Jalaluddin Rumi
Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.
.
Blog - siječanj 2007
utorak, siječanj 30, 2007
Evo kakvo je stanje čovjeka: donešeno bje anđelovo krilo i svezano za magarčev rep, kako bi magarac mogao prihvatiti štogod od vrlina anđela, čijim je sjajem obasjan.
ludabluna @ 20:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ludabluna @ 11:41 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 28, 2007
        Bilo je to 2000. godine, kad sam ih prvi puta upoznala, na mojem prvom stipendiranom studijskom ljetu u Istanbulu- magičnom gradu. Šetala sam tada s Luce široko otvorenih očiju i upijala nove zvukove, mirise, okuse...uživala u školi, učenju, koncertima, pažnji domaćina...
Nabasasmo tako i na jedan dućan suvenirima, gdje je radio simpatični brbljavi Makedonac. U povjerenju nam je prišapnuo kako nas može odvesti da vidimo prave sufije, vrteće derviše u jednu tekiju gdje neki od njih i žive, gdje se okupljaju i mole. Znači- the real thing, ne samo predstava za turiste Amerikance. Samo smo trebale skupiti lovu za taksi.
To smo i učinile nas par djevojaka, i za tri dana našle smo se u jednome tradicionalnom kvartu, u čijoj pokrajnjoj uličici se nalazila derviška tekija.
       Dočekani smo s osmijehom, na ulazu skinule cipele i dobile marame za pokriti kosu. Ušle smo i smjestile se u jedan ograđeni krajičak osmerokutne dvorane gdje se trebala održati sema, obred slavljenja Boga kroz ples i pjesmu. Do nje bila je još jedna prostorija u kojoj su se polako počeli skupljati svirači i pjevači. Jedan stari simpatični čiča duge sijede brade obilazio nas je sa kutijom punom njihovih cd-a, od kojih sam odabrala dva komada. Brada mu se zaljuljala od sretnog smješka na to.
       Za desetak minuta počelo je slavljenje, prvo pjesmom i ritmom. Uskoro su se pojavili i derviši, njih desetak, hodajući u svojim dugim bijelim haljinama, ogrnuti crnim plaštom koji simbolizira mrtvački pokrov i prolaznost života. I vrtnja je usloro počela. Kao i naše oduševljenje. glazba je izuzetno ugodna i ritmična, uz nju se i diše na određeni način, što također doprinosi lakšem ulasku u stanje transa i pjevača koji sudjeluju. Žene su sa galerije, iza rešetkaste pregrade promatrale svoje muževe i sinove kako se vrte, te također pjevale, uzvikivale i meškoljile se.
Sam fascinantan obred trajao je oko sat vremena. Na njihovim licima bilo je očito da su odsutni duhom, fizički prisutni u vrtnji oko svoje osi, ali duhom daleko. Sat vremena prošao je brzinom zvuka.
Toliko sam bila uzbuđena, sretna i oduševljena da sam na izlasku skoro zaboravila vratiti maramu, a sandale sam skoro navukla još u prostoriji.
        Ali to nije bilo sve. Onaj čiča duge sijede brade, s početka priče, zaustavio nas je zabrinuto, i pitao- djevojke, znate li da je uvečer i noću opasno u ovom dijelu grada, ne možete same sada odšetati odavde, pričekajte malo...i dovede svog unuka koji je pjevao, mladog dečka anđeoskog lica od svojih dvadesetak godina, koji nas je s osmijehom otpratio do svog auta i u roku od 10 minuta već smo bile pred studentskim domom.

Toliko topline, radosti, jednostavnosti, ljepote i iskrenosti nisam više nigdje u Istanbulu doživjela, a moram priznati, niti igdje drugdje gdjegod sam putovala.
Bez ikakvog isfuravanja.
Od tog dana sufiji imaju posebno mjesto u mome srcu.
                                                                                          
ludabluna @ 17:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Malo pomalo Bog čovjeku oduzima ljepotu;
malo pomalo i izdanak vene.
Pođi i kazuj na sva usta: "Komu god udijelismo
duljinu dana,
tomu dodijelismo i njihov otklon."
Tragaj za duhom;
ne poklanjaj srce kostima.

