Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog - rujan 2008
nedjelja, rujan 28, 2008


ludabluna @ 23:44 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, rujan 26, 2008
Dan za mmm...
 
ludabluna @ 19:56 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 22, 2008






ludabluna @ 17:32 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 17, 2008
Ne znam, valjda bi mi trebalo biti drago. Malo sam zbunjena, priznajem. Popiknula sam se na samu sebe.

Kao prvo, jedan lik s kojim sam se pokačila prije nekoliko mjeseci jer je brisao sve komentare neistomišljenika i nepotpisano, anonimno odgovarao na moju provokatorsku zezalicu od posta. E, pa ispada da je ipak ponešto sazrio u međuvremenu i da ipak nije toliki uštogljenko za kakvog sam ga smatrala.Čak štaviše, lunjajući po drugim blogovima nailazim ga u komentarima, i vidim da je prilično razigran i opičen lik. Poprilično opičen za jednog redovnika koji nam svakodnevno tipka iz samostana.
Isus_u_tebi, sorry. Priznajem da si me doveo u mat poziciju, jer ne brišeš komentare neistomišljenika, već i odgovaraš na njih.

Broj dva, kič.
O sunce vam vaše, dva dana nakon mojeg prilično pissed off posta o kiču, kojeg sam naknadno sakrila da ne rastužim neke, moja draga prijateljica kod koje volim doći i čitati, opet je predizajnirala svoj blog. I to kod kraljice kiča na blogeru. Sretna ona, sretna kraljica dizajnerica, ja gledam zbunjeno- jebate, kaj sad? A volim frendicu i ne želim je žalostiti. I normalno da ću joj se otići javiti, unatoč ružicama i šljokicama itd. Nu sad izazova za moje oštro kritičko oko, a bogme i srce. Mat pozicija broj dva.

I tako...pitam se što je sljedeće. Znam da bi se Zox samo zadovoljno nasmijao, jer je to njegov način, on svjesno ide razbijati svoje predrasude čim primjeti da ih ima. Mene život dovede u mat poziciju. Dvije čak.
ludabluna @ 12:58 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
utorak, rujan 16, 2008
Ovo se ne viđa svaki dan. Homer i Perla imaju momenat.
 

Obično je ona ta koja je požrtvovnija i udovoljava njemu (ukoliko se ne mlate). Danas je bilo obrnuto.
Čuda su ipak moguća!
ludabluna @ 19:02 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 15, 2008
I ostaju u nama, nekad, sad, uvijek.



Richard Wright
(1943 - 2008)
ludabluna @ 23:58 |Isključeno | Komentari: 0
Jutros sam izbrisala profil na iskrici. Zbilja više nisam imala želudac za taj sajam ljudi...gdje smo jedni drugima maltene potrošna roba. Kap koja je prelila čašu bila je komunikacija s likom s kojim sam razmijenila par poruka prije mjesec i pol. Taj je uopće zaboravio da smo razgovarali pa me zamolio da se predstavim, onda se kao naglo prisjetio...mošmislit.
Jednostavno mi se smučilo to, totalno je jadno i bezvezno, ljudi gube svoju osobnost i ljudskost tamo. Miljama je to daleko od susreta dvaju duša, od prepoznavanja sličnosti...same poze i wannabee cool face, kao fol samodovoljni, a ustvari nesretni.

Povlačim se od svih svojih zahtjeva i očekivanja, ionako mi nikad nisu donijeli ništa dobroga osim osjećaja praznine i neispunjenosti. Prihvaćam samoću jer nemam drugog izbora. Ugriz strasti bez dodira srca ionako nije neki izbor. Prolazno, potrošno, lako zamjenjivo...nažalost to je sve što se danas lako dobiva i što je dostupno na svakom koraku.
Pitam se gdje je nestalo povjerenje, poštovanje, bliskost...bit će da živim u krivom vremenu.

