Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog - prosinac 2007
subota, prosinac 29, 2007
Niti me veseli, niti me nešto posebno dira. Samo još jedan podsjetnik na to kako mi vrijeme brzo curi. Ove godine nemam želje proslaviti, mislim da ću doma u zelenoj piđamici gledati filmove. I jedva čekam da svo to ludilo i euforija prođe. Puno strke nizašto.
Dan kao i svaki drugi.
ludabluna @ 20:19 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 27, 2007

                                                                                          izradio Robert Zdarilek
ludabluna @ 21:23 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 25, 2007

                                                                     izradio Robert Zdarilek
...i nek vas čuva ova moja smiješna anđelčica!
ludabluna @ 03:53 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 24, 2007
ludabluna @ 14:36 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 23, 2007
Nema me baš u zadnje vrijeme tak često u virtualiji, jer sam puna obaveza. Naime, mama je prije desetak dana operirala venu, tak da je sad doma na bolovanju i doslovno u kućnom pritvoru. Još ne može puno hodati, samo malo po stanu, pa je cijeli predblagdanski shopping dopao mene. Nabavila sam sve potrebno za kolače, poklone za pod bor, donijela borove grane i spužvu za napraviti aranžman.

Ja bih se inače jako veselila jednom manjem boriću, ali to bi bila elementarna nepogoda radi naših dragih zvijeri. Jedne godine su se loptali s kuglicama dok ih  nisu porazbijali više od polovice, pa se prešlo na žderanje lameta i vilinske kose, sve dok bor nije završio prevrnut na podu jedan lijepi dan. Zato smo se ograničile na izradu stolnog aranžmana, imamo sušenih kriški naranči, svezanih štapića cimeta, žicu, zlatne ukrasne trake, a ove godine će im se pridružiti i jedna crvena keramička anđelčica. Sutra joj idem nabaviti i dečka, toliko je simpatična i smiješna da je šteta da bude sama.

A i starija zvijer Perla mi je isto bolesna, na antibioticima je već desetak dana, nosila sam ju veterinarki na injekcije i mora biti na posebnoj dijeti. Ma cijeli show je bio, isprepadala nas je totalno. Ispada da se dobrano prehladila, samo mi nije jasno kako jer je ona jedna obična kućna mačka. Ipak je to moje najdraže malo biće, i ne dam je za ništa na svijetu, pa koliko god bila stara, ćorava i gunđava ponekad. By the way, upravo mi sjedi u krilu dok ovo pišem.

I tako, ja brinem oko dvije bolesnice, kuham, pravim kavice, čajeve, capuccina, sve po želji.
Sutra ću se prijepodne zaletiti do grada po još neko iznenađenje za mamu, samo ne znam kako ću ga uspjeti prošvercati u stan, a da ga ona ne skuži. Biti ću brza i efikasna. I imati ću veeeliku torbu.

Sutra navečer idemo na večeru kod dragih obiteljskih prijatelja, koje inače zbog obaveza i nemamo prilike tako često vidjeti. Veselim se novostima, uživanju u njihovom do stropa velikom boru, hobotnici ispod peke sa ličkim krumpirom, čekanju ponoći i odmatanju darova. To nam je već nekoliko godina tradicija. Ja istinabog uvijek zaspim nakon klope, tak da me prije ponoći pokušavaju probuditi za odlazak na polnoćku, našto se ja samo promeškoljim i hedonistički okrenem na drugi bok, pa me probude sa šuškanjem i odmotavanjem poklona nakon što se vrate. Najvjerojatnije ću i ove godine nastaviti tu tradiciju.

Svima koji slave želim da ga provedu u društvu dragih ljudi i da uživaju u malim stvarima, da ponovo ožive onu dječju radost u sebi. Ja jedva čekam sutra navečer.


ludabluna @ 22:44 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 20, 2007
Listam ga danas u mobitelu, onako iz radoznalosti i dosade, pošto baš nikoga od namjeravanih nisam mogla dobiti. Imena, brojevi, životi koji su se susreli na tren sa mojim slijedom nekih čudnih okolnosti. Neki momci oko kojih mi se nekad svijet vrtio, treperavi momenti i leptirići u želucu od kojih već dugo nema ni traga ni glasa...brojevi koje bih vjerojatno mirne duše mogla izbrisati, jer su se putevi  već davno razišli. Ipak neću. Nekad mi je doista bilo stalo do tih ljudi. Neki od njih su me baš dirnuli.
Zatim mnoštvo poznanika koje već godinama ne vidjeh, i dosta dragih djevojaka s kojima sam u jednom vremenu bila bliska. Ustvari priličan broj dragih ljudi koje bi trebalo nazvati i pitati kako su, barem to.
I šačica onih najnaj koje bih mogla nazvati u koje god doba. Na prste jedne ruke ih nabrojim.

Nekad sam se puno više družila sa tim dragim ljudima. Kave su bile češće, radost življenja intenzivnija. Kako život ide, sve više smo se učahurili, svatko u svoju kukuljicu. Posao, doma, spavanje. Tužnije, praznije, osamljenije. Zeznuto je to kad samo najednom shvatiš da si se udaljio od bližnjih, i da ne možeš shvatiti niti uhvatiti taj proces povlačenja. Tako ide život, kažu. Komocija. Indolencija. Možda jednostavno umor. Ili su to jednostavno izlike za vlastite male sebičnosti.

Svejedno, znam da ću ovih dana malo više vremena posvetiti drugima. Treba proviriti iz vlastite ljušture i otrgnuti se samotnjaštvu koje je postalo modus vivendi.
Samo ne znam zašto mi je toliko teško pokrenuti se.
ludabluna @ 20:48 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Upravo sam shvatila kako u meni čuči pravi mali tiranin. Kako mi je lako osuditi nekoga i prekrižiti radi nekih gluposti koje je činio- drogiranja recimo. Ne pada mi na kraj pameti družiti se s ikim tko ima posla s drogama, čak s prezirom gledam na ljude koji posižu za time. Uz sve današnje dostupne informacije, konzumirati opijate- pa to samo idioti rade! A meni je ispod časti prebivati u društvu s takvima. Fino vam je? Pa što si ne kupite čokoladu? Ona je isto fina.

