Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog - listopad 2007
ponedjeljak, listopad 29, 2007
"Duhovni život, kojem i umjetnost pripada i u kojem je ona jedna od najjačih pokretačkih snaga, jest zamršeno ali i određeno i u jednostavnost prevedivo kretanje naprijed i uvis. To kretanje jest kretanje spoznaje. Ono može poprimiti različite oblike, ali u temelju zadržava isti nutarnji smisao, svrhu.

Tamom su zastrti razlozi nužnosti da se naprijed i uvis kreće 'u znoju lica svog', uz muke, zlo i patnje. Pošto je jedna postaja dosegnuta i mnoga zla prepreka uklonjena s puta, neka će zlokobna, nevidljiva ruka opet gurnuti na put nove gromade, koje će ga ponekad prividno posve zasuti i učiniti neprepoznatljivim.

No tada neizbježno dolazi jedan od nas ljudi, nama u svemu jednak, ali koji u sebi krije tajnovito usađenu snagu 'viđenja'.
On vidi i pokazuje. Katkad bi se želio osloboditi tog višeg dara, koji mu je često težak križ. No on to ne može. Obasut porugom i mržnjom, neprestano vuče naprijed i uvis teške, opiruće, u kamenju zapele taljige čovječanstva.

A kada na Zemlji već odavno nije preostalo ništa od njegova tjelesnog ja, tada se to tjelesno često nastoji svim sredstvima prikazati u divovskoj veličini, u mramoru, željezu, bronci, kamenu. Kao da je ičega bilo u tjelesnosti tih mučenika i božanskih slugu ljudi, koji su tjelesno prezirali i služili samo duhovnosti. U svakom slučaju ovo je posezanje za mramorom dokaz da je jedna veća skupina ljudi dospjela do mjesta na kojem je nekoć stajao sadašnji slavljenik."
Wassily Kandinsky, "O duhovnom u umjetnosti", 1912.


ludabluna @ 21:17 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 28, 2007
U zraku je.

Nelagodno mi je. Ne osjećam se dobro u škorpionskom mjesecu.
Lišće već popadalo, tmurno, hladno, mračno, vlažno, sivo, krivo...

A još prije dva mjeseca uživala sam u vrelini stijena i soli na koži. Prenagla je ta promjena.
Od punine života, jednosti sa prirodom, podivljalog libida, odjednom- ništa. I to ne nula, već se spustilo dobrano u minus. Brzo, prebrzo...
Da mogu, uvukla bih se u sebe, i ne bih izašla do pojave prvih šafrana. I prespavala nadolazeći tjedan bizarnog blagdana.

Nije ovo moje vrijeme.
ludabluna @ 22:08 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
subota, listopad 27, 2007

U nedjelju 4. studenog u zagrebačkom klubu Močvara gostovat će skupina Baba Zula iz Turske, čija glazba se temelji na snimljenim prirodnim zvucima, popraćenim tradicionalnim i modernim glazbenim instrumentima. Tijekom godina djelovanja, ova istanbulska skupina je stvorila svoj prepoznatljiv zvuk, u kojem spajaju tradicionalne turske instrumente s elektronskim elementima i na taj način kreiraju novu dimenziju turske tradicionalne glazbe.

Posljednja dva studijska albuma "Psychebelly Dance Music", te "Double Oryantal" producirao im je britanski glazbenik i producent Mad Professor, koji je do sada surađivao s nekolicinom svjetski poznatih izvođača, poput Massive Attack, The Orb i Lee Perry.

Cijena ulaznice: 85 kn u pretprodaji, a na dan koncerta 95 kn.

Ajmo!!!

E, do koncerta ću vam svaki dan puštati po jednu stvar od Baba Zule kao podlogu. Tak da malo onjušite ritam.
           
ludabluna @ 22:01 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare









"Reklamiranje je ponekad umjetnost, ali umjetnost je uvijek reklamiranje. Renesansa je bila samo reklama za Vatikan. Križ je svojedobno bio najučinkovitiji logo, poput Coca-Cole neke druge ere. Čak je i svastika bila logo, vrlo moćan logo."
O. Toscani

ludabluna @ 00:56 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 21, 2007
Ma stoposto, kaže Borajski.
A ja nađoh i slikovni materijal. No dobro, oni ipak nisu bogovi iako pop- kultura tvrdi suprotno.