Odustajem, zasad. Dok mi život ne pokaže da je moguće i drugačije.
Vidjet ćemo.
ludabluna @ 10:31 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 14, 2008
Ponukana tekstom kod borajskog, i raspravom sa kapljicom i anandom, vrtim film u glavi, i ne mogu spavati.
Muči me ono što je izgovorio tesar prije kojih 2000 godina, on je uvijek pomicao granice i tražio od ljudi širenje okvira uma i srca. Kako prihvatiti i zaživjeti to što mi je ostavio u naslijeđe? E, pa baš se lomim jer vidim da nisam tome dorasla. Iskreno, prilično je upitno moje življenje Isusovih poruka i pouka. Osjećam da se previše traži, više od onoga za što sam sposobna. Evo i zašto.

"Ljubite svoje neprijatelje, molite se za one koji vas proklinju!"
Ne volim ljude. Ljudi su sarkastični, ironični, egoistični. Ljudi bi zgazili sve što je različito od njihovih šablona i ograničenosti, ljudi su nažalost razapeli tesara kojih tjedan nakon što su mu klicali i veselo ga dočekivali u Jeruzalemu. Ljudi su i zlobni, agresivni, i u većini slučajeva glupi. Ljudi se pale na narodnjake. Ljudi danas troše jedni druge i vrlo lako ih zamijene novima, "boljima". Ljudi su licemjeri, stalo im je do svojih fasada koje glancaju redovito, a nedajbože da netko posumnja kako je iznutra trulo, i kako stvari nisu baš takve kakvima se prezentiraju...
Hipotetska situacija- noć je, pijan susjed mi autom ulijeće u dvorište, gazi mi mačku i zalijeće se u trešnju koju lomi. Izlazi iz auta, vrijeđa mi mater i oca, i približava mi se s razbijenom bocom u ruci.
I što sad?

Ananda bi mu rekao "volim te". Ja bih ga opalila nogom u međunožje i otrčala po bejzbol palicu, da budala ne napravi još veću štetu.
Nemam milosti za takve, a kamoli ljubavi. Najveći uspjeh koji bih možda mogla postići je stanje bez mržnje, ali imati ljubav? Ne znam baš...nije to baš tako lako i jednostavno. Govorim o promjeni stanja srca, a ne samo o pakiranju nekih situacija i ljudi u roza celofančić. Taj se ionako podere prije ili kasnije.

Eto, tu dolazim do svog zida i vlastite ograničenosti. I neshvatljivo mi je kako netko može voljeti baš sve ljude na svijetu, ne mogu to razumjeti pa makar dubila na trepavicama.
Ja sam bila u situaciji kad su me drugi razapeli, vlastitim zahtjevima i očekivanjima. Ono što sam ja prošla stvarno ne bih poželjela nikome, pa ni pijanom susjedu iz hipotetske situacije. Ne mrzim nikoga, da se razumijemo. Čak ni one koji su me osudili na pakao jer su smatrali da im je Bog na to dao pravo...ali Ljubavi nemam. Žao mi je. Zasad je tako.

Stalo mi je samo do onih u kojima se prepoznajem.
Oni su moj cijeli svijet.
ludabluna @ 01:08 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
subota, rujan 13, 2008



Ovo je jedna za moju dušu. Priča o animusu i animi, jedinstvu i skladu muškog i ženskoga, poput ponovnog ujedinjenja ovoga puta samospoznatih Adama i Eve...onako kako bi trebalo biti. Ravnoteža različitosti i nadopunjavanje. Ono čemu težim u sebi.
Vanjsko je samo odraz unutarnjeg.
ludabluna @ 15:43 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, rujan 12, 2008

Nikad ne znaš kad će ti svanuti 2012.!
ludabluna @ 18:23 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 11, 2008
Ozbiljno.
Lijepo je primiti pohvalu i kompliment, ali još ljepše je primiti kreativnu, utemeljenu i argumentiranu kritiku. Rado bih ponekad čula ovdje i- Bluno, mislim da nisi u pravu zato i zato, ovo ti baš nije na mjestu, ono si mogla prešutjeti, nemaš potrebe biti toliko paprena...