                    



ludabluna @ 12:10 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, siječanj 27, 2007
ludabluna @ 23:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, siječanj 26, 2007
ludabluna @ 16:42 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 24, 2007

Blue is the color of the sky
In the morning, when we rise
In the morning, when we rise
That's the time
That's the time
I love the best

                                                                                                 
ludabluna @ 09:20 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 23, 2007

U nadi skorog snjegića, zime, krckanja pod cipelama, grudanja i bjeline...
Možda ju prizovem ovim Brueghelom. 
                           
ludabluna @ 11:36 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 15, 2007

 Ilene Springer



Nakon piramida i olovkom oslikanih očiju, gotovo ništa ne budi više pažnje i tajanstvenosti od staroegipatske fascinacije mačkama.

One nisu bile samo najpopularniji kućni ljubimci, već je njihov status bio onaj svete životinje, sve do najcjenjenijeg božanstva kao nijedno stvorenje prije.



Mačke pripitomljavaju stare Egipćane

Iako nitko ne zna točno vrijeme, znamo da je mačka bila udomaćena u Egiptu oko 2000 pr.n.e., te da su većina suvremenih mačaka ustvari potomci mačaka drevnog Egipta. jedan od razloga zašto se ne zna točno vrijeme pripitomljavanja je taj da Egipćani nisu pravili razliku između divljih i pitomih mačaka u njihovom opisu. Postojala je jedna riječ za mačku- miu ili mii, što je značilo "ona koja mijauče".

Pa kako se desilo pripitomljavanje mačaka? Prema arheolozima, psi su ,povezani s lovom, ustvari bili pripitomljeni tisućama godina prije. Ali mačke, pošto bijahu distancirane, aristokratska stvorenja zbog čega su im se divili, su očito trebale neko dulje vrijeme za potpuno prijateljstvo sa starim Egipćanima.


Moderna egipatska divlja mačka: Pješčana mačka
Vjerojatno jedna od predaka moderne mačke


Postoji mačka poznata kao afrička divlja mačka (Felis silvestris libyca)-jedna od najbližih divljih srodnika moderne mačke. Veća je od prosječne domaće mačke današnjice. Mačkino žuto-sivo krzno, dugi zašiljeni rep i prugaste oznake, tako joj omogućavajući idealnu kamuflažu među stijenjem i pijeskom pustinje. Ova mačka je poznata kao predator- lovac male divljači- prije nego strvinar. Druga mačka potekla iz Egipta je močvarna ili šumska mačka-(Felis chaus), ali ipak je divlja mačka ta za koju se vjeruje da je "pripitomila Egipćane".

U selima, najveća opasnost egipatskim kućanstvima bile su brojne zmije otrovnice, štakori i miševi, koji su napadali zalihe hrane u kućama i seoskim žitnicama.

Divlja je mačka, pretpostavlja se, zalutala u sela i izlovljavala štetočine, tjerajući ih. Lako je zamisliti zahvalne egipćane koji ostavljaju ostatke hrane kako bi ohrabrili divlje mačke u nihovim pohodima. Stvorila se simbioza i veza između životinje i čovjeka. Zatim su mačke našle svoje mjesto u egipatskim domovima, provodile su tamo neko vrijeme, dozvoljavale da ih se pripitomi i uzgajale mačiće u ljudskoj okolini. Čim su egipćani počeli snabdijevati mačke hranom, tako značajno mijenjajući njihovu prehranu i uzgajajući ih radi posebnih karakteristika, mačke su bile pripitomljene. bile su savršeni ljubimci- zaigrane, inteligentne, odane i pomagale su seljacima koji su održavali život u starom Egiptu.
Slike u grobnicama, na kojima su prikazane mačke kao dio obiteljskog života, počele su se pojavljivati u Novom kraljevstvu- oko 500 godina nakon prvih pokušaja pripitomljavanja. Ali najdirektniji dokaz pripitomljavanja dolazi iz grobnica mumificiranih mačaka, oko 1000 pr.n.e (kasno faraonsko razdoblje). To su najvjerojatnije udomaćene mačke iz običnih kućanstava ili hramskih mačnjaka; ne bi imalo smisla prolaziti kroz toliki trud za umrle divlje životinje. 