Reklamna kampanja koja je uzbunila duhove, priskrbila je otkaz reklamnoj tvrtki  "Saatchi & Saatchi", London, UK, od strane naručitelja "Doc Martens".

Naime, modeli su svi redom six feet under. Gone fishing. Sviraju na nekom drugom mjestu.
Kurt Cobain (Nirvana), Joey Ramone (The Ramones), Sid Vicious (Sex Pistols), Joe Strummer (The Clash).

Originalno ili ne? Neukusno? Prosudite sami.


                                                                                                      




ludabluna @ 23:15 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
subota, listopad 20, 2007
I sve je lakše
danas.
Prozračnije,
bistrije,
jasnije,
toplije,
spokojnije...

Mir.


ludabluna @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, listopad 19, 2007
Previše sam rastresena u zadnje vrijeme. U čavrljanjima, trivijalijama, svime nebitnome što mi odvlači pažnju od zavirivanja u sebe i smirivanja. A opet, uspijem li uhvatiti takav momenat mira, obuzme me nepodnošljivi osjećaj nelagode same pred sobom. Gotovo da se i ne usudim dublje zaviriti unutra, da ne otkrijem koliko toga ustvari ne štima, i kolike praznine tu još čuče u meni.

Daleko je, i nedostaje mi doživljaj bliskosti s Bogom. Potpuno sam ga zanemarila, pa čak kao i da se trudim ne misliti na njega, jer dobro znam da bi me ubrzo slijedilo preispitivanje vlastitog života, nekih postupaka i mojih načina u zadnje vrijeme. A to i nije baš najugodnije, jer shvatim koliko sam daleko od stanja Ljubavi. Koliko tu ima sitnih distanciranosti, krutosti, oštrine prema drugima...

Jadan Stvoritelj sa mnom takvom, prgavom i ponosnom.
Kako da ga krenem slaviti i obožavati kad se pitam treba li mu to uopće?
I molitve mi se čine besmislene, najobičnije žicanje- Bože, daj ovo, sredi ono...ne bih se na takav način odnosila ni prema roditelju, ni prema prijateljima, pa neću bogme ni prema Bogu. Shodno tome, ni ne molim se više.
Ne uklapam se ni u jednu kršćansku denominaciju, izluđuje me potcjenjivanje vlastitih sposobnosti zaključivanja i  već usađenih moralnih i općeljudskih osobina kod rimokatolika, a reformirana braća počesto odskližu u okrutan fanatizam od kojega mi se želudac okreće.
Uostalom, ne vidim smisla u tome da mi netko ide propovijedati neke životne istine i lekcije za koje ionako smatram da su razumljive same po sebi, i svaki ih čovjek otkrije u svome srcu ako se imalo pažljivije zagleda u vlastiti život i glas savjesti.
Ne'š ti otkrivanja tople vode.

Nema mi druge, nego i dalje kročiti sama, jer protiv sebe ne mogu, mogu se jedino prihvatiti takvom kakva jesam. Prgava punkerica u duši, koja ima problem s autoritetima i grozi se konformizma.
Tvrdoglava mazga koja tjera svoje. I ne da se ukalupiti po nečijim modelima, te smjestiti u tuđe kutije. Crna ovca, bijela vrana.

Nadam se da pri Svevišnjemu ima mjesta i za takve.


ludabluna @ 19:05 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 18, 2007
ludabluna @ 20:06 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, listopad 16, 2007
Em dobro pjeva, em je komad...

...i hrabra je.
Za pjevati na kurdskome u današnjoj Turskoj treba imati muda.

Aynur - Ehmedo (li...
ludabluna @ 23:50 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 14, 2007
Osim prosvjetljenja, poželjno bi bilo i da zna popraviti vodokotlić.


ludabluna @ 22:59 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
subota, listopad 13, 2007
 

Dvadeset i drugo slovo arapskog alfabeta zove se Ain. Ima 72 značenja, između ostalog "izvor", "oko", "bit", "sebstvo". Na turskom jeziku Ain znači i "ogledalo".