Ni na kraj pameti mi nije da pokušam shvatiti kako netko ni ne zna za drugačiji bijeg od vlastitih sranja. I da je možda takva osoba duboko nesretna, da možda i vapi za pomoći. A ja ih sve samo tako lako odrežem i diskvalificiram.

S druge strane, previše sam mekana prema nekim ljudima koji to ne zavrijeđuju, prema onima koji svojom arogancijom i bahatošću ne zaslužuju niti sekunde mojeg vremena, a ja svejedno i dalje s njima razmjenjujem riječi i rečenice. Kao, ma nije on baš toliko loš, pa ima i svojih svjetlijih strana...dok me on koristi kao ogledalo da se ogleda u boljem svjetlu te si dodatno još malo napumpa ionako preogromni ego. Naivna? Željna pažnje? Hodam li okolo s transparentom na kojemu gadovima poručujem "Voli me, voli me!"? Zašto biram takva ogledala?
Bojim se da ću otkliziti u patologiju uz takve načine, ako već nisam.
A ne želim si u život privlačiti takve energije i osobe.

Vrijeme je za promjene.
ludabluna @ 07:55 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 19, 2007
Zalutao je nekim čudom u prizemlje mog haustora jutros, iako su svi prozori bili zatvoreni. Unezvjereno je počeo letjeti čim sam naišla. Pokušao mi je zbrisati, ali se siroče zaletio punom brzinom u staklo, te samo odsklizio dolje po radijatoru. Uspjela sam ga uzeti u ruku iako se koprcao, a ubrzo i onesvijestio od straha. Da nije disao sto na sat, pomislila bih da je umro.
Iznijela sam ga van i ostavila na jednom velikom zelenom listu, na zelenom otočiću usred snijega. Samo je čučao ukipljeno.

Dok sam obavila jutarnji shopping i vraćala se istim putem, već se je micao. Stajala sam još neko vrijeme u prizemlju zgrade i gledala ga kroz prozor, kako mrda repićem i zvjera uokolo zbunjeno- mili Bože, što me to snašlo...
Za pola sata ga više nije bilo tamo. Odletio je negdje, tko zna gdje svojim pernatim prijateljima.
Nadam se da je našao klopu i da je dobro, mala okruglasta slatka loptica. Uljepšao mi je jutro.

ludabluna @ 17:51 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 16, 2007
Samo zbog Amata. Zbog nikog drugog. Jednostavno ga nemam srca odbiti. Pa dobro onda, ovako:

1.SAVRŠEN DAN
Budim se u 11, pijem kavu i surfam do 1, naručim tjesteninu s kozicama za ručak, a popodne odem do grada u kino ili na izložbu, ili na kavu s nekima od dragih ljudi. Isto vrijedi i za Korčulu, samo onda tu ubrajam i šetnju uz more.

2.ŠTO NA LJUDIMA PRVO PRIMJEĆUJEM
Stav, boja glasa, izraz lica i očiju, govor tijela.

3.ČOVJEK SA LOVOM I KARIJEROM BEZ LJUBAVI ILI ČOVJEK BEZ LOVE I KARIJERE S LJUBAVI:
Nova mačka.

4.IME U RODNOM LISTU:
Marijana

5.NADIMAK:
Nemam ga. Virtualni koji se ukorijenio je Anahita, pa neka bude to.

6.KOLIKO ĆEŠ SVIJEĆICA NA TORTI IMATI 2007:
Nije ih bilo jer nisam slavila.

7.DATUM ROĐENJA:
05.05.

8.NAJDRAŽA ŽIVOTINJA
Mačka ofcourse.

9.BOJA OČIJU:
Zelena

10.BOJA KOSE
Trenutno plava (ali to je brzomijenjajuća kategorija).

11.IMAM LI PIERCING
Imala, na pupku i na nosu, ali sam ih sve povadila, što zbog jedne operacije, što zbog toga što mi je smetao ovaj nosni.

12.IMAM LI TETOVAŽU
Još ne. Možda, tko zna...imam bratića tattooista zato, ha ha! Gandalf

13.BOJA ČARAPA
Prugaste raznobojne.

14.SRETAN BROJ
5, valjda. Na to nikad nisam obraćala pažnju.

15.GDJE BIH PUTOVALA
Tunis, Egipat, Novi Zeland i Australija.

16.OMILJENI FILM
Life of Brian

17.OMILJENA MJESTA ZA ODMOR
Moj krevet.

18.OMILJENO JELO
Tjestenine na sto načina, domaća juha s puno povrća.

19.OMILJENI DAN U TJEDNU
Petak, popodne.

20.KOJU PJESMU SLUŠAM
Istu koju i vi sad slušate.

21.KOJU PASTU ZA ZUBE KORISTIM
Vademecum eucalyptus.

22.OMILJENI RESTORAN
"Barbara", Zaprešić; a ni konoba "Mate" u Pupnatu na Korčuli nije za zaobići.

23.OMILJENI CVIJET
Kaktus

24.OMILJENI FAST-FOOD
Nekadašnji "Hamby" u prolazu nebodera. Toplo se nadam da će ga opet otvoriti. Imao je fine fishburgere.

25.OMILJENO PIĆE
Čajevi razni, ovisno o raspoloženju.

26.KAKO SAM IZGLEDALA S 10 GODINA
Bila sam ošišana na fudbalerku, krakato i povučeno derle.

27.OD KOGA SAM DOBILA ZADNJI MAIL
Forward od sestrične iz Australije, neka novogodišnja čestitka.

28.U KOJEM DUĆANU BIH ŽELJELA IMATI 75% POPUSTA
Profil Megastore.

29.ŠTO RADIM KAD MI JE DOSADNO
Odgovaram na blesava pitanja koja je smislio neki mali mangup da nama odraslima zapapri.

30.KAKO REAGIRAM NA LJUDE I SITUACIJE
Ovisi kako u kojoj situaciji, uglavnom strpljivo i analitički.