Čini mi se da se ta vrsta otvorenosti izbjegava. Svi će napisati komentar kad se s nečim slažu, a ako ne onda se stvar jednostavno prešućuje. Zaboga miloga, pa neću nikoga pojesti, niti ću brisati komentare neistomišljenika kako to rade neki.

Otkako paramenta više ne piše, izgubila mi se i ta vrsta kompasa. Opiranje tj. vukoyebina povremeno navrati pljucnuti, samo što su se njemu malo pomiješale cice, pice i guzice, tako da su mu komentari dosta konfuzni, ali svejedno ih ne brišem. Ima pravo reći što mu se ne sviđa, kao i svi vi ostali. Molim vas da mi ne šutite kao zaliveni ako naletite na nešto s čime se ne slažete, ili ako mislite da se to izrečeno možda moglo formulirati bolje i drugačije. Mislim da ste me dosta dobro mogli upoznati kroz moje pisanje, i ne bi trebali imati straha reći što vam je na umu.

Zato, navalite! Preživjet ću.
ludabluna @ 20:00 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 10, 2008
Što je ono bez čega bi se osjećali izgubljeni u svijetu i svemiru? Ono karakteristično naše, što nam čini srž bića, što gradi našu ličnost? Po čemu smo posebni, drugačiji od drugih, sebi svojstveni?

Razmišljam baš o tome ovih dana promatrajući bližnje.
Recimo, moj tata je kapetan duge plovidbe. To mu nije samo zanimanje kojime zarađuje za život, već je postalo dio njegovog identiteta. I on jako dobro funkcionira u svojemu malome gradu gdje ga svako pozna i pozdravlja sa "Dobar dan, kapetane! Poštovanje, kako ste?". Kad dođe u Zagreb, gdje ga nitko na cesti tako ne pozdravlja, i gdje nikoga nije briga što je po zanimanju, on postaje nervozan i izgubljen čovjek. Anonimnost je za njega jednaka maloj smrti. Zato se uglavnom viđamo u njegovom malome gradu gdje mene znaju kao kapetanovu kćer.

Što sam i tko sam ja? Više nisam studentica, u traženju sam posla u struci, no je li to sve? Ofcourse not. Pogana spodoba britka jezika, not to mess with. Tako mi piše u rubrici "opišite sebe ukratko" na jednom net servisu za pronalaženje partnera. No niti to nije sve. Sad bih se mogla trpati u bilo koju kategoriju koja mi padne na pamet, mogla bi se nazvati duhovnom ali neću- jer smatram da nema čovjeka koji nije duhovan na neki način, pa mi je glupo klasificirati ljude na duhovne i neduhovne. Naročito ne na one jako duhovne (blaženosmiješeće sa puno potisnutih frustracija) i one malo manje duhovne (jednako frustrirane ali bez trpanja smeća pod tepih u svrhu instant prosvjetljenja iliti blaženstva).

Imam kratku kosu. Bunim se protiv nametnutog klišeja ženstvenosti, da, ali i jednostavnije mi je tako živjeti jer je lakša za održavanje. To je ono izvanjsko, banalno. Nosim vedre boje i ne volim crninu. E tu već proviruje i moje stanje duha, bitno različito od onoga prije desetak godina kad sam bila darkerica.
Ne volim površnost, olako shvaćanje i prihvaćanje mene zdravo za gotovo. Alergična sam na ljude koji se koriste ili služe drugim ljudima u vlastite svrhe, bilo da se radi o probitku na poslu, ili o građenju bolje i savršenije slike o samome sebi. Znate ono, u stilu- promijenit ću društvo pa ću se i ja promijeniti. Dragi moji, od sebe nećete nikada pobjeći.

