaka čudaka. Nikako se nisam uklapala u neki tipičan tinejdžerski čopor i uvijek sam se držala po strani svih klapica i društava koja su se formirala. Zbog toga sam im većini bila čudna, a kasnije mi je jedan poznanik metalac okićen pentagramima priznao da me se njegovo cijelo društvo zbog toga dosta bojalo, jer su mislili da sam vještica i da doma jedem mačke.

Dosta sam čitala i odličan ventil mi je bila dramska grupa u srednjoj školi. Tu sam si mogla dati oduška i izraziti se ne samo kroz glumu, već i kroz pisanje scenarija za predstave. Naša mala družina je čak išla i na državno natjecanje Lidrano, ali nismo uspjeli osvojiti nijednu nagradu.

Na samom početku srednje škole krenula sam s par prijateljica odlaziti u hram Hare Krišna na predavanja i plesanje, a ustvari smo se najviše veselili onoj njihovoj hrani koju su dijelili na kraju, pa smo uvijek dobijali i repete. Bilo nam je vrlo zabavno na tim predavanjima sjedeći promatrati druge ljude i brojati one koji su obukli probušene čarape pa im je virio palac. Gledala sam te mlade ljude koji su mi svi izgledali nekako slično, svi su bili gotovo prozirni i eterični, te nekako čudno blaženi. Kad sam shvatila da je za dublje napredovanje i predanje potrebno odseliti i živjeti u jednom od hramova, polako sam odustala od Hare Krišni, jer se nisam vidjela u tome filmu. A i nekako su mi bile djetinjaste te priče o Bogu koji se troši sa svojim pastiricama, malome i plavome poput Štrumpfa. I one figurice Krišne i Radhe, lutkice koje su uvijek bile posebno odijevane na oltaru ispred kojega se plesalo su mi također pobuđivale asocijaciju na dječji vrtić. I sve me to nekako mimoišlo, osim eksperimentiranja u kuhinji sa raznim vegetarijanskim jelima i kolačima. Prijateljica čija je cijela obitelj bila u Hare Krišnama odselila je u Rijeku, pa se raspalo i naše malo društvo za odlaske u hram. Sama pak nisam osjećala potrebu odlaziti nikamo.


I tako sam se ja bavila glumom i učenjem, čitanjem kao i svaka prosječna gimnazijalka, povremeno zbivala nepodopštine u školi kao što je markiranje, muljanje na satovima lektire (jer mi se baš nije dalo ono što moram), preko ljeta radeći na Ledovoj škrinji sa sladoledom. Tako sam i upoznala jedan dragi bračni par iz Gajnica s kojima sam počela razgovor o Bogu. Oni su bili Jehovini svjedoci i tada sam prvi puta čula za njihovu zajednicu. Nekako sam krenula na njihove sastanke i počela proučavati Bibliju s jednom dragom ženom iz moje bliže okolice. Ona bi dolazila kod mene dvaput tjedno i ubrzo smo postali kućni prijatelji. Branka nas je oduševljavala svojom jednostavnošću i time što je na baš svako postavljeno pitanje imala spreman odgovor. U smišljanju pitanja posebno je bila talentirana moja mama koja je samo planirala gdje ćemo je zeznuti i na kojoj temi zaskočiti, ali nam nije uspijevalo. To proučavanje trajalo je dvije i pol godine, do otprilike moje osamnaeste, pa smo došli i do momenta kad sam ja trebala odlučiti što ću dalje, pošto sam već bila upoznata s biblijskim naukom, pravilima za život i načinom funkcioniranja same zajednice Jehovinih svjedoka. Tražili su me da se ispišem iz Rimokatoličke crkve, da raskrstim sa 'babilonskom bludnicom' kako su je običavali nazivati, te da se priključim njihovoj organizaciji i krstim kod njih. Bilo me je frka jer sam znala da ako to napravim, da je to onda odluka za cijeli život, te da ću i ja onda morati obilaziti kuće naokolo nudeći časopise, u čemu se nikako nisam vidjela. I tako sam odbila, prvenstveno iz razloga što sam htjela prvo malo živjeti svoj život, a ne odmah se ukalupiti u već zadanu normu koju propisuje njihova prilično stroga organizacija. Ni u tome se nisam vidjela. Ostala sam i dalje svoja, te kao takva ušla u punoljetnost.

net_addict @ 22:36 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, prosinac 1, 2007
  Draga svjetlotama, obećala sam da ću napisati nešto o svome duhovnome putu, i nikako pa nikako mi ne ide ova priča. I to zato što moj duhovni put obuhvaća puno šira iskustva i doživljaje nego samo one vezane uz određenu institucionaliziranu religiju. Dotaknut ću se i nje jer se ta dva područja isprepliću.