 Dopadljiv ljubimac i pomoćnik

U vrijeme Novog kraljevstva (1540 do 1069 pr.n.e.), nađene su mnoge scene u grobnicama, koje su počele prikazivati mačke kao dio svakodnevnog života. Stari egipćani su vodili svoje mačke na lovačke izlete, posebno u močvare gdje su mačke bile dresirane da pronađu i donesu perad ili ribu. Još jedna uobičajena scena s grobnih fresaka je mačka koja sjedi ispod stolice na kojoj sjedi žena, što je pokazatelj da je mačka postala sastavni dio obiteljskog života starih egipćana. 


Moderni egipatski Mau


Brojni egipatski roditelji su davali imena djeci po mačkama, posebno kćerkama. Neke djevojke su bile nazvane Mit ili Miut. Mumija petogodišnje djevojčice zvane Mirt je pronađena u Deir el-Bahri u hramu kralja Mentuhotepa.

Mačke su također cijenjene i zbog svojih misterioznih i praznovjernih osobina. Postoji mit koji govori da su egipćani jednom dobili bitku radi mačaka. Borili su se sa stranom trupom i baš u vrijeme napada stranaca egipćani su oslobodili tisuće mačaka na prvoj liniji. Vidjevši juriš tih zastrašujućih stvorenja, strana vojska se povukla u panici. 

Mačke- svete životinje

"Progres mačke u egipatskoj religiji prilično fascinantan i u mnogim aspektima neobičan," piše Jaromir Malek, autor "Mačke u starom Egiptu". "Za razliku od nekih drugih životinja, mačka nije bila prvobitno povezana sa važnim lokalnim božanstvom na početku egipatskog vremena. Nikad nije postigla 'službeni' status koji bi joj omogućio postati punopravni član božanske zajednice susretane na zidovima egipatskih hramova. Unatoč tome, mačja popularnost na kraju je nadišla onu bilo koje druge životinje i dostigla daleko izvan granica Egipta."

Najstarija zabilježena mačja božica zvala se Mafdet i opisana je u tekstovima piramida kao ona koja ubija zmiju svojim pandžama. Ali najpoznatija mačja božica na svijetu, prvo štovana od starih egipćana bila je Bastet (također znana i kao Bast, Pasch, Ubasti) i lavljeglava Sekhmet.

Bastet je često prikazivana sa tijelom žene i glavom domaće mačke. Bila je povezana s Ra-ovim okom, djelujući u moći boga sunca. Egipćani su toliko voljeli Bastet da je postala kućno božanstvo i zaštitnica žena, djece i kućnih mačaka. Bila je i božica izlaska sunca, muzike, plesa, užitka, kao i obitelji, plodnosti i rađanja.

Njena tobožnja zla dvojnica bila je božica Sekhmet koja je predstavljala destruktivnu snagu mačje božice.Poznata je kao božica rata i pošasti. Ali unatoč tome ju je pripitomio Ra (koji ju je navodno napio), pa je na kraju postala moćna zaštitnica ljudi. Zajedno, Bastet i Sekhmet predstavljale su ravnotežu sila prirode.


Mačke su se počele pojavljivati na svakodnevnom predmetima. Postojale su zlatne mačke na prepletenim narukvicama, mali zlatni privjesci u obliku mačke, mačje amajlije izrađene od steatita za ogrlice i prstenje. Žene su se ukrašavale i šminkale držeći ogledala s mačkama na drvenim drškama, te na kozmetičkim posudama. Najbolje je to što su i obični ljudi mogli uživati zaštitu mačjih božica kroz nihove amajlije na odjeći ili oko vrata, ili na ušnim resicama. Mačke su imale ulogu i u tumačenju snova. U jednoj antičkoj knjizi o snovima, kaže se da će čovjek imati dobru žetvu ako ugleda mačku u snovima.