Ne smatram da me baš pretjerano definira ovo podneblje u kome sam se rodila, iako ne mogu izbjeći bitnije kulturološke faktore koji su me oblikovali u ključnim godinama odrastanja. Jednako dobro funkcioniram u tatinom malome gradu kao i u Istanbulu od 16 milijuna stanovnika. Isto tako, vjerujem da bih našla meni posebna mjesta i drage ljude bilo gdje da me život baci. Nisam ograničena na samo jednu sredinu bez koje bih bila izgubljena, kao moj otac.

Sjedim tako ovo ljeto na kavi u bircu, i dolazi jedan stariji gospodin. Stao je zbunjeno iza mene kod šanka i jednu minutu nije znao što bi sam sa sobom, da li da uzme novine, da li da se obrati konobaru, gdje da sjedne- izgubljen, zbunjen...gledam ja što je, a Zox, moj frend konobar kaže- stol za kojim on inače sjedi je zauzet. Eto što ti je identitet, čak i stol u bircu. Čovjek se pogubio i bio izvan sebe jer nije znao što sad.

-Iden di iden, to je identitet- veli Zox nakon toga.

A ja sad iden u horizontalu. Laku noć!
ludabluna @ 23:19 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, rujan 9, 2008
Na ovo žvrljanje potaknula me zapisničarka svojim postom "Volim javnost". Izazov prihvaćam, jer se u većem dijelu teksta u potpunosti slažem sa autoricom. Svi smo ovdje zbog sebe prvenstveno i ne treba se sramiti priznati da nam ego uživa u dobivanju podrške od drugih. E sad sve ovisi o tome kakvi smo kao osobe, grebemo li duboko po sebi, koliko dajemo sebe u ovome mediju, ili samo slažemo jednu veliku ušećerenu slikovnicu, idealiziranu sliku, svoj vlastiti ideal.

Koliko god tko ovdje daje sebe, toliko će i dobiti natrag. Ne možeš očekivati da ćeš dobiti iole smisleniji komentar od "pozdrav i osmijeh ostavljam, ah prekrasno si to napisao/la!" ako sam nisi sposoban nešto suvislo i iskreno napisati o sebi. Takve plitke komentare ćeš i dobivati od ljudi koji su sami plitki i površni, niti imaju želje, a ni volje saznati pravo lice sebe, a kamoli drugih koje posjećuju.

Ustvari mislim da nas je jako malo koji su sposobni javno sebe razgolititi, kao što to već dugo radi zapisi. Malo ih je koji daju sebe baš onakvima kakvi jesu, sa svojim manama, vrinama, gorčinama, ljutnjama, tugama i smijehovima.
Lakše je sipati klišeizirane lijepe riječi i začinjati ih nekom kič sličicom. Plitko uvijek ostaje plitko, ma koliko se trudilo ostaviti dubok dojam.

Ja tu piskaram već skoro dvije godine, i zaista nema mnogo ljudi s kojima sam se našla na određenom nivou. Svi do jednoga su s lijeve strane u linkovima. Neki su odlazili, pa se vraćali, neki nažalost više ne pišu, kao paramenta, moja najdraža kritičarka bez dlake na jeziku. Kako mi je ona znala sve postaviti na mjesto, u par rečenica...neponovljivo! Fali mi ta njena britkost i humor.

Meni osobno je ovaj medij jako drag, jer sam tako izbacujući iz sebe sve što me muči ponekad dobivala rješenje problema, i spoznaju da je sa mnom ipak sve u redu pošto i drugi prolaze slična sranja u životu. Recimo da je jedan aspekt dobivenoga i utjeha. Drugi je jasniji pogled na samu sebe, i zadovoljstvo koje mi daje spoznaja da se mogu uspješno izraziti, bilo tekstom, bilo fotografijom. Treće- dobila sam neoborivi odgovor na ono Pink Floydovsko vječno pitanje "Is There Anybody Out There?".