Kad smo Lucija i ja običavale sjesti pored prekrasnog plavo uokvirenog ogledala u maloj slastičarnici blizu našeg studentskog doma u Istanbulu, Turci su nas znakovito pogledavali. Taj stol je inače bio prazan. Jedine smo imale hrabrosti boraviti blizu vlastitog odraza.

ludabluna @ 23:06 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Zanimljivog se momenta dotaknuo borajski u svome promišljanju ljubavi, pa ću ga citirati:

"A sve te pjesme opisuju plamteću ljubav, oganj zaljubljenosti koji se u mladosti upali kada neka osoba dotakne iskon našeg bića, ma koliko on plitko ili duboko bio. Kako starimo mnogi ideali mladosti odlaze u sunovrate vremena, pa tako i ideali ljubavi. Od mladenačkog kunjenja u ljubav ne ostaje ništa i ljubav prelazi u čisti pragmatizam...
I onda se među „odraslim“ i „ozbiljnim“ ljudima uvriježi pravilo da nema vječne ljubavi....da taj ideal treba napustiti kao zanos mladosti, utopiju čovjeka izgubljenog u vremenu.
Međutim, ipak ima luđaka koji vjeruju u takvu ljubav, koji je žive, bez obzira sami ili u paru. Jer, za život u paru trebali bismo imati osobu koja također voli tu vječnu ljubav, i istu pronalazi u vama.
Vječna ljubav je stanje, i to nije ljubav prema nečemu, ali jest prema nekome. I to prema onome koji tu ljubav prepoznaje u sebi i beskompromisno traži njen izričaj u vanjskom svijetu."

Salila također ima nešto za reći, nadovezavši se:
"TOOOOOOOOOOOOOOO!!!! to, bash to, bash to!! kao da predju odredjeni umishljeni prag u zivotu (nakon raznih razocharanja) gde ubede sebe kako istinske, prave ljubavi... prave sa veliko P.. kako je nema.. i zive sa tim uverenjem sa tom verom i takav im zivot postane - ubledeo, neosmisljen, zivot im se udrveni, mashta usahne, zicom vezu nogu svoje ptice u sebi.. i kada ih neko malo ohrabri da polete, dotakne tamo gde niko nije (vec uveliko i zaboravivshi da su sebe svezali) oni zaleprshaju ali im se zica useca u kozu.. krvare, bole.. i krive ljubav za tu bol.. ako i najzad primete tu zicu kojom sebe svezashe onda uzmu pa je pamuchnim makazama seku.. i kad vide da ne ide onda sendnu na zemlju uz ochaj i netrpeljivost i opet im je kriva ljubav.."

A ja kažem da mi je baš drago što još nisam umrla.
Jednostavno ne želim pristati na kompromis i prihvatiti manje od onoga za što znam da sam sposobna dati i primiti. Stoga još uvijek iščekujem ostvarenje onoga što pouzdano znam da me čeka: rast kroz jedan kompletan odnos koji uključuje i bliskost, i prepoznavanje, i strast i nježnost, i predanje...
I neću prekrižiti taj svoj san i ideal, iako vidim kako danas i taj aspekt  življenja mnogim ljudima predstavlja tek puku potrošnju. Bez obzira na to što sam i sama bila povrijeđena i razočarana tuđom površnošću i olakošću, nepoštovanjem i prihvaćanjem zdravo za gotovo, ne mogu odustati od Ljubavi.

Bilo bi to poput ukidanja vlastite srži, pravo samoubojstvo.

Tim mi je više žao kad vidim kako ljudi jednostavno odustanu, i povuku se, dobrovoljno pristanu na životarenje bez nutarnje vatre. I to mladi, premladi...zatvore se u vlastiti kavez razočaranja i puste da letargija pobijedi. Prežalosno. Ali pošto ipak poštujem tuđu slobodu volje i izbora, suzdržim se od polaganja vijeca i paljenja svijeće dotičnom živućem, ali neživome.