31.TKO MI OD PRIJATELJA ŽIVI NAJDALJE U KM
Sestrična u Brisbaneu, Australija- to je skroz sa druge strane. Ili Zorica u Aucklandu, Novi Zeland.

32.ŠTO MI JE TRENUTAČNO NAJBOLJE U ŽIVOTU
To što imam vremena.

33.TKO ĆE MI ODGOVORITI NA ŠTAFETU
Lucija, ako želi. Ako ne, neću joj zamjeriti.

34.KOLIKO JE SATI
22.57

35.ČOKOLADA ILI VANILIJA
Stracciatella. Da komadići čokolade hrskaju pod zubima. A može i jogurt sa šumskim voćem.

36.LJETO ILI ZIMA
Ljeto.

37.TOPLO ILI HLADNO
Toplo.

38.CRNO ILI ROZA
Crveno.

39.NARODNJACI ILI METAL
Ethno.

40.MOTOR ILI AUTO
Nemam nijedno. Može oboje.

41.NAJDRAŽA BOJA
Ima ih više- tamnoljubičasta, zelena, crvena. Dosta?

42.ŠTO MISLIM O PETKU 13
Omiljeni horror iz djetinjih dana. Gledala ga u otvorenom kinu na Visu ljeta '85.

43.DA LI SAM PRAZNOVJERNA
Ne baš.
Gotovo, hvala klincu! Jupi!
ludabluna @ 23:03 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
petak, prosinac 14, 2007
Strašno! Ovaj put četrdesetak zbilja idiotskih pitanja, toliko suhoparno za čitati, a ne usuđujem se ni pomisliti kako je to sve ispisivati. I zato, molim vas- nemojte me. Jer neću. Ne ću. Ne bude. Nema. Jok. Njente. Ništa od toga.
Draža mi je kreativnost od šablona.

ludabluna @ 23:50 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare

Sretan virtualni imendan (s malim zakašnjenjem), ili- kako sam zavoljela jazz dok sam imala 13.
Mijau!
ludabluna @ 19:33 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 11, 2007

Majstor mi se ušuljao u misli zadnjih dana. Baš šteta što je otišao prerano.
ludabluna @ 01:01 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 10, 2007
Danas sam kod ujaka na selu dohvatila daljinski od satelitske i krenula sa cerekom nestašnog djeteta vrtiti programe u nadi da ću naći nešto zanimljivo, ili barem na turskome. I tako naletim na GODtelevision, blenem i ne mogu vjerovati. Liku nije dovoljno što je vladar svemira, već ima i vlastitu tv-postaju.

Dakle, na programu je bila uvertira u nekakav kršćanski rock-koncert, u publici tinejdžerska ekipa koja izgleda porilično alternativno (!), a na pozornici ih zagrijava propovjednik, suhonjavi britanac u smiješnoj kaki jaknici iz osamdesetih, koji izgleda kao da se upravo vratio sa svoje šihte iz tvornice. Mlađarija ga gleda zacakljenih očiju, klimaju glavom i sve upijaju.
Ono što mi je zapelo za oko je bila njegova hektičnost, iz očiju mu je zračila rastrzanost i grč, šetkao je tako po pozornici lamačući rukama da ispadne što uvjerljiviji i dramatičniji, pričao je o stvarima o kojima propovjednici i inače pričaju, ali na jedan takav odbojan način da sam zinula. Iz znatiželje sam gledala još malo i pokušala zamisliti da ne razumijem jezik kojim govori, te da nemam pojma o čemu je ovdje riječ.

Gledajući njegovu gestikulaciju, način kretanja, ukočeni i hladan izraz lica, oči pune srdžbe i pravedničkog gnjeva- mogla sam zaključiti da je ovdje riječ o nekom žestokom govoru mržnje. Poput jednoga od onih koje su držali nacisti, a dovoljno se je sjetiti i atmosfere ranih devedesetih. I sve mi je muka bilo u želucu. Jer takav lik nekim mladim ljudima šalje sliku o Bogu i njegovim osobinama, načinima i ljubavi. Strašno i žalosno.
Po tom nastupu čovjek bi rekao da je takav Bog neki neurotični autokrat, despot koji gazi ljude poput bubica i uživa u hrskavom zvuku pod svojim stopalima. Hvala lijepo, ali ne hvala.

A koliko tek takvih svojih advokata ima?
ludabluna @ 00:37 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
subota, prosinac 8, 2007
     
Dobrodošli u moje dvore. Kao što vidite, ovdje sve pršti od takvih kontrastnih boja da morate dobro napregnuti oči kako biste ovo pročitali. Jednostavno sam nemoguća kad sam vam uspjela toliko zapapriti probijanje mog vizualnog koda. Kad se napokon oporavite od silnih senzualnih i erotskih bombardiranja headerom i sličicama u galeriji, uz obilatu dozu photoshopa (što naravno neće spriječiti muški dio populacije da zaslini cijelu tastaturu i još štošta), pokušavate sabrati misli na ono što bi trebalo biti bitno- sadržaj, naime.

Iz priložene tag-liste desno možete vidjeti da je blog krcat uvijek zanimljivim i vibrantnim temama koje milozvuče uhu prosječnih hrvatskih srednjoškolaca kao i popriličnom broju njima duhom srodnim zrelim osobama. Po broju postova na tag listi vode svakako dubokoumne, britke i u bitch-stilu pisane analize muško-ženskih odnosa á la "nagazim vas sve Guccijevom štiklom".
Nemojmo zaboraviti ni popriličan broj porno pričica smišljen sa ciljem napaljivanja dokonih blogera/ica (čemu se ograničavati?) i balavljenja istih u komentarima ispod, koji su također neizbježna literatura, neiscrpna niska bisera i prava mala škola uvlačenja u gaćice mojem veličanstvu.