U kasnijem razdoblju egipatske povijesti, popularnost mačke se povećala; i mnoge brončane statuete mačaka su izrađivane; najviše ih je bilo namijenjeno svetištima ili grobnim namjenama.  Mnoge su imale probušene uši sa srebrnim ili zlatnim naušnicama. Oči su im bile izrađene od umetnutoga kamenog kristala ili sličnog neprozirnog materijala. Stari egipćani smatrali su žensku mačku dobrom majkom, te je bilo otkriveno nekoliko statua majki mački sa mačićima. 

Mačku su jedno vrijeme toliko cijenili, da je kazna za ubijanje mačke- čak i slučajno- bila smrt.


Mačje svetkovine


Zasigurno najveća počast mačkama bili su kultovi i slavlja starih egipćana, posvećenih Bastet. U sjevernom Egiptu, oko  3200 pr.n.e., izgrađen je grad Bubastis. Ovo je bio centar obožavanja božice Bastet, što ustvari znači "ona koja dolazi iz Basta". Jednom godišnje, oko 31. Listopada, desio bi se festival Bastet, sa stotinama i tisućama ljudi koji su hodočastili u  Bubastis i druge drevne gradove, uključujući Memphis. Bilo je pjevanja, vina i razularenog ponašanja. I kako je večer završavala, bilo je i molitvi Bastet, popraćenih muzikom i tamjanom.


Bubastis je uništen od Perzijanaca 350 pr.n.e.  Ali njegovi najpoznatiji stanovnici ne žive samo na ulicama Kaira i selima ruralnog Egipta, već po cijelome svijetu. Kroz običnu domaću mačku, drevni Egipćani su dostigli najneobičniju misiju- besmrtnost.


   Prevela moja malenkost.

   Mijau! 
        


ludabluna @ 20:53 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Ojoj mili Bože, u kakve niske kretenske vode je to sve otišlo. Motam se tu još od jeseni 2003. i sjećam se zanimljivih dana s postovima punih poleta, radosti, kreativnosti i duha. I duhovitosti.
Sad svijećom moram tražiti nešto smisleno na samo dva pdf-a i par topica, i užasno mi je žao što s desne strane uvijek vidim naslove topica koji se vrte. Neizbježno.

Da je snimiti film, mislim da bi Glup i gluplji bio poput kamilice za ovaj današnji prosjek.
Nemam ja više što dati tamo. A i kome, pitam se.
Mizerno.
ludabluna @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 14, 2007


                                                       
                                           
ludabluna @ 10:36 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, siječanj 13, 2007
Evo, otkrijte svojih pet tajni.. Ja jesam. Olakšavajuće je to pljunuti van.
Naravno, samo ukoliko ih želite podijeliti s ostalima.

lucija
amat
otkucajvjetra
delusion
ludabluna @ 16:15 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare

Eto. Budem i to ispljunula. Za sve one koji misle da sam draga mlada dama kojoj nikad nisu nikakve zvizdarije padale na pamet, jojjoj...kako krivo. Very very wrong. Od dječje dobi pa nadalje, ima tu štofa. Prljavog.
Okej, let's get to work.