Svejedno, bude mi baš nekako teško pri srcu.

ludabluna @ 20:53 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
Sanjala sam da šećem Istanbulom, po azijskoj strani, i sa strepnjom i iščekivanjem čekam bus do starog, evropskog dijela grada, pa da krenem šetati Sultanahmetom, oko Aje Sofije i Plave džamije. Nosila sam roza tuniku iz Tunisa, i turkinjica me neka u prolazu pozdravila i priupitala gdje sam to kupila, kako je baš lijepa. Naravno, čavrljala sam na turskom bez problema, riječi su same tekle tako prirodno i lako...vrijeme je da se vratim tamo.
A možda je zbog ogromne doze turske muzike ovih dana, tko će ga znati, pa eto nuspojava.

Svejedno, vjerujem da me život nije slučajno odveo na Orijent. Vuče me, i osjećam taj grad u sebi, koprca se i ne da mi mira, makar već četiri godine nisam bila tamo. Mora da se i dosta promijenio. Ali njegova duša, uf...kako sam se pronašla tamo! Idealna doza melankolije, mirisa, ritmova pa i spokoja u cijeloj toj gunguli. A tek Bospor i šetnja uz njegove vode, pa vožnja starim trajektima na kojima osjetiš slani vjetar u lice, dok galebovi oblijeću, a minareti u daljini se smiješe...

Tko ga jednom osjeti, ne ostane isti.


                                                                    photo by Ara Güler
ludabluna @ 14:09 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, listopad 12, 2007

                                                                                                    photo by blunina mama
ludabluna @ 23:39 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 11, 2007
Skuvala sam ti paštašutu!


Nedostaješ mi. Love ya!
ludabluna @ 20:31 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare




Ima nešto odlučno i moćno, bikovu snagu u sebi.
ludabluna @ 16:05 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
  "Među toliko nemilosti koje nasleđujemo, moramo itekako priznati da nam je ostavljena najveća sloboda duha. Na nama je da je ne zloupotrebimo teško. Svesti maštu na ropsko pokoravanje, čak i kad bi se radilo o onome što se grubo naziva srećom, znači izmaknuti svemu što čovek u dubini sebe sama nalazi kao vrhovnu pravednost.
  Jedino me mašta obaveštava o onome što može biti, i to je dovoljno da malo digne strašnu zabranu; a dovoljno i da joj se ja prepustim bez strepnje da ću se prevariti."
Andre Breton: "Manifest nadrealizma", 1924.

"U suštini, sve što čovek ima, to je njegovo ja. To ja je sunce s hiljadu zrakova u njegovom trbuhu. Ostalo ne znači ništa."
Pablo Picasso, 1932.

ludabluna @ 00:05 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 10, 2007
 Kad živčani bolesnik traži pomoć, rijetko želi ozdraviti jer je ozdravljenje naporan proces. On zapravo želi da se ugodno osjeća u svojoj živčanosti. Često traži čudo- bezbolno liječenje.

 Stari je muž jako volio popušiti lulu duhana nakon večere. Jedne noći njegova je žena osjetila da nešto gori, te je viknula: "Za ime Božje, stari moj! Zapalio si svoje brkove."
 "Znam", ljutito je odgovorio muž. "Ne vidiš li da molim za kišu?"
                                                                                                     Anthony De Mello: "Pjev ptice"

*ovo bi se moglo odnositi na sve bolesnike, a i na njihove iscjelitelje koji čeprkaju po tijelu bez da uzimaju u obzir i stanje čovječjeg duha, čega smo se dotakli u raspravi o Lazarevu  kod yemaye.

 
ludabluna @ 13:05 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, listopad 9, 2007