Nakon pomnijeg iščitavanja bit ćete toliko fascinirani mojom elokvencijom da ćete se jednostavno morati vraćati po još, i prije nego shvatite, postati ću magnet za vaše misli tijekom dana. Nikako nećete moći izbaciti iz glave taj čarobni sjaj koji leprša s vrha vašeg kursora čim svratite.
A kad mi svi dopizdite, elegantno ću nastaviti pisati s isključenim komentarima, tek tu i tamo ću ih ostaviti i to posebno naglasiti, kako bi najželjniji gaćica mogli zachatati. Pa će vuk biti sit, a koza cijela. Ma što zna ta Kawai?


ludabluna @ 21:03 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
Zadnjih dana surfajući blogosferom nagledala sam se sudara mišljenja, kritika, razilaženja i urušavanja odnosa za koje sam vjerovala da su iskreni i prijateljski. Zbog čega? Zbog nesposobnosti prihvaćanja kritike ili zbog razloga upućivanja iste.
Nisam niti ja cijepljena od kritiziranja, naročito plitkosti, gluposti, prenemaganja, samoživosti i bahatosti koja postaje 'in'. Vizualna neobrazovanost i kič također ne prolaze kod mene, kao ni plitka patetika.
Neke stvari ne mogu progutati i jednostavno moram odreagirati.

Desilo mi se i pucanje prijateljstva radi toga. Čovjek jednostavno nije mogao podnijeti moje direktno mišljenje, našao se zatečen i uvrijeđen. Nadurio se, i to je bio kraj naše priče. Finito.

Vrijedi li uopće odnos između dvoje ljudi, koji ne može podnijeti dozu iskrenosti i zdravog kriticizma? Biste li se voljeli družiti s ljudima koji vam baš uvijek titraju perom po guzici?

Hvala lijepo, radije ću zadržati svoju slobodu izražavanja, te i dalje biti direktna.
Jer, kakvu težinu bi imala bilo kakva pohvala i slaganje ukoliko bi to bilo i bez trunke zdravog kriticizma? Biti dupelizac nekima možda paše (neki čak izgradiše karijeru na toj ulozi), meni se gadi takva prijetvornost. Smatram to običnim licemjerjem, jer će kritika kad-tad isplivati, najčešće kritiziranome daleko iza leđa.

No, svatko si bira društvo kakvo želi. Ne kaže se uzalud- s kim si, takav si.
Svakome po njegovoj volji.
ludabluna @ 12:24 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, prosinac 7, 2007
Imam temperaturu, boli me glava i oba uha, a u grlu mi maltene raste kaktus.
Tankam se s čajevima i tek tu i tamo isplazim ispod tri deke i dvije mačke na njima. Moglo bi biti i gore- da sam recimo negdje u Africi i da nemam antibiotike.
Društvo mi je pravio mekoukoričeni munjeni francuz koji tvrdi da ljubav traje tri godine- pompozni fićfirić koji od silne dokonosti ne zna što bi sam sa sobom pa se utapa u rijekama alkohola i prcne gdje god uzmogne - ima li u blogosferi još itko koga Frederic Beigbeder baš i ne fascinira?
Nije zlato sve što je trendy.

Pazite na se, pozdravlja vas krepalina!

ludabluna @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 5, 2007

   Eto, da dovršim sagu o Nibelunzima i zaokružim cijelu ovu moju priču o traženu i pronalaženju.
Osim raznih kršćanskih denominacija, obreda i okupljanja u Božje ime, možda još važniju težinu u oblikovanju mene imaju momenti mira i tišine, trenutaka kad sam sama sa sobom. Samopromatranje i analiza kritički nastrojenog uma uvijek su tu, ne postoji off-button koji bi mi dao vrijeme odmora uma i često puta zaželjeni bijeg od tog kotačića koji se neprestano vrti.

Kad bih se morala definirati ili odrediti, rekla bih da sam svoja i Božja. Još uvijek ne dam nikome da me kroji po svojim mjerilima ili trpa u vlastitu, meni uvijek preusku i stisnutu kutiju, ma kakvim god Božjim izaslanikom bilo kakve denominacije se on nazivao. Tko me želi prihvatiti, nek me izvoli prihvatiti takvu kakva jesam, u cijelosti, sa svim manama i vrlinama. Jer, drukčije ne ide, sve ostalo je glumljenje svetosti i laž, najobičnije kazalište. Za to, pak, nemam vremena ni živaca.

A osim toga, meni jedan od najdražih duhovnih autoriteta, Jalaluddin Rumi- nije ni kršćanin. Već je islamski mistik, derviš. I toliko mi je mudrosti, nadahnuća i topline pružio kroz svoje stihove.
Baš kao i Anthony De Mello, indijski isusovac, čiju najduhovitiju i najbritkiju knjigu "Svjesnost" s vremena na vrijeme ponovo pročitam. Interesantno je što nju nije izdao Teološki institut družbe Isusove, jer im svojom širinom poprilično izlazi izvan okvira politike kuće.

I ono najbitnije- nije mi uopće bitno kako se tko zove i preziva, s kojeg je meridijana i pozdravlja li se sa 'mir s tobom', 'selam alejkum', 'šalom', 'bok', 'om namah shivaya', 'kikiriki' ili kako god već. Ako je dobar čovjek, rado ću se podružiti i komunicirati s njim.
Jer, za biti dobar čovjek mislim da nije potrebno puno, samo malo iskrenosti i dobre volje. Pa makar i ne vjerovali u Boga kao moj dida komunista, koji sad tamo negdje u onom svijetu sa svojim patizanima karta briškule i trešete.

Eto, toliko o mojim duhovnim putešestvijama.
Mogla bih sad baciti i kritiku današnjeg kršćanstva, ali to prilično dobro odrađuje svjetlonoša, pa povirite i tamo.
Nekako sam lijena čeprkati po prljavom vešu, a ima ga u bilo kojem sistemu ljudske organizacije duhovnosti.
Ali to je već tema za neki drugi post.