1. Kao klinka živjela sam samo s mamom, pošto su moji starci bili rastavljeni. Mama je uvijek radila, po tri smjene u bolnici kao medicinska sestra i nikad je nije bilo doma. Nisamo baš imali novaca tako da u našoj kući nikad nije bilo danas ovih svakodnevnih malih luksuza poput keksa ili milke. Uglavnom sam bila prepuštena sama sebi i uvijek sam si znala zgodno ispuniti vrijeme, pogotovo ako je u blizini bio neki cirkus ili lunapark. A pošto lukavo dijete nije imalo novaca za takav luksuz, prokužilo je mamino skrovište za plaću i odlučilo se počastiti vožnjom na ringišpilu koji se, igrom slučaja stvorio ispred zgrade, i naravno svi vršnjaci iz kvarta. Koji su se vozikali po pola dana.
I tak sam maznula mami iz ormara jednu sivu stohiljadarku s rudarom, i hojla! vozila se cijelo popodne.
No, da ne bi sve bilo idealno, dragi Bog me igrom slučajnosti odlučio naučiti pameti. Nakon neznamkoje vožnje na samom rubu tog vrtuljka s konjima i inim čudovištima na kojima se sjedilo (haha, možeš misliti kako se sjedilo, vozilo se na samom rubu vrtuljka, gdje je najbrže ), noga mi je zapela između metalnog fiksnog dijela, i onog vrtećeg. Imala sam nekakve kožne sandalice, vrtuljak se zaustavio, frajeru gazdi niš nije bilo jasno dok me nije vidio poluzelenu u faci, pa isključio stroj.
Da sam imala bilo koje druge sandale, ostala bih bez nožnog palca. Uglavnom, sused me onako krvavu strpao u auto, pa na hitnu, pa me hitna vozila na Sv.Duh u bolnicu, mamu zvali na posao da si hitno dođe po dijete koje je ostalo bez nokta na lijevom nožnom palcu. Sirota žena se izbezumljeno pojavila za petnest minuta- pa što je bilo, kako to, a otkud ti novci za ringišpil...uglavnom, osim srama imala sam još mjesece previjanja, kupovanja po dva para cipela različitih brojeva da me ne žulja na osjetljivom dijelu, opravdanih izostanaka na tjelesnom, pedikiranja...sve u svemu, super sam prošla.
                                                              

2. Kao što sam već napisala, živjeli smo u priličnoj oskudici, i nikad nije bilo novaca za sitne đakonije koje danas djeci pod normalno uveseljavaju život. Počelo je sa desetak godina u kvartovskom dućanu kad sam maznula prvi put Cedevita bombone, one sitne okrugle u maloj plosnatoj kutijici. Komada dva. Naravno da se nisam mogla izvući s tim jer me je skužila teta čistačica koja nije imala srca pozvati policiju jer sam se rasplakala kao kiša kad su me ulovili. Do tinejdžerskih godina sam postala puno drskija i luđa, pa sam nakon srednje škole jedan dan sa ekipicom navratila u dućančić blizu škole, i u silnoj gužvi i gunguli uspjela u torbu potrpati sladoleda iz škrinje koliko god je stalo u nju.
Dok su ostali kupovali žvake i sokiće, ja sam elegantno kupila jedan sladoled. Kasnije smo se, na putu do autobusa, svi prežderavali Snjeguljica, Silk milka i inih koji su, na opće čuđenje izvirili iz moje torbe.
Napravila sam to još dvaput, i onda je stvarno bilo dosta. Jadna teta prodavačica. Naravno da je žena sve kužila, ali je puštala nas blesavce da izživimo svoj prkos i bunt. Kao što možete pretpostaviti, gazdi dućana se to nije baš dopalo, pa je dučančić bio vrlo skoro i zatvoren. Ti bokca, mogla sam imati dosje.

3. Neobični izljevi kreativnosti i destrukcije- počelo je zbilja rano, već negdje u petoj, šestoj godini, kad sam odrezala rukave na svojoj elegantnoj bijeloj košuljici koju je tata pomorac donio negdje iz inostranstva. Bio mi je to najbolji komad garderobe koji sam tada imala, i tata je pilio mamu (friško rastavljeni, možete misliti kakvi su to bili razgovori) da gdje je ona bila bluza koju sam kupio maloj. Tada sam prvi put vidjela mamu kako plače, sjedeći u wc-u.
Do desete godine igrala sam se modne kreatorice sa svim neobičnim i zgodnim materijalima koji su mi došli pod ruku. Jedan dan sa dohvatila sam cijeli paket velikih crnih vreća za smeće i počela se igrati škarama i selotejpom. Napravila sam prilično zanimljivih malih crnih haljina asimetričnih izreza i svidio mi se jako taj crni sjajni materijal pripijen uz kožu, u kombinaciji sa maminom crnom olovkom za oči. Mrak!
Bogme je i mami pao mrak na oči kad me je vidjela u tom imageu, a naročito kad je vidjela da nemamo više nijednu vreću za smeće u kući.
Što se destrukcije tiče, imala sam napadaje bijesa, naravno uvijek sam to gutala u sebi i iskalila ga na najdražim stvarima. Prvi je nastradao Barbie album sa sličicama, spalila sam ga nad lavaboom u kupaoni, jer naravno po običaju nije bilo love za tu ekstravaganciju- tko će još i sličice kupovati?!?
A u petnaestoj sam se obračunala s plakatima mog dotad najdražeg idola Jasona Donovana koji je prekrivao čitav zid moje sobe. Prvo sam mu nacrtala brkove, a kasnije ogolila zid drapajući ih, tek tako. Dosta je bilo fantaziranja. Bah!