                                                                                                  photo by blunina mama
ludabluna @ 20:12 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
  Svaki put kad bi guru sjeo da se sa svojim učenicima klanja, ašramska bi mačka došla k njima i uznemirivala ih. Stoga je zapovjedio da se mačka zaveže dok se u ašramu moli.
  Kad je guru umro, mačka je i dalje bila vezana za vrijeme molitve. Kad je ta mačka uginula, donijeli su drugu mačku u ašram kako bi bili sigurni da vjerno izvršavaju guruove zapovijedi za vrijeme molitve.
  Prošla su stoljeća, a mudri guruovi učenici napisali su učene rasprave o liturgijskom značenju vezivanja mačke za vrijeme klanjanja.
Anthony De Mello: "Pjev ptice"

ludabluna @ 10:41 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 8, 2007
Jedna sufijska priča veli ovo:
   Neki je mrtvac iznenada oživio i počeo udarati o pokrov lijesa.
Podigli su pokrov; čovjek se uspravio i sjeo. "Što to činite?", rekao je skupljenima. "Ja nisam mrtav."
   Njegove su riječi naišle na šuteću nevjericu. Napokon, jedan od onih koji su tugovali za njim, reče: "Prijatelju, liječnici i svećenici potvrdili su da si mrtav. Ti si, dakle, mrtav."
   Bio je pokopan prema obredu.

Anthony De Mello: "Pjev ptice"
ludabluna @ 20:27 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

ludabluna @ 19:56 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Sve ima svoje doba,
 i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; 
vrijeme sjetve i vrijeme žetve.
Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; 
vrijeme rušenja i vrijeme građenja.
Vrijeme plača i vrijeme smijeha; 
vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.
Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; 
vrijeme zagrljaja i vrijeme rastajanja.
Vrijeme traganja i vrijeme gubljenja; 
vrijeme čuvanja i vrijeme bacanja.
Vrijeme paranja i vrijeme šivanja; 
vrijeme šutnje i vrijeme govorenja,
Vrijeme ljubavi i vrijeme mržnje; 
vrijeme ratovanja i vrijeme mira.

Biblija, Propovjednik 3,1:8
ludabluna @ 16:07 |Isključeno | Komentari: 0
Istina je kupus listina, rekao mi je prije godinu dana jedan dragi suputnik.
Čemu lomljava? Analiziranje i čeprkanje?

Oslobodite se!
Dišite, plešite, fotografirajte, čitajte, kuhajte, tantrajte...
....budite nježni prema sebi.
(Već će se naći netko tko će vas opandrčiti toljagom po glavi. )

Volite sami sebe.

I stavite si malo cimeta u kavu ujutro.
ludabluna @ 00:27 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 4, 2007
Lud do daske- Zoran Radmilović aka Radovan III.
Beograd, Atelje 212, 27.08.1983.
ludabluna @ 16:32 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
ludabluna @ 15:05 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 1, 2007
Bake.
One čvrste i nježne drage žene, sa teškim životima o kojima bi se romani mogli napisati.
Sa znanjima, životnom mudrošću i vještinama u kuhinji pred kojima bi se mogli posramiti i najvještiji kuhari profesionalci.

Život mi nije dao priliku da bolje upoznam svoju baku jer je umrla kad sam imala samo četiri godine, ali su me kroz djetinjstvo čuvale neke druge brižne bake, koje volim i pamtim kao vlastite. I sad, kao odrasla, uvijek sam fascinirana susretom sa takvim riznicama životnog iskustva.

Baka Ana je bila majka mamine prijateljice, kod koje sam u Virovitici provodila djetinja ljeta. Zajedno smo okopavale krumpir i luk, hranile koke i gice, puštala me da vozim njen stari crni bicikl koji mi je tada bio ogroman i nije bilo šanse da sjedim i okrećem pedale istovremeno. Pomagala sam čerupati koku za juhu i za nedjeljnji ručak mi je uvijek prepustila kokin batak, iako ga je i ona voljela gricnuti. Bila je moja prva učiteljica koja mi je objašnjavala muško-ženske odnose, i naučila me kako shvatiti koliko je sati na vekerici s kazaljkama koja mi je dugo vremena bila nejasna i problematična za skužiti. Svaki dan je mijesila i pekla kruh, palačinke su znale biti zamućene u roku od deset minuta, i to samo kuhačom jer nije bilo miksera. Učila me kako nahraniti kravu i pomusti je, te mi je uvijek kuhala svježe pomuzeno kravlje mlijeko, i s velikom pažnjom bi micala skorup pošto mi je to bilo bljak bljak.
Sve sam se s njom mogla dogovoriti, pa čak i kojeg kokota da poštedi za nedeljni ručak, onoga zaljubljenoga koji se gledao i šetao s jednom riđom kokicom za koju nisam htjela da ostane bez svojeg dragoga.
Ta divna, blaga, smirena i vrijedna žena sa svojih 4 razreda osnovne imala je toliko topline i mudrosti da bi se raznorazni gurui, učitelji i duhovnjaci mogli slobodno pokriti ušima po glavi i sakriti se u mišju rupu.
Nažalost više nikad neću imati prilike uživati u njenoj štrudli od višanja uz druženje, nje nema već četiri godine.