Svjetlotama, eto- želja ti je ispunjena.
Pusa mojim vjernim čitateljima!
ludabluna @ 22:52 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 4, 2007
   
    I tako sam nakon dugo vremena ponovo zakoračila u rimokatoličku crkvu. Seminar je bio dobro medijski popraćen pa je bila tolika gužva da smo jedva uspjeli ući unutra, gore nego u tramvaju za vrijeme jutarnje špice. Dakle, to je bio pravi party, ništa slično klasičnoj misi. Svako malo rock bend nešto zasvira, ekipa plesucka, bakice s maramama isto tako baš kao i bucmasti pater Smiljan koji me neodoljivo posjećao na veselog Bacchusa. Ja sam samo u čudu gledala i bilo mi je sve to skupa simpatično do određenog momenta kad je počela molitva za oslobođenje i iscjeljenje. Dva metra od mene jedna žena se srušila na pod, počela se koprcati i ispuštati neljudske glasove, urlikala je i režala, izgovarala riječi na nekom nepoznatome jeziku te siktala kao zmija. Bilo je to nešto prejezivo. Svi smo se ukočili i sledili. Pater je nastavio moliti i primirio okupljene da i oni nastave isto, te da se ne boje. Od te silne gužve nisam mogla mrdnuti ni naprijed ni nazad, i tako sam ostala do kraja obreda. Ova jadnica se digla nakon pola sata takvog mrcvarenja, urlikanja i siktanja i bila je blijedo zelena. Nije uspjela ostati do samog završetka već se zadnjim snagama s frendicom probila van i otišla. Tu večer mi je bilo prilično teško zaspati. Dalo mi je to razmišljati- što ako su sve te priče stvarne?
Što sam ja to bila vidjela? Nevidljivu božju silu na djelu? Nije bilo šanse onako nešto odglumiti, ono je bila stvarnost. Spooky do kosti. Sve to skupa me malo prodrmalo pa sam odlučila malo pobliže istražiti kršćanstvo koje mi je cijelo vrijeme bilo pred nosom, ali me nije baš nešto previše diralo ni zanimalo.

Tu i tamo bi znala otići na misu, i otkrila sam da me taj obred ustvari smiruje, te da se poslije osjećam stabilnija i snažnija. Voljela sam u crkvu doći i kad nije bilo nikoga pa biti sama sa sobom i Bogom. Jedan na jedan.
Tako sam otkrila i obred klanjanja, koji mi se jako svidio i stvarao jednu intimniju, neslužbeniju i opušteniju atmosferu, te nakon kojega bi se polublažena vraćala kući. Na jedan način svidjela mi se ta forma koju sam ja ispunila i vlastitim sadržajem.
 
Tu i tamo bi otišla na seminare duhovne obnove, te sam tako saznala i za franjevca patera Zvjezdana Linića koji ih je vodio u Samoboru, u kući susreta "Tabor", u sklopu franjevačkog samostana. Bila sam tamo dvaput, i oduševio me taj mir, spokoj i sasvim jednostavno i skromno obraćanje Bogu, bez neke velike scenografije i kiča. Zvjezdan je sve to vodio staloženo, mirno i s puno srca, baš predano u radu s ljudima, i nad svakim ponaosob bi molio polažući ruke na glavu.
Dovoljno samozatajno, bez neke velike pompe, a s puno ljubavi i predanosti. I to mi se jako svidjelo.

No međutim, put me odveo i dalje, u jednu malu zajednicu reformirane crkve u koju me pozvao prijatelj iz kvarta. I tako sam krenula na njihova okupljanja i molitve koji su u biti vrlo slična onome što se zbiva u karizmatskom pokretu. U zajednici je bila mlada ekipa i brzo sam se skompala s većinom njih. Nalazili bi se u jednom iznajmljenom stanu gdje bi bilo slavljenje uz gitare, molitva i razmatranje Biblije. Podsjetilo me to na ono vrijeme kad sam s Jehovinim svjedocima proučavala Bibliju, pa sam čak iskopala taj svoj stari primjerak s najgornje police ormara i počela ju istraživati i čitati. Različitost od rimokatolika je ta što u reformiranoj crkvi ne postoji svećenstvo u klasičnom smislu riječi, postoje starješine koji vode zajednicu, a živi se i moli isključivo po Bibliji. Također su bili vrlo oštri po pitanju slika i kipova koje su oštro odbacivali, čak s prezirom, a i moljenje Mariji i pridavanje božanskih atributa njenom liku im je također blasfemično. Za mene su također dobrovoljno organizirali i kućnu grupu, s djevojkama bi se nalazila jednom tjedno kod mene doma, pa bi zajedno proučavali Bibliju.
Sve mi je to bilo novo i zanimljivo, naročito propovijedi apostola zajednice koja su uvijek bila nabijena dramatikom i vrlo osobna, živa i dinamična. Baš se vidjelo da ti ljudi svim srcem žive ono što govore, da su hrabri i beskompromisni.

I sve to skupa ne bi bilo loše da se ja nakon određenog vremena nisam počela osjećati čudno u svemu tome. Prošlo je otprilike šest mjeseci, slično kao i kod prakticiranja TM-a. Osjećala bih neopisivu grižnju savjesti za i najmanji prijestup koji bih napravila, jer je naravno živjeti apsolutnu svetost u ovom današnjem svijetu- nemoguće. Uvijek negdje skiksaš, makar i nehotice. Postajala sam sve zbunjenija, nisam se više znala niti mogla opustiti u druženju sa svojim starim prijateljima, osjećala sam se izgubljeno i smušeno. Najgore mi je bilo nositi se sa osjećajem vlastite krivice, znajući čak i da nisam ništa zgriješila. Zato sam odlučila pozvati starješinu na jedan razgovor u kojemu sam mu objasnila svoje stanje i pitala ga što se to događa sa mnom, pa zar ne bih nakon takve predanosti u Božjim rukama trebala imati neki mir i pouzdanje, a ne biti rastrojena tako da na kraju više ne znam niti koju muziku da slušam i s kim da se družim. Nato sam čula prodiku o tome kako je cijeli ljudski rod iskvaren i kako su svi ljudi ustvari zli, a ja tek sad ustvari spoznajem kakva u biti jesam.
I to je bio turning point, za mene. Umjesto da mi čovjek pomogne jer vidi da se rasipam i da nisam dobro, on me još gurne dublje i maltene ne popljuje. Zbog čega? Zbog moje teške prilagodljivosti strogom društvenom okviru? Ili zbog doslovnog tumačenja i vađenja iz konteksta određenih izjava starozavjetnih proroka?