O životu sam kao dijete učila od onih koji su me odgajali i čuvali, ali uglavnom sam bila prepuštena sama sebi jer sam bila jedino dijete. Ostala sam bez bake i djeda dok sam imala 4 godine, tako da su me uglavnom čuvale mamine frendice i njihove mame. Moji roditelji su se razveli i tata nije nikad živio s nama,  viđala sam ga samo preko ljetnih praznika kad bih otišla k njemu na more, a tada sam uglavnom vrijeme provodila sa didom, strinom i sestričnama jer je tata bio prezauzet svojim društvenim životom, tulumarenjem i ganjanjem ženskadi. Mama je radila u bolnici u smjenama, pa često i noćne smjene, tako da sam se od malih nogu učila biti sama kod kuće.
U jednu ruku to i nije bilo loše jer sam imala dosta slobode, svoje knjige koje sam obožavala čitati, a mogla sam ostati i malo dulje budna bez da me itko tjera na spavanje poslije crtića. Rano sam naučila kućanske poslove i pripremanje nekih jednostavnih obroka, tako da sam bila dosta samostalna. Ne sjećam se da me ikad itko tetošio i mazio, ili da sam se osjećala privilegirano zato što sam jedino dijete. Često puta mi je falila toliko zamišljana sestra. Imala sam par dragih prijateljica u kvartu i u školi i to mi je olakšavalo samoću koja mi je ipak teško padala. S kućnim ljubimcima nisam baš imala sreće jer mi je papagaj krepao već nakon godinu dana, i poslije njega nisam imala drugih životinjica.
Za crkvu nisam znala niti sam u nju išla pošto se je mama zakačila sa svećenikom koji me je trebao krstiti kao bebu, tražio je lovu pa ga je lijepo poslala u finu materinu- njega i čitavu tu organizaciju.

I tako, mogu reći da sam sve bitnije životne vrijednosti pokupila u hodu, usput- od bake Ane, majke mamine prijateljice koja me čuvala kao malu, od koje sam dobila puno topline, plemenitosti i ljubavi, od dide iz Dalmacije koji se puno bavio sa svojim unucima i uvijek nas nečim darivao i iznenađivao iako nije imao blage veze s Bogom i crkvom pošto je bio komunista. Jedan učitelj u osnovnoj školi mi je također bio uzor kao muška figura, jer je mi je bio razrednik i baš je brinuo za sve nas, jedna jako topla i draga osoba u koju sam imala povjerenje. Mama je uvijek bila tutnjeća, u nekoj strci i letu, razapeta između posla i društvenog života, ali imale smo i nas dvije lijepih momenata, iako smo vrlo često bile u nekim sukobima i svađama.

Jedna mamina kolegica s posla i njen muž, naši obiteljski prijatelji bili su prilično religiozni i redovito išli u crkvu. Naravno da su bili zgroženi kad su saznali da sam nekršteno dvanaestogodišnje dijete bez ikakvog duhovnog autoriteta, pa su uspjeli nagovoriti mamu da me da u crkvu na vjeronauk. I tako sam odlazila svake nedjelje kod njih u crkvu, i nakon par mjeseci sam obavila krštenje i prvu pričest, sve odjednom. Oni su mi bili kumovi, i naravno da smo nakon toga napravili feštu u jednom od restorana u zagrebačkoj okolici. Mene to sve uopće nije nešto previše diralo, nisam baš razumjela što točno znače ti sakramenti, a sve naučeno o Isusu sam doživjela kao jednu zanimljivu priču koja se dogodila jednom u povijesti, i koja nema baš puno veze sa mojim tadašnjim životom. Skoro poput priča iz grčke mitologije koju sam jednostavno znala napamet iz svojih povijesnih knjiga.

Sjećam se da sam na obredu krštenja gledala kroz prozor stana koji je služio kao crkveni prostor, u jednu lijepu zelenu razlistalu brezu pred zgradom, i razmišljala sam si: "Pa gdje je sada taj Bog, je li negdje tamo vani? Ovdje mora da mu je jako dosadno." Meni je barem bilo. I osjećala sam se užasno glupo na prvoj ispovijedi u životu, sjedeći pred župnikom i priznavajući kako sam ukrala kutiju bombona u dućanu, dok je on živio sa svojom domaćicom koja mu je praktički bila poput žene.
Neke stvari mu baš nisam priznala, iz inata a i srama. Kasnije me je baš zanimalo što Bog misli o svemu tome jer on ionako sve vidi, ali to nisam mogla nikoga pitati.
net_addict @ 22:21 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.