Baka Barica je bila svekrva mamine frendice. Svaki vikend bi im napravila pravi mali show u kuhinji, brašno bi letjelo na sve strane dok su se radili domaći rezanci, pite, štrudle, knedli...napravila bi prava mala kuharska čuda u roku od dva-tri sata. Ta žena je bila toliko direktna i iskrena da sam često znala ostati zabezeknuta i razjapljene vilice u čudu. Spontana, vesela, vrijedna, mudra i britka. Jedna od onih domaćica koja je prokužila sistem i odlazila po povrće na Dolac oko pola dva popodne, kad su cijene padale i kumekima se išlo doma. Kao mlada ostala je udovica, i podigla dvoje djece na penziji od pokojnog muža, vojnog lica. Neću zaboraviti naše zadnje druženje i razgovor kad sam ju posjetila, a već je bila slabije pokretna, što ju ipak nije spriječilo da mi uvali teglicu domaćeg pekmeza kojeg je sama napravila. Pitam ja nju- baka, a imate li kakvu frendicu s kojom bi mogli popiti kavu i malo se podružiti, da niste stalno sami? A ona meni kaže- dete drago, pa kak bi imala kad više nema nikoga mojih godina, najstarija suseda u zgradi je petnaest godina mlađa od mene, a to je jako velika razlika...grdo je kad svi tvoji odu na onaj svijet. Gospođa Barica doživjela je 89 godina.

I baka Josipa, koju smo svi zvali Pepica nas je napustila prije tri mjeseca, u 84. godini. Žena koju je muž ostavio s troje male djece i otišao s muzikantima i boemima tražiti sebe, preživljavala je i hranila svoju obitelj kao tekstilna radnica u tri smjene. Odgojila je dvije cure i sina u samostalne i snažne ljude. Zadnjih pedeset godina snagu za život crpila je iz vjere, čitanja i proučavanja Biblije, i iz odlazaka na sastanke s Jehovinim svjedocima čak i kad je to bilo zabranjeno  za vrijeme Jugoslavije. Baka je zadnje godine života provela na krasnom sinovom imanju blizu Klanjeca u Zagorju, povremeno smo je posjećivali ja i mama. Nije bilo šanse doći kod nje, a da na stolu ne bude domaća štrudla od jabuka iz vrta. A ne zna se tko je bio sretniji, kokice s kojima si je baka malo i popričala svakodnevno ih hraneći, ili brižno njegovani vrt u kojemu je uvijek nešto prčkala, sadila i uzgajala. U njenoj kući je uvijek sve bilo na svome mjestu, čisto, uredno, izglačano, od prašine niti p. A iz kuhinje su se uvijek širili neki miomirisi.
Njena unuka, moja sestrična iz Australije, mi je jučer uz oproštaj ostavila i malo blago iz bakine smočnice, tako da sam jutros imala kraljevski doručak.

Domaći pekmezi od marelica, višnje i predivnog aromatičnog slatkog i gustog šipka, kojeg su radile vrijedne ruke stajali su na mome stolu, kao podsjetnik na baku Pepicu, i sve one drage mudre žene kojih više nema, a dotakle su i moj život.

Zato zaslužuju jedno veliko HVALA!
ludabluna @ 22:16 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.