Otprilike tada sam shvatila da mi među njima nije mjesto, i da dolazim već više iz inercije i navike, a uklopiti se ne mogu, niti prihvatiti kao vlastito mišljenje baš sve ono što sam tamo slušala, što su oni nazivali Riječju Božjom i tako tumačili na određeni način. Prestala sam dolaziti, znajući da ti moji novostečeni prijatelji neće posegnuti za mnom i pokušati saznati što mi se zaista zbivalo. Naravno, bila sam okarakterizirana kao nezahvalni buntovnik kojem je više stalo do ovoga grešnoga svijeta, kao ona koja se ne želi obratiti. I kao sa takvom, prestale su i njihove želje za daljnjim druženjima sa mnom, uglavnom. Kasnije me tu i tamo znalo nazvati dvoje- troje njih s kojim sam bila najbliža, u nadi da ću se ipak valjda obratiti i vratiti se natrag u njihovu zajednicu.

I tako sam opet bila prepuštena sama sebi, poluizgubljena, zbunjena, sa spoznajom da me se ipak ne može oblikovati po kalupu kakav si su neki drugi ljudi smislili i u sklopu kojega su me doživljavali. Vrlo isključivo i površno očekivanje, ustvari.

I nakon tog bijega odlučila sam da ipak moram nešto napraviti za Boga, kad sam već tako duboko ušla u življenje kršćanstva, pa sam odlučila otići na krizmu- za one koji ne znaju, to je sakrament kojim odrastao čovjek, pri punoj svijeti i pameti obnavlja svoj krsni zavjet, i govori svoje "Da" Bogu. To sam napravila u istoj onoj novozagrebačkoj crkvi gdje sam se i krstila kao klinka od dvanaest. Poslije sam s najbližom ekipom napravila dernek u jednom restoranu, pjevalo se i družilo nekoliko sati. A moji krsni kumovi su bili jako ponosni, nemajući pojma ustvari koje sam ja sve lomove i pretumbacije prošla da bi u meni sazrila odluka za taj korak. Bilo je to na moj trideseti rođendan.
                                                                                              ...to be continued
ludabluna @ 23:16 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 3, 2007

    Nekako s punoljetnošću sam se počela i ugodnije osjećati u vlastitoj koži, hormonalne bure su se primirile, ja odlučila što želim studirati i beskompromisno dogurala do željenog indeksa vlastitim naporima. Tek sam na faksu upoznala pravo društvo, ljude sličnih interesa i pogleda na život, dragu ekipu sklonu istraživanju i otvorenu novim spoznajama. I zaživjela sam punim plućima, ustvari sam procvala.

Prve dvije godine faksa gutala sam samo stručnu literaturu, gonio me neopisivi brucoški entuzijazam koji je s vremenom splašnjavao -studiram povijest umjetnosti i turkologiju. Otkriće mi je bilo upoznavati se sa strukom i učiti o razvoju ljudske kreativnosti. Počela sam i izlaziti i družiti se s raznim profilima ljudi, uglavnom tada sam se po prvi puta baš otvorila svijetu. Negdje sa 22 godine vraćam se staroj ljubavi- čitanju, te sam otprilike tada (da baš ne budem samo fah-idiot) počela čitati i proučavati razvoj ljudske duhovnosti kroz razne religije i duhovne discipline. Mislim da sam u lokalnoj knjižnici pročitala gotovo sve sa police "Istočne duhovnosti, astrologija, rubna područja". Privuklo me je i okultno, ne toliko astrologija koliko tarot i njegova simbolika.
Navalila sam proučavati i rječnik simbola od Gheerbranta i Chevalier, to mi je bio neki temelj za dalje skokove i traženja. Nisam nikad došla do te faze da si sama nabavim špil tarota pa da ga krenem vrtiti (ipak nisam vještica, da utješim metalca s pentagramima) već sam sve te podatke i znanje koristila kako bih pokušala dublje razumijeti svijet oko sebe i događaje. Posebno mi je zanimljiv bio zen i njegovi koani. Progutala sam Egipatsku knjigu mrtvih, te tibetanski Bardo Thodol. I-ching me nekako mimoišao, kao i yoga, ali su mi zato za um zapele knjige koje su govorile o transcendentalnoj meditaciji i njenim dobrobitima. To se nekako poklopilo i sa činjenicom da smo na faksu imali jednu divnu zanimljivu profesoricu, koja je skupa sa svojim asistentom bila dugogodišnji meditant, a neke učinke TM-a je čak i spominjala u svojim istraživanjima i stručnoj literaturi. Riječ je o Jadranki Damjanov- možda je se sjećate, to je ona teta koja je napisala srednjoškolske udžbenike za likovnu kulturu.

I uglavnom, tako je to mene nekako zaintrigiralo i zaškakljalo da sam ja saznala mjesto i vrijeme održavanja uvodnih sastanaka kod navodno najboljeg i najiskusnijeg učitelja TM-a u Hrvatskoj, Rade Sibile. Skupila lovu i uplatila si tečaj TM-a za dvadeset šesti rođendan. Jednom tjedno sam odlazila u tu neogotičku vilu punu mačaka u starom dijelu Zagreba na grupnu meditaciju, i vrlo brzo sam počela osjećati dobre učinke te jednostavne metode opuštanja, slijedeći upute kao pravi mali štreber.
I tako sam ja redovito meditirala otprilike pola godine, sve dok se nisu počela događati sranja. Granica svijeti se pomakla i podsvjesno je počelo izlaziti van, a svi jako dobro znamo da u podsvjesnom čuče sakriveni svi strahovi, mrakovi i traume koje su potisnute s dobrim razlogom. A na tu mračnu stranu medalje i neželjenu posljedicu navodno bezopasne tehnike me apsolutno nitko od svih tih silnih mudrih meditanata nije upozorio, a kamoli da bi uvaženi učitelj rekao išta loše o vlastitom proizvodu kojeg nudi na tržištu duhovnosti.
U mom slučaju, nešto je krenulo krivo, vrlo krivo. I kad sam mu došla izbezumljena i prestravljena jer nisam razumjela što mi se događa- a imala sam osjećaj da sam zapela u mračnom osobnom horror filmu, on se blago blentavo kvaziprosvijetljeno nasmiješio kao da se apsolutno ništa ne događa i rekao mi samo- "Ma nije ti to ništa, to ti je samo oslobađanje nakupljenog stresa" našto sam ga fino poslala u rodno mjesto, njega i njegovo učenje.