Ima ljudi. I to priličan broj.
I drago mi je što sam ih pronašla.
ludabluna @ 22:11 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Pojavi se odnekud
Obasipa komplimentima
Riječi slatke poput šećerne vate
Lijepe se po usamljenim srcima

A ima njih, puno previše
Što zamijeniše Moju Sudbinu blogosferom
Pa ubace kič u header
Nek' se vidi raskoš i šarenilo

Tu je, za sve njih željne pažnje
Rasipa velike riječi, pozdrave i lijepe želje
Nemilice
Od jedne do druge
Da bi mu se istim i uzvratilo, tako to ide...

Tko tu koga troši
Čime se hrane
Naši blogerski sustanari?

Pozdrav i osmijeh ti ostavljam, dragi prijatelju!
Nema veze što je površno, glavno da se tipka
I broji još jedan komentar više
Kao znak da si živ
Potvrda egu dobro dođe
Makar bila iluzija.
ludabluna @ 17:32 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, rujan 6, 2008
Umre baba i dođe svetom Petru na vrata.
Pita ju on- baba, a što bi ti htjela?
Veli ona- ja bi htjela da sam živa!
I stavi ju sveti Petar u termometar.


(nisam preozbiljna! )
ludabluna @ 18:59 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, rujan 5, 2008
Eto, prođe i vrijeme plandovanja, ustvari vrijeme mira i posvećivanja samoj sebi, vrijeme sjedinjenja sa prirodom i njenim elementima, vjetrom, morem, suncem, brzinom, snagom...moj bicikl me odlično služio po otočkim uzbrdicama i nizbrdicama, moje mjesto pod suncem na mojoj omiljenoj stijeni me je čekalo.
Vidjela sam sve drage ljude koji su mi bitni, i interesantno mi je bilo poviriti u njihove živote nakon vremenske distance i nakon desetak godina poznanstva. Neki su zreliji, kreativniji, neki pak imaju prekrasnu djecu, a nekima vrijeme stoji i ne mijenjaju se uopće. I sve navedeno dolazi u različitim kombinacijama.
Bilo je i dobre muzike, a zahvaljujući dobroj volji DJ Zoxa koji mi je nakrcao mp3 zanimljivim ritmovima ovih dana ću vam i svirati lagano, orijentalno. In the mood.

Ustvari kad se sjetim sebe prije deset godina, čini mi se kao da sam bila druga osoba, ali ipak vidim koliko sam u nekim bitnim stvarima ostala vjerna sebi- prepoznavajući kvalitetu u drugim ljudima kojima sam dopustila da mi se približe i postanu prijatelji.

A i o samom smislu prijateljstva sam razmišljala ovih dana. Nije lako ni jednostavno sa mnom, komplicirana sam osoba. Tražim puno i ne volim površne i plitke odnose. Imam pravo puno tražiti jer sam svjesna da isto tako mogu puno i pružiti.
Najlakše je nekoga prihvatiti samo lepršavo i bez povirivanja u cjelokupnost osobe, uglavnom se voli gledati samo light strana. Što onda kad je Bluna u banani? Kad je tužna, kad nestane humor, kad se osjeti težina, kad provire osobni demoni u obliku straha, nesigurnosti, ljutnje? O nedajbože da se naljutim, svi bježe kao gromom udareni... Da, najlakše je tada okrenuti glavu i reći- ne, ovo ne prihvaćam, preteško je. E, pa dragi moji, kod mene vam vrijedi ona stara "i u dobru i u zlu". Ne samo kod ljubavnih veza već i kod prijateljstava, i uopće u međuljudskim odnosima.

Ako jesmo, onda jesmo do kraja. Ili nismo uopće.
Tko ne može podnijeti moje ponore, ne zaslužuje ni moj osmijeh. Sve ostalo je površno i banalno.
ludabluna @ 07:02 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 3, 2008
ludabluna @ 10:25 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ludabluna @ 10:24 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 1, 2008
ludabluna @ 21:44 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ludabluna @ 21:43 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Pruzila sam lezeci ruku iza sebe, da zgrabim kamencic i bacim ga u more, kadli u ruci mali puz...kako volim ta slatka mala iznenadjenja prirode!
ludabluna @ 20:59 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.