4. Neumjerenost- mislili ste da desetogodišnje dijete ne može pojesti pet kugletina sladoleda odjednom? Krivo. Kad sam preko ljeta bila kod tate na moru, bilo je love i svega, u kući kapetana i dide šefa lučke kapetanije- od Camel cigareta i igraćih karata, jastoga, viskija i Marlbora. Kad bi od dide dobila za sladoled, bila bi to obično stotka, ona crvena s konjima za koju se moglo kupiti ne jedan, već deset sladoleda. Osjećala sam se kao u raju. Odlazila bih potom u jedinu slastičarnicu u mjestu koju je držala jedna albanska obitelj, i naručivala bih po pet kugli odjednom. I tako skoro svaki dan, i normalno da sam kilavila s obiteljskim ručkovima, zbog čega sam dobivala poprijeke poglede.
Ta navika povezivanja ugode sa hranom, naročito slatkim ostala mi je cijelog života, do dan danas, pa se ponekad još uvijek znam skršiti neumjereno gutajući nepotrebne kalorije, čokoladice, turske kekse, medena srčeka i ine delicije.

5. Zadnje- ajoj, a taman sam se ufurala, mogla bi još toga pljunuti van...no, nema veze.
Eto sad jedne glupe mračne idiotske stvari koju sam napravila u dvadesetdrugoj. Bila sam jezivo zaljubljena, gotovo opsesivno vezana za jednog momka, s kojim nikako da zapocnem bliskiji odnos. Sve je bilo platonski, ali napeto do besvjesti. Držalo me je to i dalje sljedećih pet-šest godina. I koza blesava, umjesto da se izborim za njega, ja sam krenula s njegovim poznanikom u čisto seksualnu vezu, običnu avanturu. U malom gradu 800 km od doma, gdje se sve zna. Tip je tada imao 56 godina. I motiv mu je bila osveta, jer je momak u kog sam bila zaljubljena godinu dana prije ostavio njegovu kćer, koja je bila mojih godina. Bilo je to nešto osobno između njih dvojice, a ja budala tek nakon svega shvatila da sam bila iskorištena da bi se stari zavodnik malo šepurio i zadao nekome niski udarac. Kažu da vrijeme liječi sve, ali mislim da nikad neću zaboraviti tu glupost koju sam svjesno odabrala. Ni prežaliti. Ali jebiga, nema natrag.

Eto vam ispovijesti opasnog uma, pa tko ima volje i živaca čitati, neka mu. Yemaya, pozdrav! Ja stvarno ne znam koga bih izazvala, ako se sjetim, javim dotičnima. Izazov prihvaćen. Pusa!
ludabluna @ 11:03 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, siječanj 12, 2007
Treba se psihički pripremiti za iznošenje mračnih skrivenih tajni i otključavanje davno zatvorenih soba. 
ludabluna @ 22:16 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 11, 2007



Baš poput mene. Zarobljena u Virtualiji, nikako se odlijepiti od svakodnevnog rituala uz jutarnju coffee. A zašto i bih? Volim biti in touch s dragim ljudima, ma gdje bili. Prostor/vrijeme gubi na značenju. Što bi tek rekao dragi Albert E.
Svidjelo bi mu se vrlo. Stoposto.
ludabluna @ 16:29 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 3, 2007
 
Svim depresivcima, ma gdje bili...
ludabluna @ 22:11 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.