Dugo mi je trebalo da dođem k sebi i izvučem se iz tog katastrofalnog stanja u kojem sam bila, potopljena vlastitim strahovima i demonima. Pouka? Nije sve za svakoga. Meni se nažalost obilo o glavu. Kasnije sam surfajući netom pronašla još mnoštvo sličnih takvih priča ljudi koji su imali gadnih problema nakon nekog vremena prakticiranja te tehnike. I osjetila se gadno nasamarenom. Naravno da propaganda TM prikazuje u najružičastijem svjetlu i ističe samo filtrirana, pozitivna iskustva, međutim nitko nigdje ne upozorava na drugu stranu medalje.
To mi je bilo zadnje druženje s indijskim filozofskim sistemima i praksama.

I tako, nastavila sam dalje povremeno čitati ta granična područja, kasnije me je zainteresirala hipnoza i moć autosugestije, ali nakon mučnog iskustva sa TM-om nisam se više usudila kretati u bilo kakvo detaljnije prakticiranje ikakvih duhovnih vještina te dubljem prčkanju po sebi.
Jednostavno sam živjela dan po dan i uživala u životu i njegovoj jednostavnosti, sve dok me jednog dana jedna draga mamina frendica sa svojom obitelji nije pozvala na karizmatski seminar duhovne obnove u rimokatoličkoj crkvi u našem susjedstvu...
                                                    
                                                                           ...to be continued
ludabluna @ 23:45 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 2, 2007

Nakon krštenja i prve pričesti nisam nastavila redovito ići u crkvu, osim kad bi se ponekim nedjeljama družili s kumovima, pa bi im pravili društvo na misama. Uskoro me šupio i pubertet, pa sam postala prilično svadljiva i ljuta na cijeli svijet. Uglavnom mi je većina vršnjaka išla na živce jer su bili plitki i glupavi, i s jako malo ljudi sam uspjela sklopiti prijateljstvo. Ni u osnovnoj, a ni kasnije u srednjoj školi nisam se osjećala kao dio kolektiva, i družila bih se sa njih četvero- petero samotnjaka čudaka. Nikako se nisam uklapala u neki tipičan tinejdžerski čopor i uvijek sam se držala po strani svih klapica i društava koja su se formirala. Zbog toga sam im većini bila čudna, a kasnije mi je jedan poznanik metalac okićen pentagramima priznao da me se njegovo cijelo društvo zbog toga dosta bojalo, jer su mislili da sam vještica i da doma jedem mačke.

Dosta sam čitala i odličan ventil mi je bila dramska grupa u srednjoj školi. Tu sam si mogla dati oduška i izraziti se ne samo kroz glumu, već i kroz pisanje scenarija za predstave. Naša mala družina je čak išla i na državno natjecanje Lidrano, ali nismo uspjeli osvojiti nijednu nagradu.

Na samom početku srednje škole krenula sam s par prijateljica odlaziti u hram Hare Krišna na predavanja i plesanje, a ustvari smo se najviše veselili onoj njihovoj hrani koju su dijelili na kraju, pa smo uvijek dobijali i repete. Bilo nam je vrlo zabavno na tim predavanjima sjedeći promatrati druge ljude i brojati one koji su obukli probušene čarape pa im je virio palac. Gledala sam te mlade ljude koji su mi svi izgledali nekako slično, svi su bili gotovo prozirni i eterični, te nekako čudno blaženi. Kad sam shvatila da je za dublje napredovanje i predanje potrebno odseliti i živjeti u jednom od hramova, polako sam odustala od Hare Krišni, jer se nisam vidjela u tome filmu. A i nekako su mi bile djetinjaste te priče o Bogu koji se troši sa svojim pastiricama, malome i plavome poput Štrumpfa. I one figurice Krišne i Radhe, lutkice koje su uvijek bile posebno odijevane na oltaru ispred kojega se plesalo su mi također pobuđivale asocijaciju na dječji vrtić. I sve me to nekako mimoišlo, osim eksperimentiranja u kuhinji sa raznim vegetarijanskim jelima i kolačima. Prijateljica čija je cijela obitelj bila u Hare Krišnama odselila je u Rijeku, pa se raspalo i naše malo društvo za odlaske u hram. Sama pak nisam osjećala potrebu odlaziti nikamo.


I tako sam se ja bavila glumom i učenjem, čitanjem kao i svaka prosječna gimnazijalka, povremeno zbivala nepodopštine u školi kao što je markiranje, muljanje na satovima lektire (jer mi se baš nije dalo ono što moram), preko ljeta radeći na Ledovoj škrinji sa sladoledom. Tako sam i upoznala jedan dragi bračni par iz Gajnica s kojima sam počela razgovor o Bogu. Oni su bili Jehovini svjedoci i tada sam prvi puta čula za njihovu zajednicu. Nekako sam krenula na njihove sastanke i počela proučavati Bibliju s jednom dragom ženom iz moje bliže okolice. Ona bi dolazila kod mene dvaput tjedno i ubrzo smo postali kućni prijatelji. Branka nas je oduševljavala svojom jednostavnošću i time što je na baš svako postavljeno pitanje imala spreman odgovor. U smišljanju pitanja posebno je bila talentirana moja mama koja je samo planirala gdje ćemo je zeznuti i na kojoj temi zaskočiti, ali nam nije uspijevalo. To proučavanje trajalo je dvije i pol godine, do otprilike moje osamnaeste, pa smo došli i do momenta kad sam ja trebala odlučiti što ću dalje, pošto sam već bila upoznata s biblijskim naukom, pravilima za život i načinom funkcioniranja same zajednice Jehovinih svjedoka. Tražili su me da se ispišem iz Rimokatoličke crkve, da raskrstim sa 'babilonskom bludnicom' kako su je običavali nazivati, te da se priključim njihovoj organizaciji i krstim kod njih. Bilo me je frka jer sam znala da ako to napravim, da je to onda odluka za cijeli život, te da ću i ja onda morati obilaziti kuće naokolo nudeći časopise, u čemu se nikako nisam vidjela. I tako sam odbila, prvenstveno iz razloga što sam htjela prvo malo živjeti svoj život, a ne odmah se ukalupiti u već zadanu normu koju propisuje njihova prilično stroga organizacija. Ni u tome se nisam vidjela. Ostala sam i dalje svoja, te kao takva ušla u punoljetnost.

ludabluna @ 22:36 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, prosinac 1, 2007
  Draga svjetlotama, obećala sam da ću napisati nešto o svome duhovnome putu, i nikako pa nikako mi ne ide ova priča. I to zato što moj duhovni put obuhvaća puno šira iskustva i doživljaje nego samo one vezane uz određenu institucionaliziranu religiju. Dotaknut ću se i nje jer se ta dva područja isprepliću.

O životu sam kao dijete učila od onih koji su me odgajali i čuvali, ali uglavnom sam bila prepuštena sama sebi jer sam bila jedino dijete. Ostala sam bez bake i djeda dok sam imala 4 godine, tako da su me uglavnom čuvale mamine frendice i njihove mame. Moji roditelji su se razveli i tata nije nikad živio s nama,  viđala sam ga samo preko ljetnih praznika kad bih otišla k njemu na more, a tada sam uglavnom vrijeme provodila sa didom, strinom i sestričnama jer je tata bio prezauzet svojim društvenim životom, tulumarenjem i ganjanjem ženskadi. Mama je radila u bolnici u smjenama, pa često i noćne smjene, tako da sam se od malih nogu učila biti sama kod kuće.
U jednu ruku to i nije bilo loše jer sam imala dosta slobode, svoje knjige koje sam obožavala čitati, a mogla sam ostati i malo dulje budna bez da me itko tjera na spavanje poslije crtića. Rano sam naučila kućanske poslove i pripremanje nekih jednostavnih obroka, tako da sam bila dosta samostalna. Ne sjećam se da me ikad itko tetošio i mazio, ili da sam se osjećala privilegirano zato što sam jedino dijete. Često puta mi je falila toliko zamišljana sestra. Imala sam par dragih prijateljica u kvartu i u školi i to mi je olakšavalo samoću koja mi je ipak teško padala. S kućnim ljubimcima nisam baš imala sreće jer mi je papagaj krepao već nakon godinu dana, i poslije njega nisam imala drugih životinjica.
Za crkvu nisam znala niti sam u nju išla pošto se je mama zakačila sa svećenikom koji me je trebao krstiti kao bebu, tražio je lovu pa ga je lijepo poslala u finu materinu- njega i čitavu tu organizaciju.

I tako, mogu reći da sam sve bitnije životne vrijednosti pokupila u hodu, usput- od bake Ane, majke mamine prijateljice koja me čuvala kao malu, od koje sam dobila puno topline, plemenitosti i ljubavi, od dide iz Dalmacije koji se puno bavio sa svojim unucima i uvijek nas nečim darivao i iznenađivao iako nije imao blage veze s Bogom i crkvom pošto je bio komunista. Jedan učitelj u osnovnoj školi mi je također bio uzor kao muška figura, jer je mi je bio razrednik i baš je brinuo za sve nas, jedna jako topla i draga osoba u koju sam imala povjerenje. Mama je uvijek bila tutnjeća, u nekoj strci i letu, razapeta između posla i društvenog života, ali imale smo i nas dvije lijepih momenata, iako smo vrlo često bile u nekim sukobima i svađama.

Jedna mamina kolegica s posla i njen muž, naši obiteljski prijatelji bili su prilično religiozni i redovito išli u crkvu. Naravno da su bili zgroženi kad su saznali da sam nekršteno dvanaestogodišnje dijete bez ikakvog duhovnog autoriteta, pa su uspjeli nagovoriti mamu da me da u crkvu na vjeronauk. I tako sam odlazila svake nedjelje kod njih u crkvu, i nakon par mjeseci sam obavila krštenje i prvu pričest, sve odjednom. Oni su mi bili kumovi, i naravno da smo nakon toga napravili feštu u jednom od restorana u zagrebačkoj okolici. Mene to sve uopće nije nešto previše diralo, nisam baš razumjela što točno znače ti sakramenti, a sve naučeno o Isusu sam doživjela kao jednu zanimljivu priču koja se dogodila jednom u povijesti, i koja nema baš puno veze sa mojim tadašnjim životom. Skoro poput priča iz grčke mitologije koju sam jednostavno znala napamet iz svojih povijesnih knjiga.

Sjećam se da sam na obredu krštenja gledala kroz prozor stana koji je služio kao crkveni prostor, u jednu lijepu zelenu razlistalu brezu pred zgradom, i razmišljala sam si: "Pa gdje je sada taj Bog, je li negdje tamo vani? Ovdje mora da mu je jako dosadno." Meni je barem bilo. I osjećala sam se užasno glupo na prvoj ispovijedi u životu, sjedeći pred župnikom i priznavajući kako sam ukrala kutiju bombona u dućanu, dok je on živio sa svojom domaćicom koja mu je praktički bila poput žene.
Neke stvari mu baš nisam priznala, iz inata a i srama. Kasnije me je baš zanimalo što Bog misli o svemu tome jer on ionako sve vidi, ali to nisam mogla nikoga pitati.
ludabluna @ 22:21 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.